Oslanja se na devet tekstova Svetog pisma. Može se reći da je moto ovog poglavlje: “Pravilo se obraća ljudima koji ga slušaju”. Evagrije Pontski (345. - 399.) napisao je u 4. st. kako on razumije monaha. Za njega je monah onaj koji sjedinjuje u sebi dva pola: “Monah je onaj koji je odvojen od svega, ali živi u suglasju sa svima”. Kad se govori o zajedničkom životu u samostanima, često se citira Psalam 133: “Gle kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno” (Ps 133, 1). Augustin bi rekao kako samostanska zajednica nije gomila, već “jedno srce i jedna duša”. Sv. Jeronim prvi je pisao o vrsti monaha 384.
Benedikt piše kako postoje četiri vrste monaha: 1. cenobiti, 2. pustinjaci ili anahoreti, 3. sarabaiti i 4. girovagi. Cenobiti žive zajednički u samostanu. Samostan je kuća monaha. Zajednički život glavna je karakteristika cenobita. Svaki redovnik ima neki svoj razlog dolaska u samostan. Njihovi razlozi su raznoliki. Pahomije (287. - 347.) odlučio se za kršćanstvo i monaški život dok je bio rimski vojnik. Oduševio se gostoprimstvom kršćana, i to prema nekršćanima u Egiptu. Pracrkva u Jeruzalemu (Dj 2, 42 - 47 i 4, 32 - 54) ideal je zajedničkog života. Ona nadahnjuje i danas mnoge kršćanske zajednice. Za održavanje zdrava zajedničkog života u samostanu (škola službe Gospodnje) treba i opata (učitelja, oca, pastira). Na čelu samostana je opat, a imaju pravilo po kojem je ustrojen njihov zajednički život.
Nakon smrti apostola neki gube snagu svoje vjere i kršćanskog življenja, ali bilo je i onih u kojima je “tinjala vatra apostolskih vremena”. Ovi potonji napuštali su naselja i povlačili se na samotna mjesta, pa i u pustinje. Trudili su se živjeti po riječima apostola. Živjeli su u osami. Počeli su ih nazivati monasima. Benedikt kaže da se takvi zovu anahoreti ili pustinjaci. Oni su prošli život u samostanu. Kad su osjetili da su prokušani, povlače se u samoću. Bili su sigurni kako se mogu sami boriti protiv “poroka tijela i misli”. Pod tijelom razumijeva se “sebično, naravno - zemaljsko ja”. Kad se govori o mislima, rado se iznosi Origenova misao: “Zle misli su korijen i početak svakoga grijeha”.
Treća skupina za Benedikta su sarabaiti. To su oni monasi koji nisu prokušani ni jednim pravilom. Ne zanima ih duhovno. Benedikt ih uspoređuje s olovom. Meki su. Zarobljeni su u vlastitu sebičnost. Oni još služe svijetu, a “tonzurom lažu Boga”. Oni nemaju opata. Očito mladi monasi bez pravila i opata neće doći do pravog monaškog života. Girovagi su oni koji se ne mogu smiriti. Ne bore se protiv samovolje i neumjerenosti u jelu. Obilaze samostane, ali se kratko u njima zadržavaju. Vjerski ravnodušni i površni. Za Benedikta cenobiti su najjača vrsta monaha.
Otvori KEKS Pay
