Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Tko se na Dan pobjede u Kninu osjeća stranac, 
ne mora ni dolaziti

12. kolovoza 2021. u 09:44 0 komentara 172 prikaza

Usred novog natezanja konopca između Pantovčaka i Banskih dvora oko organizacije svečanosti u Kninu, doista blagotvorno i nadahnjujuće dolazi vijest da zlatna olimpijka Matea Jelić na Dan pobjede diže hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđi. Kninjanka je zapravo sama stidljivo naznačila želju kad je rekla da bi voljela da se proslava njene pobjede poklopi s proslavom Oluje, a zahvalna Hrvatska joj je, eto, misli čita i spremno ispunjava. Barem onaj dio Hrvatske kojeg se u tome nešto pita.

Nakon te njene izjave, gnjusne prijetnje njoj i njenoj obitelji prosto kuljaju iz “regiona”, no ne valja generalizirati, dovoljna je i tu samo šačica anonimnih neljudi za zagaditi medijski prostor. Zapaljivi region nastranu, mnogo intrigantnija je još jedna prigoda za seciranje mentalnog stanja Hrvata. Jer, među onima koji se oduševljeno uživljavaju u pobjedu Mateje Jelić, u njeno nesputano hrvatstvo i pobjednički duh, nađe se i ovdje onih koji se čude kako to olimpijka rođena u Kninu dvije godine nakon Oluje uopće može razmišljati o ratu, javno negoduju kako “djeca u tom kraju odrastaju pored onih kojima haubice još iz rata odjekuju u glavi i unose nemir u duše”. Gdje oni nalaze nemir u duši olimpijske pobjednice? Sve što smo od nje mogli čuti i vidjeti ukazuje na izvanredni sklad. Učiti djecu vlastitoj povijesti, nikad ne dopustiti da zaborave cijenu kojom je plaćeno oslobađanje okupirane domovine i vlastitog obiteljskog praga, nisu dakako jedini, ali su neki od temeljnih preduvjeta održive budućnosti ovog naroda. A kako upravo primjer mlade Kninjanke dokazuje, nipošto ne dolaze uvezani u paket s mržnjom prema drugima niti su nekakav uteg oko vrata za ostvarenje svjetskih uspjeha. Naprotiv, u njenom slučaju možda su sastavni, neodvojivi i ničim iskvareni dio tog – pobjedničkog duha.

Koliko god pojedinci pokušavali osporavati narativ o krahu velikosrpskog projekta upravo padom Knina, te razvodnjavati taj simbol prijedlogom da se svake godine slavi u nekom drugom oslobođenom gradu, kninska tvrđava u očima Hrvata na taj dan ostaje visoka poput Olimpa. Dokle god je Hrvata, Knin ostaje nezamjenjivi simbol pobjede u kojem će se prije svega dostojanstveno slaviti, dok Vukovar ostaje simbol patnje, u kojem će se prije svega s tugom sjećati svih žrtava.
Netko će, naravno, ustvrditi da nas to sjećanje drži zarobljene u prošlosti, da su nam nepotrebno opterećenje vojska, tenkovi, borbeni avioni. No, među takvima ne nedostaje ni onih koji bi nas istovremeno bez grižnje savjesti htjeli zadržati u onoj stvarno problematičnoj prošlosti te nastaviti Hrvatsku održavati u vječnoj talačkoj krizi kojom će oni opravdavati svrhu svojeg položaja u društvu, a u kojoj će se Hrvati zauvijek nekome ispričavati i posipati pepelom.

Prije tri godine Knin su na Dan pobjede nadlijetali F-16 čijim krilima su nam mahali izraelski piloti. Bio je to najbolji dokaz onima koji stalno dokazuju puzajuću ili galopirajuću fašizaciju u Hrvatskoj da su sve to prozirne bajke za internu, domaću uporabu, u koje nitko ozbiljan i dobronamjeran izvana neće povjerovati. Pisao sam tada da čak i da cijeli posao s kupovinom Baraka propadne, sve to vrijedi jednog jedinog preleta Izraelaca na proslavi Oluje i Dana pobjede u Kninu! Sumnjam da će Rafalei ikad nadletjeti Knin s oznakama francuskog ratnog zrakoplovstva, no, tko zna. Ono što je sigurno, ne bude li Rafalea, uskoro neće biti ni MiG-ova. I ne, nisu oni garancija pobjede u nekom novom ratu, već da novog rata biti neće. Da smo nešto slično imali ‘91. – pravog rata ne bi ni bilo.

Lanjska gesta HDZ-ovih koalicijskih partnera ostaje pak samo to – gesta. Borisa Miloševića tako ove godine nema u Kninu, ali barem više nema ni Pupovca u Busijama gdje je busiju i ove godine za “Dan sećanja” zauzeo i iz nje otrovne strelice prema Hrvatskoj odapinjao Aleksandar Vučić. Treba li žaliti što sve ostaje samo na (ne)iskrenim gestama? Svakako. Ali realpolitički gledano, možemo ponoviti isto što i lani: U Kninu zapravo nije mjesto nikome osim onome tko tamo iskreno želi biti, pa tako ni Miloševiću, ako je to za njega doista samo još jedna “gesta za koju treba imati dobar želudac”.

Bilo bi dobro da nema ni nekih drugih, koliko god oni imali pravo tamo biti. Dan pobjede u Kninu nitko ne bi smio zloupotrebljavati za neke svoje privatne parade. Čak ni ratnici. A i svim slučajnim državnicima na taj dan bolje i poštenije je ostati dolje u podnožju. Na tvrđavi bi trebali biti oni koji su taj dan na nju penjali i suborci koji su im u tome pomagali, gdje god da su u tom trenutku ratovali, dokle god među njima ima živih, te s izvrsnim mladim ljudima poput Mateje Jelić dizati hrvatsku trobojnicu. A isto bi trebalo biti i u svim drugim hrvatskim gradovima i selima. Jer, doći će jednom i taj dan kad više ni jednog živog branitelja biti neće, a netko i nakon njih, ne samo profesionalni vojnici, trebao bi puna srca nastaviti održavati tu tradiciju. Tko će, ako oni neće?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.