Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Od Putinovog, makar i ograničenog Blitzkriega u Ukrajini, najveću bi političku korist izvukao Biden

12. veljače 2022. u 08:33 0 komentara 510 prikaza
biden

Ako je suditi po medijskim napisima zadnjih dana, svijet se nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata i pred vratima smo nove apokalipse. Problem je što je taj novopodignuti apokaliptički ton oko krize na rusko-ukrajinskoj granici obično u obrnutoj proporciji analitičkoj uvjerljivosti takvih napisa. Zbog toga se i čini kako su ti panični izvještaji više u funkciji propagande jedne ili druge strane, nego analize stvarnog stanja stvari i njihovih aktera.

Tako, s jedne strane, imamo stalna uvjeravanja kako je rat neminovnost i kako će Putin svakog trenutka napasti Ukrajinu, ali taj trenutak nikako ne dolazi, dok, s druge strane, imamo najveće pokrete ruskih trupa, kakvi nisu viđeni još od sovjetskog povlačenja iz Afganistana 1988. godine. Radi se o igri živaca, čiji je cilj prije izazvati strah kod druge strane, nego nekoga uvjeriti i pridobiti na svoju stranu.

Trenutna situacija je takva da Zapad i NATO odbijaju poslati svoje snage u pomoć Ukrajini, dok Putin nagomilava trupe, ali ne poduzima sljedeći korak, već prijeti nuklearnim scenarijem “u kojem neće biti pobjednika”. Iako je teško analizirati što se Putinu mota po glavi, takve prijetnje prije sugeriraju kako se radi o klasinom blefu kako bi se drugu stranu dovelo za pregovarački stol, u trenutku kad mislite da imate povoljnu poziciju.

Europa, predvođena Nijemcima i Francuzima, prva je pokazala znakove nervoze, što je i razumljivo, jer nikome u Europi nije do rata pred svojim dvorištem. Usto je Rusija i glavni snabdjevač plina na europskom tržištu, pa je jasno kako Putin ima snažnu polugu moći da udara na tu europsku slabost. Međutim, iz onoga što smo vidjeli, jasno je i kako Macron i Scholz nisu oni koje Putin želi za pregovaračkim stolom.

Naravno, u najtežoj su poziciji Ukrajinci, o čijoj se koži ovdje ponajviše i radi. Oni pozivaju na snižavanje tenzija. Jasno im je kako od toga za njih nema koristi kada od potencijalnih saveznika sa Zapada stižu poruke kako se oni neće miješati u slučaju vojnog sukoba. Poruke iz Washingtona kako je to defetistički i kako bi trebali zauzeti odlučniji stav, teško je u tom kontekstu tumačiti drukčije nego kao cinizam.

Tako možemo reći kako je Putinu uspjelo da prijetnjama izazove razilaženje u NATO-u i među zapadnim saveznicima. Ali, ni on nike u sjajnoj poziciji. Nedavni pokušaj državnog udara u Kazahstanu prisilio ga je da s ukrajinske granice prebaci tamo svoje elitne jedinice. A bez njih je nemoguće razmišljati o bilo kakvoj vojnoj akciji. Tako, između Ukrajine i Kazahstana, Putin trenutno bira pacifikaciju Kazahstana.

Tenkovi koje je naslagao uz ukrajinsku granicu zasad služe samo za slikanje pred TV kamerama. Tako se nalazimo u situaciji u kojoj tipovi sa šiframa za nuklearno naoružanje prijete jedni drugima najgorim scenarijem, dok na terenu nemaju operativne jedinice ni za ograničenu vojnu akciju. Da se ne radi o tipovima koji odlučuju o sudbini čovječanstva sve ovo bi bila tragikomična demonstacija slabosti histeričnih beta-muškaraca.

Tragično i zabrinjavajuće u tome je da se obično takvi slabići na kraju i potuku, jer im sila služi samo zato da bi prikrili svoje slabosti, a slabost ih gura uza zid, odakle nema drugog izlaza osim sile. Jaki se ne tuku, oni pobjeđuju i prije nego uđu u sukob. No, kako sve ne bi završilo na psihopatologiji slabića na vlasti, treba pogledati i racionalne motive koji aktere ove najnovije krize guraju u sukob.

Znamo kako već punih trideset godina, od kraja Hladnog rata, geopolitiku ne određuje ideologija, već interesi vezani za energetiku. Romantika je, srećom, napustila svjetsku politiku, pa danas imamo samo “ratove za naftu”.

Rusija, tako, ima tijesne odnose s režimima u Iranu i Siriji, ne zbog ideološkog slaganja, već zbog kontrole dotoka plina s Bliskog istoka u Europu. Slabost Europe prema ruskim aspiracijama prema Ukrajini, također, ne govori o ideološkom slaganju, već o energetskoj ovisnosti Europe, prije svega Njemačke, o ruskom plinu. S izgradnjom Sjevernog toka 2 ta je ovisnost zacementirana za naredno stoljeće.

S druge strane, arogantan stav Bidenove administracije oko tenzija u Ukrajini, koji graniči s navijanjem da Putin nešto poduzme, ne govori o nekom ideološkom pravovjerju, već o političkim interesima vezanim za energetiku. Tako je Bidenov plan “zelene tranzicije”, vrijedan tri bilijuna dolara, zapeo u kongresu, jer je svima jasno kako je to suludo skup i neisplativ program, koji bi Ameriku bacio na koljena.

Ono što ga može učiniti “isplativim” jest slanje cijena energenata “nebu pod oblake”, a za to izgleda kao naručen jedan, makar i mali, Putinov Blitzkrieg u Ukrajini. Pored toga, bliže se izbori za Kongres, a rat bi slabom Bidenu omogućio da izgleda jak, tako da je i politički profit od krize u Europi za demokrate u ovoj situaciji jasan. A kao i uvijek kad se slabići domognu pozicija moći, njihove igrice za obične ljude znače i otpočinjanje “igara gladi”.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.