Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Može li prvi pravi potez Možemo! biti – udar na roditelje odgojitelje

15. srpnja 2021. u 09:32 0 komentara 137 prikaza

Iskreno, kao građanina, boli me briga je li Možemo! na neke funkcije ili dužnosti angažirala donatore iz kampanje! Eto, možda sam naivan, ali vjerujem da nijedan donator nije ništa mogao unaprijed kupiti za iznos od 2000 kuna! Vjerujem da se Tomašević i društvo nikome ne osjećaju dužni protuuslugu zato što su u kampanji primili neki tako simboličan iznos. Sumnjam da ikoga možete s tim kupiti.

Čak i gradski kokošari koje ovih dana uhićuju imali su početnu tarifu nekoliko puta veću od toga.

Malko me više od donatora brinu nesuvisla objašnjenja. Eto, vele iz Možemo!, tražili su osobu od povjerenja – za ovjeru potpisa! Pa su tako našli javnu bilježnicu koja je na popisu njihovih donatora, kako bi ovjerila popis – vlastitog brata, u imenovanju koje je nedvojbeno zakonski dvojbeno. 
Možda oni ničeg od tog svega nisu bili dovoljno svjesni, ali posve je jasno da je u tome trenutku njihovom, a ne novinarskom krivnjom srušeno tradicionalno primirje od 100 dana.

Problemčić je u tome što je javna bilježnica, “osoba od povjerenja”, čini se, već na prvom koraku izigrala to povjerenje. Za javne bilježnike vrijede ista pravila kao i za suce. Oni po zakonu uopće ne smiju biti donatori političkih stranaka! Oni ne bi smjeli niti ovjeravati potpise članova svojih obitelji! Konačno, ono najvažnije, nigdje izrijekom ne piše u zakonu, ali oni ne smiju biti ničiji – “ljudi od povjerenja”!
Ne, ne mislim da je samo po sebi išta loše što se za neke važne dužnosti traže “osobe od povjerenja”. Dapače, vjerujem da je narativ o potpunoj transparentnosti biranja svih ključnih ljudi u velikoj mjeri demagogija, jer članovi šireg tima zapravo jednostavno moraju biti – “osobe od povjerenja”, osim tamo gdje je gradska dužnost posve stručne prirode.

Nova gradska metla u nastavku će vjerojatno ipak raspisati niz natječaja, što će posve očito biti diktirano činjenicom da Možemo! jednostavno nema na raspolaganju dovoljno – “ljudi od povjerenja”! Za potpuno preuzimanje vlasti à la Bandić oni nisu logistički spremni, čak i kad bi to doista htjeli.

Dobro u tu svrhu dođe znatno smanjivanje broja gradskih ureda: trebat će manje “ljudi od povjerenja”. No, dvojbeno je koliko će biti stvarne uštede u manjem broju pročelnika, rezanju troškova na automobile i reprezentaciju. 
Bit će doista tužno ako prvi stvarni potez Možemo!, platforme koja se deklarira kao “lijevo-zelena”, bude ništa manje nego – udar na socijalu. Zicer je, naravno, zaustavljanje, a zatim i ukidanje mjere roditelja-odgojitelja, iza čega ne stoji nikakva suvisla analiza.

“Objašnjenje” Rade Borić kako ta mjera izbacuje žene s tržišta rada te da ih po isteku te mjere nitko neće zaposliti podsjeća na krokodilske suze. Zašto ne bi tim ženama omogućili rad sa skraćenim radnim vremenom?

Naravno, iz publike aplaudiraju pojedinci koji po mrežama govore da ne žele drugima plaćati da se “na njihov teret množe”, no lakonsko objašnjenje da mjera nije ostvarila demografski cilj uopće ne drži vodu.

Tvrdnje Joška Klisovića, novog predsjednika zagrebačke Gradske skupštine iz SDP-a, da se broj djece nije povećao – odbacuju demografi.
Statistika ne laže pa ću vam je predočiti: od 2015. do 2019. jedino je Zagreb imao porast broja rođenih, Split je imao -40, Rijeka -182, a RH u cjelini -1368, kaže demograf Stjepan Šterc, koji u pokušaju ukidanja ove mjere vidi prije svega ideološke razloge.

Mogli bismo dugo razglabati kako se dogodilo da demografska politika u očima onih koji sami sebe nazivaju ljevičarima dobije stigmu nečeg desničarskog i nazadnog, umjesto naprednog i socijalnog. No, sasvim je jasno da demografska politika nije pokušaj stvaranja nekakve nacionalne veličine, već golog samoodržanja, očuvanja kritične mase društva i gospodarstva. Oni koji se rađaju ovih dana su baš ti koji bi za dva-tri desetljeća iz svojih plaća trebali izdvajati za naše mirovine. Oni koji misle da ćemo manjak radne snage nadoknaditi uvozom iz Bangladeša, žive u oblacima – ili spadaju u bogatu elitu kojoj je sve svejedno, samo da danas imaju šaku kuna više.

Nisam korisnik ove mjere, no kao roditelj djece s posebnim potrebama jesam nekih drugih.

Možda zato ne mogu biti posve nepristran, no oduvijek sam mišljenja da održivost gospodarstva u budućnosti ima svoju cijenu u sadašnjosti. Tužno je da se “zelenima” mora objašnjavati održivost gospodarstva. Želimo li za nekoliko desetljeća ne neku imaginarnu Veliku već Održivu Hrvatsku – a Hrvatske, valjda je to svima jasno, bez Hrvata biti neće – cijenu za to moramo početi plaćati već danas. To, onda, naravno, treba postati nacionalni, a ne samo gradski projekt, ali prvi korak prema tome svakako nije – gašenje gradske mjere.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.