Poput hrvatskih vojnih akcija na području BiH koje su prethodile Oluji i u kojima su oslobođeni Knin i cijela “SAO Krajina”, tako su i operacije Čagalj i Lipanjske zore u Hercegovini bile uvertira u oslobađanje Dubrovnika i njegova zaleđa. U objema operacijama neprijatelj je u susjednoj bh. državi ostao bez zaleđa. Zbog takve strategije rat je 1995. okončan veličanstvenom pobjedom – Olujom, kao što je i 1992. počeo Čagljem odnosno Lipanjskim zorama. I dok se o bitkama Zima ‘94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ‘95. na Dinari i u područjima oko Livanjskog polja dosta toga zna, akcije oslobađanja Čapljine, Mostara, Stoca i drugih mjesta ipak su nešto manje poznate.
Naime, na početku rata na prostorima Čapljine i dijelovima Stoca izvedena je prva uspješna vojna akcija hrvatskih postrojbi Čagalj pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Provedena je 7. i 8. lipnja 1992., kada su oslobođeni Ševaš Njive, Klepci, Prebilovci i Tasovčići, odnosno cijeli prostor Čapljine i Dubravske visoravni. Grad Stolac oslobođen je 13. lipnja te je uspostavljena crta kod Ošanjića, koja je i današnja granica između Federacije BiH i Republike Srpske. Time je i okončana operacija Čagalj čiji je cilj, prema Bobetkovoj zamisli, bio odbacivanje neprijateljskih snaga od Metkovića i Čapljine i osiguravanje strateške dubine postrojbama HV-a koje su se pripremale za operaciju Tigar, odnosno deblokadu Dubrovnika i zaleđa. Realizacijom te zapovijedi neprijatelju s područja BiH djelomice je onemogućeno napadanje južne Dalmacije, a u potpunosti su mu onemogućeni napadi na središnju Dalmaciju.
Mostar se nalazio u okruženju srpsko-crnogorskih rezervista još od 19. rujna 1991., kada su oni stigli na šire područje i postupno zauzeli dominantne položaje oko tog grada. Prateći rezultate uspješne akcije Čagalj, zapovjednici postrojbi HVO-a iz Širokog Brijega i Mostara pripremili su akciju koja je postala poznata pod kolokvijalnim nazivom Lipanjske zore. Započela je 11. lipnja te su njome oslobođeni Kruševo, Orlovac i Hum na kojemu se, kao znak slobode i novog vremena, zavijorila hrvatska zastava. Time su u funkciju vraćene prometnice Mostar – Široki Brijeg i Mostar – Čitluk.
Nakon toga oslobođena je i vojarna na Heliodromu. Toga 11. lipnja u akciji oslobađanja Mostara poginuli su prvi branitelji, a u nastavku akcije “očišćeni” su Rodoč i Jasenica, koji su tijekom okupacije uništeni i spaljeni, kao i prostori tvornice Aluminij. Potom su se u akciju uključile i dodatne bojne HVO-a Mostar, Samostalni mostarski bataljun pod zapovjedništvom stožera HVO-a Mostar, kao i pripadnici MUP-a HZ HB. U noći s 13. na 14. lipnja kajakom i malim gumenim čamcima 27 pripadnika HVO-a prešlo je rijeku Neretvu. Već sutradan stekli su se uvjeti za prelazak preko Starog mosta. Tada je oslobođen niz naselja, uključujući vojarnu Sjeverni logor. Neprijatelj je protjeran i s brda Fortica s kojega je Mostar tijekom opsade granatiran i uništavan. Nakon toga, 19. lipnja, branitelji oslobađaju i Bijelo polje. Pri povlačenju iz Mostara srpske su snage srušile sve mostove, osim Starog mosta. Borbe oko grada nastavljene su i u idućim danima, a tijekom 26. lipnja oslobođeno je snažno srpsko uporište Merdžan glava. Taj se dan smatra danom oslobođenja mostarske općine.
Ove su akcije uspjele zbog zajedništva hrvatskog naroda s obiju strana granice te sinergije postrojbi HV-a, HVO-a, HOS-a. Treba naglasiti i ulogu tadašnjih muslimanskih vojnika koji su se u Lipanjskim zorama “budili” pod pobjedničkom zastavom. Iz tih ratnih dana i zora puno toga i danas treba učiti. Ponajviše o unutarhrvatskom zajedništvu, ali i o partnerstvu Hrvata i Bošnjaka. Lipanjske zore su poučak.
