"Oj, Mostaru, moj beharu, bašto šarena", lijepo pjeva stara dobra sevdalinka. Književnici, pjesnici i umjetnici, osobito virtuozi kista i boja, svoja najbolja prozna, poetska i likovna ostvarenja uradili su podno svevremenog Starog mosta. Dugo se prepričavala, a i danas se može čuti krilatica da nitko ne može biti veliki književnik, znameniti pjesnik i umjetnik ako nije stvarao u mostarskom Starom gradu i na pariškom Montmartreu.
Kada čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi, nego svjetlost izuzetna po svojoj snazi i kakvoći. Nikada se nisam mogao nauživati te svjetlosti koja živi nabijena u zrelim trešnjama, zarudjelim smokvama i kapljicama božanstvene blatine i žilavke.
Inače, Hercegovina je vrelo talenata i genijalaca, osobenjaka i humanista koji su spremni na žilavu borbu za svoje ideale. Oni znaju biti tvrdoglavi kao što je tvrda i njihova zemlja koja se bori s plahovitom burom i teškom ljetnom žegom. Kako god, na jugu se i u siromaštvu vedrije živi i veselije pati, kao nitko drugi o Mostaru i Hercegovini pisao je nobelovac Ivo Andrić. A u gradu ni škole, ni institucije, ni ulice s njegovim imenom.
Prije pola stoljeća, po ustaljenom ritmu i navici, iz dana u dan odlazio sam na prvu jutarnju kavu u skladno opremljeni kafić "Trica". Po unutarnjem uređenju izgledao je poput malih talijanskih kafića koji se mogu vidjeti na uskim tršćanskim i venecijanskim trgovima i ulicama. Kafić se nalazio na početku ulice koja je nosila ime političara Edvarda Kardelja. Bio je u vlasništvu legendarnog nogometaša Džemala Hadžiabdića Čorbe. U kafić je često navraćao mostarski nogometni BMW – Bajević, Marić, Vladić. Kao dragu uspomenu čuvam pepeljaru zanimljiva oblika i izgleda koju je s dalekog azijskog putovanja u moj ured donio legendarni Čorba.
U kafiću "Trica" svatko je znao svoj stol. Znao je gdje će sjesti, naručiti kavu, zapaliti cigaretu i otvoriti dnevne novine. Ujutro rano, dok zrake sunca stidljivo proviruju s visokih obronaka Veleža, u pravom mediteranskom ambijentu vodili su se zanimljivi, često i zapaljivi razgovori. Nekada o nogometu i rukometu, nekada o modi i zabavi, nekada o vremenu i nevremenu. O politici nikada. Nakon ugodnih ritualnih susreta svatko je odlazio na svoju stranu.
Za svojim poslom.
Oni koji bi pošli u smjeru sjevera mogli su razgledati izloge suvremene robne kuće "Hit", željeznički kolodvor iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, zastati i predahnuti na terasi hotela "Hercegovina". Ulica je bila prometna i uredna. Vodila je do nešto novijeg hotela "Ero" i sportske dvorane koja je zastala i duboko zaspala u projektu svoje gradnje. Baš kao i temelji nove mostarske katedrale.
Oni koji bi pošli u drugom smjeru mogli su razgledati restorane "Janje" i "Petica", ljekarnu, zlatarnicu "Celje", urarsku radnju "Benco" i predahnuti na terasama hotela "Bristol" i "Neretva". Na kraju ulice stolovala je europska robna kućna "Razvitak" u kojoj se mogao kupiti ekskluzivan namještaj, posljednje kućne potrepštine, najmodernija muška i ženska odjeća. U Razvitku se moglo nabaviti sve! Mostar je disao ritmom i životom lijepo uređenog srednjoeuropskog grada. Ivo Andrić nije mogao suspregnuti svoje dojmove pa piše da Mostar u svemu podsjeća na talijansku renesansnu Firencu.
Tako je bilo do pod konac minulog stoljeća.
Iza nas su godine rata i surovih razaranja.
Mjesto naših susreta sravnjeno je sa zemljom.
Ne postoji!
Nema robnih kuća, nema željezničkog kolodvora, restorana i trgovačkih radnji. Nema ni hotela "Hercegovina". Na mjestu urbanih restorana i trgovačkih radnji stoluje samoniklo drveće. Tko nema spoznaje što znače riječi "ruševina" i "razaranje", neka zastane i razgleda mostarski središnji trg.
Vidjet će ruševinu do ruševine.
Vidjet će prizore spaljenog grada.
Tri desetljeća Hrvatsko narodno kazalište čeka nastavak gradnje. Danas će, sutra će pa nikako. Dobronamjeran čovjek mora se upitati zašto je hercegovačko političko, gospodarsko, kulturno i duhovno središte gurnuto na marginu poslijeratne obnove.
Zašto je obnova utihnula?
Nekadašnji poslovni prostori koji su krasili središnju gradsku šetnicu pretvoreni su u kontejnere za otpad i smeće. Na središnjem gradskom trgu, poput strašila, stoluje hotel "Neretva"; stoluje i opominje nekadašnji simbol i ponos grada. U njemu su boravile umjetničke, glazbene i političke zvijezde minulog stoljeća Richard Burton, Orson Walles, Josip Broz i drugi državnici, uglednici i umjetnici. Sarajevske, tuzlanske i bihaćke zgrade, trgovi i ulice nemaju ožiljaka minulog rata.
Sve je obnovljeno.
Banja Luka, Bijeljina, Prijedor i Trebinje prava su urbana gradilišta.
Pred nama je vrijeme u kojemu odlučno treba reći – basta!
Prije svih i svakog državnika koji s kamarilom poslušnika o svemu odlučuje i svim upravlja. U vihoru minulog rata – mlado, golobrado, nedoraslo momče krivih pogleda i opakih namjera zaputilo se daleko i duboko u utrobu susjedne Republike Hrvatske - da sunarodnjacima, uglavnom neukom i zavedenom puku, objasni da će u novoj velikoj državnoj tvorevini to biti njihovo.
Sa snajperom u ruci pohitalo je ratoborno momče na brda iznad opkoljenog Sarajeva da tamo podrži žestoku vatru. A u paklu opkoljenog Sarajeva ubijeno je tisuću, šest stotina i jedno nedužno dijete. Jahači apokalipse i bezumlja jedan miran narod uveli su u ratne sukobe sa susjedima na sjeveru i istoku, jugu i središtu.
Pošli nadugo i naširoko.
Sve ukrivo i sve naopako
I doživjeli poraz za porazom.
Jednom u Sloveniji sa Slovencima, drugi put u Hrvatskoj s Hrvatima, treći put u Bosni i Hercegovini s Bosancima i Hercegovcima i četvrti put na Kosovu s Kosovarima. Crna Gora se osamostalila. Odmakla se i pošla u zagrljaj moćnom Savezu. Vojvodina čeka svoju priliku da postane ono što je bila do vremena generala Jaše Tomića.
Od jahača apokalipse svatko se odmaknuo.
Oni koji još nisu panično bježe.
Otimaju se!
Jer, politički vjetropiri snivaju i planiraju.
Pučka mudrost kaže: vuk dlaku mijenja, a ćud nikada.
Njihove ideje ne nose sreću!
Nikom!
Tisućama ljudi rodnu grudu pretvorili su u daleku tuđinu.
Na drugoj strani, u gradu Zagrebu, stoluje čovjek koji čeka priliku da se dohvati mikrofona i što jačeg razglasa da hajdučkim rječnikom udari gore i dolje, lijevo i desno, a najviše i najradije po predsjedniku svoje Vlade. I onaj treći, koji polovicom zemlje upravlja i o svemu odlučuje, otrgnuo se pa kao bijesno pašče grize i ne prestaje. On će biti sretan ako dočeka trenutak kada će se ova zemlja raspasti; govori da je svakom jasno i da ga svatko dobro čuje.
I jedan, i drugi i treći moraju biti svjestan da ovakvim postupcima siju sjeme novog zla, nove nesreće poput one vukovarske, srebreničke i mostarske. S političarima ove pameti nema sreće. Kao da nikada nisu čuli gospodara pera i misli, mudrog nobelovca Ivu Andrića: "U zemlji u kojoj zbijeno žive četiri vjere treba četiri puta više strpljenja i mudrosti."
Mudri mostarski vladika Grigorije kaže da su razlike dobre, samo su podjele opasne.
Kaotičnim stanjem u našoj zemlji ne može se abolirati ni međunarodna zajednica. Ne može ni jedan od njezinih osam visokih predstavnika.
Svi visoki!
Svaki viši od onog prethodnog.
A u zemlji nered.
I tko zna koji prikriveni planovi.
Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovom provedbom međunarodna zajednica skuhala je našoj zemlji kajganu od koje se mnogima odavno i ozbiljno povraća; nikom krivu i nikom dužnu pretvorili su je u bosanski lonac, razgrađen plot, hercegovačku raspuklu suhozidinu. Pretvorili su je u vježbaonicu na planiranom putu prema Dalekom istoku.
U dugom odvjetničkom životu naputovao sam se stazama što ih bura mete, kiša pere i led steže. Na tim stazama sretao sam ljude tragičnih sudbina i ćudljivih naravi, oštrih pogleda i nerealnih zahtjeva. Naradio sam se i namučio s njihovim sudbinama, nagazio se njihova blata, nagledao njihovih nevolja i jada, naslušao podmetanja i podvala. Kao i svatko kome je odvjetništvo poziv, ljubav i zanimanje.
Kada bih, današnjeg životnog i profesionalnog iskustva, prošetao mostarskom čaršijom i naišao na raskrižje s kojega se razdvajaju staze nade i optimizma od onih koje vode u pesimizam i beznađe, još nisam siguran u kojem bi smjeru bio moj prvi iskorak. Kada bih na tom raskrižju zastao, glavu uspravio, ruke prema nebu visoko podignuo, promotrio vrhove Huma i Veleža, pogledao Neretvu čistu poput suze djevojačke, slutim da bi me prvi korak odveo prema vodama pesimizma i beznađa.
Zašto:
Podloga pesimizmu i beznađu su strah i strepnja od onog što bi nam mogao donijeti novi nesporazum, da ne kažem, u što bi nas mogao odvesti novi ratni sukob koji se sa svih strana izaziva, a mislim da se u podrumu političkog podzemlja ratnih gubitnika ozbiljno analizira i još ozbiljnije priprema. Grad Mostar, političko, gospodarsko, duhovno i kulturno hercegovačko središte, natopljeno je zapaljivom tekućinom. Za veliki nesporazum dovoljna je mala iskra.
I eto požara.
Palikuća na sve strane.
Kanadera nigdje,
vatrogasaca sve manje.
Legende odlaze.
Daleko od rodnog grada umrla su dva legendarna mostarska liječnika. Internist dr. Muhamed Mahić umro je u 102., a kirurg dr. Miljenko Martinović u 92. godini života. Radni vijek i cijeli život darovali su gradu, Hercegovini i svakoj osobi koja se za pomoć obratila. Njihova imena s poštovanjem su izgovarana u predškolskim ustanovama i u staračkim domovima.
Na isti način i istim poštovanjem izgovara se ime mostarskog psihologa, novinara, diplomata i prof. Drage Marića. Bard pisane riječi, diplomatske vještine i uljuđenog ponašanja napustio nas je u 79. godini života. I jedan, i drugi i treći otputovali su na drugi svijet bez dostojnog ispraćaja i komemoracije, bez vijenca i cvijeta Grada, Županije, Sveučilišne kliničke bolnice. Bijeli brijeg i Sutina, mjesta posljednjih ispraćaja, ostali su rumeni od stida.
Svako vrijeme ima svoje znamenje. Prije dvadesetak godina objavio sam knjigu "Moje odvjetničke godine". U knjizi sam obradio najzanimljivije slučajeve iz svoje odvjetničke prakse, pa tako i slučaj Josipa Jole Muse. U tom kaznenom predmetu prof. Drago Marić, novinar najčitanijeg i najmoćnijeg beogradskog lista Politika, natkrilio je mostarsku sredinu i u jednom času bio veći od okolnih brda i planina, Veleža i Podveležja, Huma i Prenja. Zato ga se s poštovanjem sjećam i u svojim mislima palim svijeće zadušnice.
Naime, serijom započetih sudskih procesa Mostar je podrhtavao. Sve je počelo iz Beograda. Kao po nekoj narudžbi i scenariju, na Josipa Jolu Musu sručila se lavina optužbi iz pera najuglednijih novinara utjecajnog lista Politika. Kampanja je počela člankom "Rasipanje moćnika" i komentarom uz fotografiju:
"Ako laže koza, ne laže flaša".
Josip Jole Musa, predsjednik Teritorijalne obrane Grada Mostara, predsjednik nogometnog kluba Velež, predsjednik Zajednice prvoligaša Jugoslavije i predsjednik Aluminijskog kombinata, kod tvrtke Alexander Dunn iz Edinburgha naručio je proizvodnju i distribuciju ekskluzivnog viskija sa svojim imenom. Uložena su ogromna novčana sredstva. Ekskluzivno piće uvezeno je u Jugoslaviju, a nisu plaćene velike carinske pristojbe, pisala su moćna pera lista Politika.
U gradu se znalo da to nije istina. Ljudi su slutili da se priprema veliko zlo. Bolje upućeni govorili su da se priprema rat i da u toj priči Mostar i cijela Bosna, s njom i Hercegovina, neće dobro proći.
U vrtlogu političkih obračuna našao se i Drago Marić, dopisnik Politike iz Mostara.
On i nitko drugi!
U serioznom članku "Ipak, bez viskija" napisao je da je od prijatelja koji rade u Francuskoj Josip Musa dobio bocu pića na koju su nalijepili etiketu s njegovom fotografijom.
To i ništa više!
I to je bilo dovoljno.
U članku "Daleko od šale" novinari Politike pisali su "dovoljno se upleo pa neka sada i on odgovara". Dragi Mariću otkazana je suradnja s listom Politika.
Bila je to opomena svima koji bi stali u obranu Josipa Jole Muse i suoptuženih nositelja gospodarskog razvitka Mostara i cijele Hercegovine: Jove Semiza Cojle, Ivana Marića i Sadija Ćemalovića.
Ne ponovilo se!
