Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

U pandemiji smo cijeli jedan grad izgubili,zato je i tih 0,2% puno

16. rujna 2021. u 09:39 0 komentara 46 prikaza

Unaprijed je bilo jasno na koji će način “neki” zloupotrijebiti studiju koja potvrđuje ono što smo otprilike znali – da je zbog pandemije u hrvatskim bolnicama lani zabilježen dramatičan, 21-postotni pad prijma pacijenata u akutnim stanjima. Naravno, svi smo uživo pratili što se zbiva i brojka nije nikakvo iznenađenje kao što, nažalost, nije šok da ta činjenica nekima savršeno liježe za teatralno zakucavanje tvrdnje da će mjere dugoročno ubiti “puno više ljudi” nego sama pandemija. Stara je to mantra koju u stalnoj ovisnosti o “lajku više” prežvakavaju neodgovornici poput Gordana Lauca, kojima je znanstvena etika rastezljivija od žvakaće gume na uzavrelom asfaltu.

Naravno, oni koji sad ponovno lamentiraju o “strašnim posljedicama lockdowna u bolnicama” te “najavljuju tisuće umrlih od najtežih bolesti” ne moraju biti i gotovo sigurno nisu samim time u krivu, no kao da zaboravljaju da je od početka globalnog odgovora na pandemiju svakom razumnom bilo jasno da žrtve koronavirusa neće biti samo oni umrli od COVID-a nego i oni koje virus možda neće ni dotaknuti, ali neće dobiti zdravstvenu skrb kakvu trebaju, kao i oni kojima će tjelesno i psihičko zdravlje biti ugroženo oduljenim karantenama. Zaboravljaju ili “zaboravljaju”?

Vjeruju li oni doista da su, samo da je netko donio takvu političku odluku, bolnice mogle nastaviti primati pacijente kao da se ništa neobično ne događa. Pritisneš crveni gumb i – puf! – p(l)andemije više nema. U stvarnosti, bolnice bi i doslovno postale rasadnici koronavirusa, zadnja stanica za mnoge koji su bez njega došli po zdravstvenu skrb koju trebaju.

Bez obzira na to što stalno nariču nad tim pojmom, Hrvati su među rijetkima koji zapravo ni ne znaju što je to lockdown, a kamoli policijski sat. I to je svakako dobro. No ni u jednom trenutku ne treba pod tepih pomesti činjenicu i da je ta sloboda imala cijenu u tisućama posve nepotrebnih smrti naših susjeda, prijatelja, članova obitelji. A pritom smo pri vrhu i po padu BDP-a.

Ključni podaci DZS-a nedvosmisleni su, a to su oni o “višku smrti” koji su od ožujka 2020. pa do srpnja 2021. porasli za 12,9 posto u odnosu na petogodišnji prosjek. “Viška umrlih” bilo je čak 9614, što je za 1360 više, a ne manje od službeno registriranih umrlih od “korone”.

“Virus se pokazao puno manje opasan nego što smo mislili i neće ubiti puno ljudi”, repetira Lauc i domećući nonšalantno da “0,2 ili 0,3 posto nije puno po bilo kojem kriteriju”. Dakle, 9614 nije mnogo? Ta, to je cijeli jedan Poreč, Daruvar, Ogulin ili Ivanić Grad! Jedna i pol Opatija u godinu dana! Naravno, mogli bismo se kukavički složiti s najmilitantnijim dijelom laucovske sljedbe pa reći da bi većina tih ljudi zbog brojnih komorbiditeta ionako uskoro umrla pa će možda u nekoj sljedećoj petoljetki zbog toga biti zabilježen manjak smrti te na nekoj povijesnoj tezulji sve statistički biti razvodnjeno i ujednačeno. No ljudi nisu (samo) brojke! Znači li to da tako ukradeni mjeseci i godine tih ljudi koje bi oni proveli sa svojim obiteljima, a njihove obitelji s njima – nisu važne? Da su “stari i debeli koje jedino treba cijepiti” obična potrošna roba, kolateralna žrtva s kojom se moramo pomiriti?

Je li, dakle, Lauc doista beskrajno zao ili stvarno ništa ne shvaća? Ne, ne treba sotonizirati čovjeka, ovdje je ipak prikladnija ona vječna konstatacija o banalnosti zla. Dakle, odgovor na to pitanje negdje je u crvotočini između te dvije jednako pogubne krajnosti.

Srećom, sad smo već u razdoblju kad rast broja novozaraženih ne mora nužno podrazumijevati i dramatičan skok hospitaliziranih i umrlih, no razuman čovjek neće se igrati ljudskim životima samo da bi nešto dokazao svojoj virtualnoj sljedbi te će nastaviti s kontroliranim i postupnim popuštanjem mjera. Od zagovornika policijskog sata i maski na otvorenom luđi su samo oni koji tvrde da baš nikakve propisane mjere ne djeluju i nemaju smisla.

Predsjednik Milanović također lakonski traži ukidanje svih mjera, no on barem stalno ponavlja ono što Lauc, koji je među prvima cijepio sebe i svoju djecu, napadno izbjegava poručiti drugima: “Cijepite se, cijepite se, cijepite se!”

Nažalost, sad kad je, barem nama koji smo nominalno na zapadu, na raspolaganju dovoljno cjepiva, a nismo cijepili čak ni te najugroženije skupine, možemo doista reći da je pojedinac koji se odabrao ne cijepiti sam sebi najveći krivac ako se ozbiljno razboli od COVID-a te da država ne može zbog njega nastaviti živjeti u beskonačnoj djelomičnoj paralizi.

No ostaje činjenica da je baš zbog nedovoljnog broja cijepljenih dio onih koji su se cijepili i dalje izložen riziku da će unatoč tome neki i umrijeti od COVID-a. 
Zbog njih, dužni smo i dalje ne zaspati na straži.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.