Čekati se može na različite načine.
Ljudi starije životne dobi koji su prošli vrijeme komunističke vladavine i bili vezani lancima totalitarne ideologije nisu gubili nadu u razrješenje zamršenog čvora. Svoj smiraj tražili su u večernjim emisijama radija Glas Amerike i zapaljivim komentarima legendarnog Grge Zlatopera.
Mlađi ljudi ne mogu se sjećati ove emisije i njezina urednika. Vjerujem da ne mogu shvatiti ni značenja emisije Radio Vatikan na hrvatskom jeziku.
S valova ovih radijskih postaja, s vremena na vrijeme, moglo se čuti drugo ili makar malo drukčije razmišljanje o onome što je bilo nametnuto u javnim glasilima bivše zajedničke države. U to vrijeme posebno ratoborna bila je Radiopostaja Tirana. Kao eksponent kineske politike i tumač ideološkog sukoba sa Sovjetskim Savezom, na valovima ove radijske postoje moglo se čuti svega i svačega. Zaista, svega i svačega. Ludosti i provokacija ponajviše.
Unatoč ideološkim olovnim vremenima, ljudi su vjerovali da kad-tad moraju pasti neprirodni okovi. Vjerovali su da mora doći vrijeme slobode misli, govora, rada i blagostanja, o čemu su slušali u emisijama i pričama Glasa Amerike. Ljudi, jednostavno, nisu gubili nadu. Strpljivo su čekali i vjerovali da njihovo čekanje ima svoj smisao. Zapravo, njihovo strpljenje bilo je smisao njihova života od kojega se ni u jednom času nisu odvajali.
Iluzionisti su vjerovali da sa Zapada mora doći neko spasenje.
Njihove nade bile su, ustvari, nadomjestak za osobnu nemoć. Zakrpa na vlastitoj duši i ništa drugo. Oni najodlučniji govorili su:
“Mnoge su vojske, vjere i ideologije padale na ove prostore. Padale i – odlazile.
Svakoj smo u leđa pogledali. Mi smo ostajali. Ostali smo kod svoje kuće – kakvi jesmo da jesmo”!
Oni koji su bili nestrpljivi, koji nisu znali staviti vodu u usta, oni koji su progovorili prije vremena, teško su platili slobodu misli i javnog govora. Proglašavani su neprijateljima bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, propalicama, često primitivnim i zatucanim budalama.
U svakom vremenu postoje ljudi čije je čekanje utemeljeno na svijesti da govoriti istinu ima smisla bez obzira hoće li sutra ili prekosutra ili bilo kada od toga biti koristi. Govorenje istine i njezino ponavljanje, samo po sebi, ima smisla i u najmanju ruku znači da postoji netko tko ne podupire laž i obmanu. “Posijano sjeme istine mora se kad-tad primiti”, govorili su ljudi ovakvog profila.
Dok pišem ovu misao, sjećanja me, opet, vratiše na Ivu Andrića i njegovu sjajnu priču o kmetu Simanu.
“Vidiš, bio je kod moga pokojnog oca, u mom djetinjstvu”, priča kmet Siman, “jedan pijevac. Nije mu glasa nadaleko bilo. Kad one gukne, nakraj sela se čulo. Ali imao je jednu veliku manu zbog koje je prije vremena glavu izgubio. On bi, iz petnih žila, kukuriknuo prije ostalih pijevaca na čitav sat i budio ukućane. Kad one gukne, u kući nitko više nije oka sklopiti mogao. Tako iz dana u dan! Jednog dana dodijalo mom ocu. Neću ga dalje trpjeti, pa da mi je na oko izišao! Tako je jednog jutra naš dični pjevac Gigan u vrelom loncu završio...”.
Dok ovo pišem, sjetih se sudbine tragičnih lučonoša sa zapadnohercegovačkih strana. Onih koji nisu znali staviti vodu u usta pa su kukuriknuli prije zore i bijela dana.
Ravno prije pedeset godina (1969.) mostarsku kotlinu zapljusnula je informacija Socijalističkog saveza radnog naroda o potrebi obračuna s antisocijalističkim i antisamoupravnim snagama.
“U posljednje vrijeme može se zapaziti organiziranije djelovanje hrvatskih nacionalista. Već dvije godine u Mostaru djeluje organizirano skupina intelektualaca oko pododbora Matice hrvatske, s profesorom Ivanom Alilovićem (1922. – 2003.) na čelu.”
Svatko iole informiran znao je da u Mostaru nije postojao nikakav pododbor Matice hrvatske i da prof. Ivan Alilović, samim tim, nije ni mogao biti na čelu nečeg što uopće ne postoji. Ali – ne lezi vraže – kako narod kaže!
Na početku se govorilo da je prof. Ivan Alilović zlonamjerno prepričavao ono što je o nacionalnom sastavu u tijelima Savezne i Republičke vlade, u velikim kombinatima i drugim sustavima objavio časopis Kritika. Časopis je ukazivao da statistički podaci govore da je na djelu potpuna neravnopravnost koju treba popraviti. Budući da nije bilo dokaza, počelo se tvrditi da su prof. Ivanu Aliloviću drugi pričali, a on, opet, u zloj namjeri krivo prikazivao naše društveno-političke prilike.
Dakle, ni manje ni više, prof. Ivan Alilović počinio je ozbiljno kazneno djelo da teže, ozbiljnije i opasnije nije ni moglo biti.
Neprijateljska propaganda. Koga poškropi vodica kaznenog djela iz članka 133. KZ-a, jasno je da ga čeka vruć lonac i da će u Zenici ili Foči provesti od jedne do osam godina.
Svatko tko je pratio društvena kretanja znao je da je politički obračun s intelektualnim jezgrom okupljenom u Zagrebu, naravno, oko najstarije kulturne institucije jednog naroda, prenesen u drugu zemlju, na strani teren, prema nedužnom, samozatajnom i siromašku profesoru Ivanu Aliloviću. Ovaj proces trebao je biti opomena zagrebačkim intelektualnim bosovima: književnicima, pjesnicima, generalima, akademicima, duhovnicima i umjetnicima.
Svima!
Opet, svakom iole informiranom čovjeku bilo je jasno da je prof. Ivan Alilović “promaknut” u nepostojećeg predsjednika nepostojećeg pododbora da bi godinu dana kasnije mogao biti izložen surovom kaznenom postupku.
Tri dana prije početka sudskog procesa (4. srpnja), Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika izdalo je priopćenje u povodu optužnice protiv prof. Ivana Alilovića. U tom priopćenju, uz ostalo, piše:
“Nezamisliva je obrana bratstva i jedinstva u našoj zemlji ako se o onim pojavama koje ih ugrožavaju ne može diskutirati; ako se, dakle, svako raspravljanje o položaju jednog naroda unaprijed kvalificira kao kazneno djelo. Kao građani, i kulturni djelatnici i znanstveni radnici dužni smo upozoriti javnost na ozbiljne i dalekosežne implikacije mostarske optužnice.”
Plašeći se ozbiljnih političkih implikacija na dan objave priopćenja Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, u večernjim satima u Mostaru uhićen je prof. Ivan Alilović. Uhićen i smješten na sigurno. U kavez Okružnog zatvora u Mostaru. Nemir je lelujao mostarskim ulicama. Zapadna Hercegovina i demokratska javnost bili su na nogama. Počela je politička igranka.
Kazneni postupak protiv prof. Ivana Alilovića počeo je pred Okružnim sudom u Mostaru na dan 7. srpnja 1970. godine.
Hercegovačke ljetne vrućine dodatno je podgrijalo priopćenje Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Ovaj sudski proces, osobito. Na optuženičku klupu iz pritvora doveden je Ivan Alilović, profesor hrvatskog jezika u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru.
Za braniteljskim stolom bilo je devet najpoznatijih odvjetnika s prostora bivše Jugoslavije.
Kapetansku ulogu obrane preuzeo je Petar Znaor, glasoviti mostarski odvjetnik. Uz njega, bili su zagrebački odvjetnik dr. Jerko Šimić, brat pjesnika Antuna i Stanislava, Veljko Guberina, vedeta jugoslavenskog odvjetništva, i još šest jednako poznatih i dobrih odvjetnika iz Splita i Dubrovnika.
Četiri mjeseca nakon pritvaranja, u ekspresnom sudskom postupku, na dan 4. rujna 1970. godine, uime NARODA, prof. Ivanu Aliloviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od tri godine.
Surovo!
Obrana moćna da moćnija nije mogla biti!
A opet – ništa! Uzalud vam trud, svirači! Tko se dotakne države, bratstva i jedinstva te samoupravnog socijalizma, čeka ga sudbina pijevca kmeta Simana. Čeka ga vrela zatvorska ćelija.
Vreo lonac!
Kapetansku ulogu u obrani prof. Ivana Alilovića surovo je platio mostarski odvjetnik Petar Znaor. Osuđen je, opet, pred Okružnim sudom u Mostaru i protjeran u kazneno-popravni zatvor u Foču. Tamo ga je čekao njegov branjenik prof. Ivan Alilović.
“O tempora, o mores!”, davno je uzviknuo slavni Ciceron. Ovaj sudski postupak bilo je upozorenje bosanskohercegovačkom odvjetništvu kao jedinoj slobodnoj profesiji.
Predvođeni časnim čelnicima – mr. Marijom Bušićem i fra Andrijom Nikićem, žrtvu ovog književnika i samozatajnoga domoljuba dostojno obilježavaju Matica hrvatska – Ogranak u Grudama i Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Napredak.
Jer otišao je čovjek koji je znao da pred nama neće niknuti cvijeće čije sjeme sami nismo posijali, koje nismo zalijevali i podizali.
Prof. Ivan Alilović posijao je sjeme koje je, dvadeset godina kasnije, proklijalo, niklo i zaživjelo. Zdravljem je platio svoje domoljublje. Svoj križ žrtve i progona dostojno je nosio. Nosio i borio se sa svojom neimaštinom, sretan što su se Berlinski zid i željezna zavjesa srušili, kako narod kaže, kao kula od karata.
Susjed prof. Ivana Alilovića, disident, novinar, književnik i politički lider Bruno Bušić (1939. – 1978.) ubijen je iz zasjede.
U ponoć, u pariškoj ulici Belleville na br. 57., ubio ga je plaćenik Jugoslavenske tajne službe - Udbe.
Jerko Dragun, pripadnik riječke Udbe, svjedoči da je Franjo Herljević, savezni tajnik za unutarnje poslove, od dr. Vladimira Bakarića, predsjednika Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka, zatražio likvidaciju Brune Bušića. Svatko iole upućen u strukturu državne vlasti zna da se u to vrijeme ništa ozbiljnije nije moglo uraditi bez znanja Josipa Broza Tita. Pogotovo ne u ovako krupnom političkom obračunu.
Još u Parizu, u središtu svijeta – kako je govorio slavni Napoleon.
Tijelo ubijenoga Brune Bušića, uz najviše državne počasti, preneseno je u domovinu 1999. godine.
Pokopano je u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju. Na njegovoj nadgrobnoj ploči uklesani su sjajni stihovi pjesnika Dobriše Cesarića:
Ja skoro prosjak, duh slobode širim.
Pa ma i nema na mom grobu svijeća,
Ja neću, neću, neću da se smirim,
K’o svježi vjetar u sparinu pirim,
A kad umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja - trubač sa Seine.
