18.04.2024. u 15:43

Kada čovjek dugo ili nešto dulje poživi, s vremenom izgubi dodir s ljudima za koje ga vežu uspomene na godine djetinjstva i odrastanja, starenja i nestajanja. Jednog jutra, nakon dugo vremena, čuo sam glas nekada mlade znanstvenice, sveučilišne profesorice i dekanice, danas umirovljenice sarajevskog Pravnog fakulteta.

Nakon nekoliko uobičajenih riječi i upita, reče mi da bi se po jednom teoretskom i praktičnom pitanju kaznenog prava željela konzultirati. Kako često putujem i često boravim u Sarajevu, naš susret nije bilo teško dogovoriti.

Ni danom ni satom.

S Pravnog fakulteta otišao sam prije pola stoljeća i nekoliko godina još. S vremena na vrijeme prođem pored zgrade moje mladosti i divim se njezinoj gracioznosti i ljepoti.

Uvijek i na isti način.

Svaki pogled podsjeća me na početak i kraj studija, na učionicu i čekaonicu, na malu kavanu i razgovore o studentskim brigama i budućim planovima.

U vrijeme mojih početaka to je bio jedini Pravni fakultet u Bosni i Hercegovini. Na sarajevskom Pravnom fakultetu studirali su studenti iz Dalmacije i Crne Gore. Počeli su dolaziti i tamnoputi mladići iz dalekih nesvrstanih zemalja Azije i Afrike. Bili su zanimljiv studentski raritet.

Danas na istom državnom prostoru egzistira 8 državnih i dvadesetak privatnih pravnih fakulteta. Broja im se pouzdano ne zna. Mojim generacijama to je teško razumjeti, pogotovo prihvatiti.

Kako od vremena poraća sudjelujem u radu državnog Povjerenstva za polaganje pravosudnih ispita, mnoge stvari su mi jasnije. One proizvode dodatna razočaranja, da ne upotrijebim neku “veseliju” riječ.

I pravosudni ispit koji u suvremenom svijetu nosi titulu doktora struke morao bi biti drugačije koncipiran i organiziran.

Sve bi moralo biti na jednom mjestu.

Kao što je to u cijelom svijetu.

S umirovljenom profesoricom i dekanicom dugo sam i ugodno razgovarao. Nakon korisnog susreta, razgovora i pozdrava, u odlasku nešto me ponijelo. Pošao sam u obilazak zgrade.

S kata na kat.

Kao na filmskoj traci, vraćala su se sjećanja.

Berlin

Na Berlinskom kongresu 13. lipnja 1878. godine velike europske sile odobrile su aneksiju Bosne i Hercegovine. Rađanje novog društvenog poretka obilježeno je gradnjom objekata kakvi se, do tada, u našoj zemlji nisu mogli vidjeti. Tako je 1892. godine počela gradnja velebne državne Vijećnice pa Društvenog doma, danas Narodnog kazališta 1897. godine, Zemaljskog muzeja 1909. godine, Narodne pošte 1911. godine i Palače pravde 1912. godine.

I nekoliko drugih objekata koji i dan-danas slove kao urbani ukrasi grada. Svi odreda, zajedno sa zgradom u kojoj stoluje Predsjedništvo države, završavani su u rekordnim rokovima.

Sve za dvije godine.

Zgrada Društvenog doma, danas Narodnog kazališta, sagrađena je za godinu dana. To je vrijeme gradnje bez rovokopača i utovarača, kranova i dizalica. Razuman čovjek mora se upitati je li to moguće. Istom dinamikom, u istom razdoblju, sagrađeno je mnogo veće i mnogo glamuroznije Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Moćna austrougarska imperija željela je od naše zemlje, svoje nove kolonije, postupno stvarati obrise modernog srednjoeuropskog prostora, a od njezina glavnog grada urbane konture Beča i Budimpešte. Tako je 1912. godine počela gradnja velebne Palače pravde, tada najveće i najljepše na Balkanskom poluotoku. Gradnjom ovakvih objekata Austro-Ugarska je željela pokazati svoju moć i dostojanstvo ljudi koji u njoj rade.

Od sudaca do sudskih djelatnika.

Danas, uz Pravni fakultet, u Palači pravde stoluju Rektorat sarajevskog sveučilišta, Općinski sud, Županijski sud i Okružni zatvor. Zgrada je ukrašena svim i svačim, pa i posebnim skulpturama koje simboliziraju pravdu i znanost, vlast i zakon. Uz ovu zgradu vezana je jedna zanimljiva priča.

U uredu predsjednika Suda nalazila se skulptura boginje pravde. Rađena je u znamenitoj francuskoj umjetničkoj radionici. U jednom prijelomnom političkom trenutku statua je postala kamen spoticanja i žestokih rasprava.

Dolaskom komunističke vlasti statuu je trebalo ukloniti, a na zidove postaviti uramljene fotografije Josipa Broza Tita i Đure Pucara Starog. Predsjednik Suda energično se protivio uklanjanju statue. Konačno, postignut je sporazum po kojem će statua ostati u uredu predsjednika, ali se na njezinu glavu, kao simbol novog vremena i komunističke pravde, morala staviti zvijezda petokraka.

Kriminalni događaji i poremećeni međuljudski odnosi predmet su različitih sudskih postupaka. Nekada građanskih, nekada izvanparničnih, nekada i kaznenih, kako se oni klasificiraju u suvremenoj pravnoj terminologiji.

Povijest pravosudnog poretka u Bosni i Hercegovini možemo vezati uz gradnju pravosudne palače. U to vrijeme pojavila su se sudska vijeća s članovima različitih konfesionalnih i političkih nazora. Pojavilo se drugostupanjsko odlučivanje po presudama koje su donesene na nižim sudovima. U Sarajevu je s radom počeo djelovati Vrhovni sud, trećestupanjski, kao Prizivni sud, bio je sa sjedištem u Carigradu.

Pojavili su se i prvi diplomirani pravnici koji su studij završili u Beču, Pragu i Zagrebu. Za obavljanje sudačke ili tužiteljske zadaće diplomirani pravnici morali su imati položen državni - pravosudni ispit, koji je sa sobom nosio titulu doktora struke.

Važno je znati da su u tom razdoblju šerijatski sudovi bili odvojeni od civilnih. I strani suci mogli su suditi u okviru zatvorenih sjednica. U službenoj komunikaciji bio je takozvani zemaljski jezik. Komunikacija sa Zemaljskom vladom i Monarhijom, izuzev Hrvatske i Slavonije, bila na njemačkom jeziku.

Okružni sud u Sarajevu uspostavljen je 1. siječnja 1879., a Vrhovni sedam mjeseci poslije - 7. srpnja 1879. godine. Vrhovni sud mijenjao je svoje sjedište. U zgradi Zemaljske vlade bila je posebna dvorana za usmene rasprave i sjednice Sudskog vijeća.

Gradnja Palače pravde počela je 1912., a dovršena samo dvije godine poslije. Zatvor, “hapsana”, završen je 1916. godine. I dan-danas služi svojoj nakani. Kao projektant potpisuje se slavni arhitekt Karlo Paržik (1857. - 1942.).

Zanimljivo je da je u Palači pravde počelo suđenje Gavrilu Principu (1894. - 1918.). Zbog sigurnosnih razloga suđenje je preneseno u dvoranu vojnog kompleksa austrougarskog generala Josipa Filipovića (1819. - 1889.). Danas je tamo sarajevski sveučilišni kampus. Dvorana u kojoj je održan proces Gavrilu Principu, koji je navijestilo kraj imperije, u posljednjem ratu je uništena.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Kraljevina SHS dobila je u nasljeđe kompleksan pravni sustav koji je bio sastavljen od nekoliko paralelnih pravnih područja. Šest pravnih područja sa šest vrhovnih sudova i puno posebnosti nije davalo konzistentnu pravnu sigurnost. Nezavisna Država Hrvatska djelomično je zadržala pravosudni sustav Kraljevine SHS.

Nakon Drugog svjetskog rata i uspostavom socijalističke države odlučeno je da sudsku vlast obnašaju općinski i okružni sudovi, a na vrhu pravosudnog reda i poretka bio je Vrhovni sud.

Tijekom posljednjeg rata (1992. - 1995.) Palača pravde doživjela je mala oštećenja.

Otklonjena su.

Na ulazu u Palaču, iznad širokog i raskošnog stubišta, postavljena je željezna konstrukcija koja prolaznike štiti od fasadnih odrona. Postavljena konstrukcija brutalno odudara od raskošnog pročelja i pristupnog, širokog stubišta.

Zapravo, odudara od svega.

Kao da ste na prednji dio lijepog i modernog sakoa postavili loše zašivenu zakrpu.

U veličanstvenom predvorju Općinskog i Županijskog suda izložen je raritetni namještaj iz sudnice kakva je bila u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Svatko može razgledati govornicu s ukrašenim elementima, sudački stol, sudačke i druge stolice i raritetni namještaj. Mali sudski muzej na otvorenom. Tu je i dizalo drvene konstrukcije s natpisom: “Samo tri osobe smiju se voziti”.

Lisabon

Prije 32 godine Lisabonski sporazum, koji je predstavljao i predvodio José Cutileiro (1934. - 2020.) predlagao je preuređenje Bosne i Hercegovine u tri republike koje bi bile povezane sponama središnje vlasti. Bio je to prijedlog Europske zajednice kako bi se izbjegao ratni sukob.

Sporazum je bio potpisan.

Jedna ugovorna stranka odustala je od sporazuma i povukla svoj potpis. Prije 32 godine Bosna i Hercegovina propustila je priliku pridružiti se zajednici civiliziranih zemalja europskog kontinenta.

Rat se rasplamsao i sve razorio.

To je bio teško razumljiv postupak Alije Izetbegovića (1925. - 2003.), predsjednika Stranke demokratske akcije.

Početkom ožujka 2024. godine Bosna i Hercegovina potpisala je pristupnicu prema Europskoj uniji. Još se potpisi nisu osušili, a nastala su nova zatezanja. Sve je dovedeno pod znak pitanja. Sve je doplovilo u mutne političke vode i virove kakvi su vladali i prije trideset i dvije godine.

Zadar

Na koncu prošlog tjedna s akademikom Mladenom Bevandom (1940.) u međugorskom raskošnom vrtu Etno sela ugodno vrijeme proveli smo s akademikom Stjepanom Krasićem (1938.), dugogodišnjim sveučilišnim profesorom na Papinskom sveučilištu u Rimu.

Veliki znanstvenik i neumorni tragač po tajnim vatikanskim arhivama još jednom je došao do senzacionalnog otkrića iz kojeg proizlazi nepobitan zaključak da je prvo hrvatsko sveučilište utemeljeno u Zadru davne 1396. godine.

Bologna, Padova, Sorbona, Prag, Heidelberg, Krakov i Zadar idu u red najstarijih europskih učilišta. Od Zagrebačkog Zadarsko je veleučilište starije puna tri stoljeća. U hrvatskoj akademskoj javnosti postoje mišljenja koja to ne prihvaćaju. - Jer tko bi od nas Agramera mogao biti stariji - govore neki.

Prva diploma doktora znanosti na Zadarskom veleučilištu izdana je 10. rujna 1564. godine. Glasi na ime fra Luke Polinovića iz Bola na otoku Braču. Diploma se čuva i može se pogledati u arhivi Dominikanskog samostana sv. Marije u Bolu. Uz teološke i filozofske, pravne znanosti proučavane su na najozbiljniji način. Knjiga akademika Stjepana Krasića dokumentima svjedoči o onom što je u njoj napisano. O njoj će se dugo pričati i raspravljati.

U knjizi “A što sad” prije pet godina objavio sam esej “Od Ruđera do Stjepana”. U istočnom dijelu Hercegovine postojbina je Josipa Ruđera Boškovića (1711. - 1787.), a u njezinu zapadnom dijelu znamenitog svećenika dominikanskog reda o. Stjepana Krasića (1938.). U Dubrovniku se rodio čovjek koji je išao nekoliko stoljeća ispred svog vremena, a u Čitluku znanstvenik najvećih intelektualnih dosega koji davnim stoljećima ne da da ostanu zamračena i neproučena.

Dvostruki rimski doktor znanosti, sveučilišni profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Tome Akvinskog u Rimu, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zagreb, profesor emeritus Međunarodnog sveučilišta Libertas, redoviti akademik Međunarodne akademije tehničkih znanosti u Moskvi ne da nam znanstvenog mira.

Nekoliko znanstvenih otkrića oca Stjepana poremetilo je naša dosadašnja znanja i shvaćanja. Sve ih je raspršio poput lišća kad zapuše bura. Edikt pape Grgura XV. (1621. - 1523.) i njegova nasljednika pape Urbana VII. (1623. - 1844.) o nazivu i značenju hrvatskog jezika, o povijesti Dubrovnika i Splita, o Klisu, kliškoj bici i pjesmi “Jao Klisu kad je na kamenu, a i kamenu kad je Klis na njemu”.

I konačno “knjiga” Generalno učilište u Zadru vrhunac je briljantne znanstvene, duhovne i domoljubne karijere oca Stjepana Krasića.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije