Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Kako je u priči o Zagrebu Damir Vanđelić ispao politički naivac

11. veljače 2021. u 09:18 0 komentara 169 prikaza

Grijani duhan! Uz Sputnjik V, AstraZenecu i Pfizer, to je još jedan od pojmova koje nam je posljednjih dana ucijepljen u rječnik. Zaludu ćete konzultirati Klaića, ne daj bože Mažuranića, bolje potražite neki rječnik poreznih inspektora, ako tako nešto postoji. Možda rječnik Zdravka Marića? Lalovca? Linić je možda već prestar.

Kako se to kupuje, pitate se vi nepušači? Dođete pred kiosk i tražite “Molim paketić grijanog duhana”? A trgovac vam uslužno odgovara “Samo trenutak, da vam ga podgrijem”? Zvuči gotovo jednako tako glupo kao kad bi tražili pola litre vode, a prodavač vas pita: “Želite običnu vodu ili grijanu? A je li voda za kavu ili za čaj? Znate, trošarine su različite!”Rječnički novopojam “grijani duhan”, dakle, gotovo jednako je tako glup kao šampion svih vremena u toj kategoriji: “gorive ćelije”! Koje, naravno, unatoč onome što im ime sugerira, nisu ćelije koje gore, već baterije koje se pune gorivom koje oksidira, na koncu generirajući električnu energiju. Naravno, za oba pojma vrijedi da kad država jednom stavi svoje šape na nešto, više ne pušta. A porezna uprava neće odustati od prihoda samo zato što se pušači prebacuju na novi oblik nikotinskog grijeha. Zato, eto, ovih dana slušamo o podizanju nameta i na “grijani” duhan.

Isto tako, jednom kad vozači počnu masovno odustajati od motora s unutarnjim sagorijevanjem, ne samo da će nestati poticaji za hibridna i električna vozila, već je samo pitanje trena kad će država nametnuti nove namete, kako na “gorive” tako i na litij-ionske baterije. Bogu Božje, porezniku poreznikovo!

Zaludu je onima koji mantraju da Finu i HGK treba razoriti, jasno je da čuvari državnih pečata neće tek tako pristati posmicati svoje zlatne koke. Vjerovati da su vladajući spremni odustati od obveznih članarina gotovo je jednako tako naivno kao računati da će sve nas porezne obveznike poštedjeti obveze da iz vlastitih džepova financiramo stranke na vlasti, bez obzira na to jesmo li za njih glasali ili nismo.

Svi smo mi vojnici partije! Neki dan u (još jednom) napadu iskrenosti reče petrinjski gradonačelnik. Nema veze što malo tko izvan Petrinje zna u kojoj je Dumbović partiji. Naravno, Čačićevoj. Ono što je bitno jest da je ta partija dio vladajuće koalicije. Tako se i reformist morao malo primiriti da ne iznervira šefa Vlade. Jednako kao i liberal Hrebak u Bjelovaru. Jer ni jedni ni drugi na nacionalnoj razini ne postoje ako se ne ucijepe u neku veću vladajuću stranku.

Utoliko je naivniji ispao Damir Vanđelić, koji je povjerovao da će mu Plenković na pladnju izručiti Zagreb, a da Plenkoviću ništa zauzvrat neće morati dati. Da će koristiti HDZ-ove ljestve, a za javnost dezinficirati ruke.

No, HDZ će radije izvršiti (još jedan) unaprijed izgubljeni fejk juriš na gradsko poglavarstvo, riskirati čak i da Bandića sruši oporba (Bandićev ostanak, naprotiv, nije rizik) nego instalirati nekog tko će se, odmah nakon što postane kalif na mjesto kalifa, od svoje partije odmetnuti. Sudeći po hladnom tonu kojim mi je odgovarao na pitanja o Vanđeliću, kao da se radi o živom mrtvacu, bit će stvarno čudo ako mu Plenković dozvoli (p)ostati čelnik Fonda za obnovu grada Zagreba, odnosno da mu u rukama ostavi milijarde eura i funkciju koja bi ga kao nezavisnog trajno lansirala u visoku politiku. Time bi sam stvorio možda najopasnijeg mogućeg konkurenta. No, tek ćemo vidjeti što će se dogoditi ako Vanđelić ne prođe na natječaju. Jer i to bi mogao biti vrijedan politički kapital. Dakle, Vanđelić bi i nakon toga mogao ustati i postati prijetnja.

Odanost vođi i dalje je mnogo više na cijeni nego odanost prema samoj partiji. To najbolje vidimo na primjeru slavodobitnice Martine Dalić, kojoj nije terminalno naškodilo što je financirala “Pametno” (još jedno čudno ime!), a sama sebe nazivala neoliberalkom. A to je jedna od najstrašnijih naljepnica koju vam mogu nalijepiti naljepničari, kako s lijeva, tako i s desna. Pri tome nije previše važno što ta riječ zapravo znači.

Kad smo već kod političnosti jezika, zanimljiv je i neizbježni konačni dolazak britanskog soja koronavirusa u Hrvatsku. Još s Trumpom iz javnog diskursa odletio je “kineski virus”. Da nije bilo wuhanske pošasti, Trump bi i danas sjedio u Bijeloj kući, to je sasvim jasno. Kina iz pandemije izlazi kao globalni pobjednik. A zemlje koje je pokorio koronavirus zahvalno primaju donacije kineskog cjepiva.

Britanski soj tako se pridružuje “španjolskoj” gripi, “njemačkim” ospicama te “talijanskom”, “francuskom” ili “poljskom” sifilisu. Sve je dobro dok u tom popisu prijetnji mali narodi ostaju diskriminirani. Bolesti konačno ponovno nazivamo po našim velikim susjedima! Vraćamo se polako u našu malu – europsku normalu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.