Trećeg dana ukazanja u Međugorju, 26. lipnja 1981. godine, šestero djece vidioca uputilo se na Podbrdo, na svoj novi susret s nebeskom pojavom, za koju tada još nisu bili sto posto sigurni da se radi o Blaženoj Djevici Mariji. Odnosno, ona im je to potvrdila tek na ukazanju toga dana.
No, kako bi i prije te potvrde doznali da se ne radi o demonskoj pojavi, poslušali su savjet Vickine babe, tj. bake vidjelice Vide Ivanković, koja im je dala čašu “kršćene” (blagoslovljene) vode i preporučila im neka poškrope tu “pojavu”, jer će tako najbolje znati je li od Boga ili đavla. I preporučila im je da nakon toga izmole Vjerovanje, sedam Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Ovaj događaj sada, točno 40 godina nakon početka ukazanja u Međugorju, važan je upravo kroz tu molitvu poznatu kao “Sedam Očenaša”, koja se svake večeri s međugorskog oltara moli nakon večernje mise. I nikada nije došlo do prekida. Otprije 40 godina, kada je započela, nije se zaustavila do danas. To je, zapravo, slika cijeloga međugorskog fenomena. Otkako se pokrenula lavina s Podbrda 24. lipnja te 1981., Međugorje traje sve do danas u svom punom intenzitetu, koji raste iz godine u godinu, mnogima čak na nevjerojatan način da ukazanja traju svakodnevno punih 40 godina. A sve traži da se međugorski fenomen prepozna u punini vremena u kojemu se događa. Upravo tu važnost Međugorja u vremenu prepoznao je papa Franjo i Sveta Stolica prije četiri godine, kada je u Međugorju instaliran mons. Henryk Hoser kao vatikanski upravitelj za župu i hodočasnike, ali i preklani kada je Papa ukinuo zabranu organiziranja hodočašća biskupima i svećenicima, koja je dotad bila na snazi. Ta dva poteza ispunila su najave koje je 2017. godine u svojemu tekstu iznio vatikanist Andrea Tornielli, otkrivši neslužbene nalaze vatikanske komisije za Međugorje o priznanju prvih sedam dana. On je tada, što je možda ostalo u sjeni tih prvih sedam dana, objavio i planove Vatikana s Međugorjem. A to su u pravo spomenuta dva: ustanovljenje “vlasti ovisne o Svetoj Stolici” i skidanje zabrane s organiziranja hodočašća. Treće je, objavio je Tornielli, prijedlog da se župa pretvori u svetište papinskog prava (Santuario Pontificio). To su bili prijedlozi spomenute komisije, koje je ona izglasala većinom glasova, a papa Franjo počeo provoditi u djelo. Odluka je to, objavio je Tornielli, koja je bila vođena pastoralnim motivima, tj. brizi o milijunima hodočasnika koji dolaze u Međugorje te izbjegavanje formiranja “paralelnih crkvi”, kao i jasnoća u ekonomskim pitanjima, što zasad ne bi podrazumijevalo i priznavanje nadnaravnosti ukazanja. Upravo ovaj pojam “paralelna crkva” nešto je što bi trebalo zamijetiti na ovogodišnju, 40. obljetnicu međugorskog fenomena.
Protivnici Međugorja svim su se silama svih ovih godina trudili zaustaviti Međugorje, a jedna od optužbi bila je i ona o stvaranju tzv. paralelne crkve. Ta je optužba, iz crkvene perspektive, ravna onoj za herezu, krivovjerje i svetogrđe, jer Crkva je tako ustrojena da ne trpi bilo kakav paralelizam vlasti i u poučavanju. U Crkvi je, kao što se zna, sva vlast koncentrirana u rukama biskupa. I sam poglavar, Sveti Otac ili papa, primjerice, prvo je biskup Rimske biskupije, pa tek onda prvi čovjek cijele Crkve. Protiv Međugorja bila su dvojica biskupa Mostarsko-duvanjske biskupije, kojoj pripada i koji su do najviših crkvenih vrhova raspirivali opasnu vijest o stvaranju paralelne crkve u Međugorju, što je po fenomen trebalo biti kobno. Ali očigledno nije. Doguralo se i do 40. obljetnice. I to upravo kao suprotnost nekoj paralelnoj crkvi i kroz kristocentričnost i sakramente kao protutežu svemu što u Crkvi i svijetu nije dobro. I to svakodnevno u svih ovih 40 godina kroz misu, krunicu, klanjanje, križni put, ispovijed i pokoru. Svakodnevno! Od prvih dana kada je Vicki njezina “baba” preporučila molitvu “Sedam Očenaša”, koja ni do ove 40. obljetnice nijednom nije zakazala.
