Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

I Sosa je primjer koji pokazuje da Nijemci uvijek polažu pravo na Hrvate, od NDH do danas

15. svibnja 2021. u 10:16 0 komentara 504 prikaza
borna sosa

Subota 8. svibnja

TAKO BI SE MOGLA ISELITI NE SAMO NOGOMETNA, NEGO I CIJELA HRVATSKA

Igraču Stuttgarta Borni Sosi više bi se isplatilo igrati za Njemačku, a budući da je profesionalac, patriotski kriteriji ne vrijede, premda Hrvatsku voli i ona mu je domovina. Samo što bi se tako iseliti mogla ne samo nogometna, nego i cijela Hrvatska, na čemu sadašnja vlast itekako radi. Nego, u sporu je najvažnija Njemačka. Nije prvi put da ona polaže pravo na Hrvate, njihov rad i talent, činila je to u Drugom svjetskom ratu, poslije rata, a čini to i danas. Osvajački mentalitet Nijemaca nikad ne gasne, hoće da njihovo bude sve što zažele, oni moraju biti prvi u nogometu, u gospodarstvu, u tehnici, u izvozu, u vođenju Europe. Kao što su Amerikanci, kad je njihov interes posrijedi, slijepi za cijeli svijet, slijepa je i Njemačka za Stari kontinent. Vrlo su neuvjerljivi razlozi za Sosino njemačko državljanstvo i za eventualne nastupe u njemačkoj reprezentaciji. Majka mu je rođena u Njemačkoj! Pa oni bi ga, kad bi im trebao, posvojili i da su mu svi, uključujući i njega, rodom Rusi ili Marsovci. Niko Kovač rođen je u Berlinu, igrao je samo za njemačke i austrijske klubove, ali je bio hrvatski reprezentativac. Sosa nije ni hrvatski ni njemački reprezentativac – on uopće nije reprezentativac.

Nedjelja 9. svibnja

PROTIV NERADNE NEDJELJE LJEVIČARI, LIBERALI I STRANI GRABEŽLJIVCI

Biskupi nas uvjeravaju da nisu za zabranu rada nedjeljom da bi napunili crkve nego zbog obitelji. Nepotrebno. Jer, neradna je nedjelja Hrvatima uvijek bila svetinja, s njom su srasli kao s drugim svojim vrijednostima, bila je postala dio njihove prirode. I komunisti su je poštovali, ne iz obzira prema vjeri, nego iz straha da bi ispali nasilnici, zato što neradna nedjelja nije shvaćena samo kao vjerski dan, nego i kao narodna stečevina, a oni su bili “narodna” vlast. Ljevičari i liberali trebali bi priznati da se njihovo protivljenje neradu nedjeljom lijepo složilo s interesom stranih trgovaca u Hrvatskoj i da s njima dijele bešćutnost prema ženama i majkama koje čine golemu većinu radništva u trgovinama. Sliče mi na one zadrte seoske komuniste u hrvatskim selima koji su iz prkosa naočigled mnoštvu vjernika, pogotovo kad su bili veliki blagdani, orali ili kopali u blizini crkava. Nedjelja je ženama bila dan mise, brige za obitelj i popodnevnog druženja s prijateljicama, a za muškarce nagrada za naporan tjedan – okupali bi se, obrijali, obukli novu odjeću, išli bi na misu, sjedali za svečani nedjeljni ručak, išli igrati na balote ili se drukčije zabavljati. Dan za Boga i za Čovjeka.

Ponedjeljak 10. svibnja

ŠTO ZNAČI ‘REGIONALNA SILA’ ZA ‘PACIFIKACIJU BALKANA’

Milan Kučan, nekadašnji predsjednik Slovenije, ne vjeruje da bi Slovenija, kad u drugoj polovici ove godine preuzme predsjedanje Europskom unijom, mogla biti “utjecajni regionalni čimbenik” premda želi “dati neku ‘svježu ideju’ za približavanje regije Europskoj uniji”. Kaže da se Slovenija “od tog prostora godinama udaljavala i diplomatski ga zanemarivala”. Sjeća se kako mu je prije desetak godina predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy rekao “da je pažnja Europske unije – sve dok nema rata – usmjerena na Srbiju, da Srbiju treba što prije osposobiti i primiti u EU, kako bi ona kao regionalna sila... preuzela odgovornost za pacifikaciju Balkana”.

Taj mit o “regionalnoj sili”, o nečijoj “vodećoj ulozi u regiji” uvijek koketira s rasporedom moći u bivšoj državi i s rompuyevskim favoriziranjem Srbije u povijesti među europskim moćnicima. Hrvatsku sa Srbijom, osim najnužnijih odnosa, ne veže ništa, nikakva regija, zajednička prošlost ili kulturna srodnost – oni su ćirilica, mi smo latinica. Srbija je za nas, što pokazuje i sadašnja srbijanska vlast, samo blizina zla, zla iz Kučanova upozorenja Rompuyu “kako je opasno na Balkanu govoriti o regionalnim silama jer to vodi prema ratu”.

Utorak 11. svibnja

OD BIVŠIH KOLONIJA 500 MILIJARDI DOLARA GODIŠNJE

Časnici francuske vojske, ovaj put anonimni, ponovno su pisali predsjedniku Macronu i poručili mu: “Sprema se građanski rat i vi to dobro znate”. Autori pisma kažu da su pripadnici mlađeg naraštaja vojnika koji su služili u Afganistanu, Maliju i Srednjoafričkoj Republici ili su se pridružili domaćim antiterorističkim operacijama te su “dali sve da unište islamizam, kojem se sada daju ustupci na našem tlu”. Francuska vlada žestoko je osudila to pismo kao i jedno slično objavljeno u travnju. Procjenjuje se da u Francuskoj živi oko pet milijuna muslimana, a većina je podrijetlom iz Alžira ili drugih bivših dijelova francuskog imperija. Zacijelo će se sada mnogi sjetiti jedne zapanjujuće činjenice iz odnosa Francuske prema tom imperiju. Četrnaest afričkih zemalja i danas toj zemlji, svome bivšem kolonizatoru, pod prisilom plaća godišnji porez od čak 500 milijardi dolara za materijalna dobra koja je u njima ostavila. “Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”, izjavio je svojedobno predsjednik Chirac. Islamistički ekstremizam, dramatično stanje koje stvaraju pisma generala i neizvjesna budućnost iz iste su priče kao i taj golemi porez.

Srijeda 12. svibnja

USTAŠKA I PARTIZANSKA OBILJEŽJA SAMO ZA KUKAVICE

U povodu ovogodišnjeg pohoda u Bleiburg, na novinarsko pitanje hoće li se pozvati sudionici da ne donose simbole vezane uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, Milan Kovač, potpredsjednik Počasnog bleiburškog voda, odgovorio je: “Nikada nismo govorili da netko ponese nekakvo neprimjereno obilježje. Uvijek smo govorili da se toga okane, da to ne doprinosi lijepoj slici te se narušava i sam integritet liturgije. Pozivamo naše ljude da dođu kao hodočasnici, koji će moliti i samo moliti”. Dakle, po tko zna koji put ističe se da je dolazak u Bleiburg kršćanski motiviran te da mu je svrha molitva za vojne i civilne žrtve križnih putova zvjerski smaknute 1945. godine, a ne slavljenje zločinaca. Ako se nekoliko ljudi okiti znakovljem NDH, onda to čine kao provokatori ili uživaju u moći zla, kao što se u moći zla uživa u Kumrovcu gdje se nose petokrake i druge partizanske oznake. Obično je riječ o slabim osobnostima, o kukavicama koje se hoće pokazati jakima, a najjači si kad ubijaš nemoćnoga, kad ti se žrtva nema čime braniti i kad te hrabrim čini njezin nedostatak otpora. U svom trijumfalizmu i ustaška i partizanska vodstva imala su najviše upravo takvih žrtava, a takve su i bleiburške.

Četvrtak 13. svibnja

KAD SRBIJA NAPRAVI NEKO DIVLJAŠTVO, PRVO OPTUŽI HRVATSKU

Dan pobjede nad fašizmom obilježen je u Hrvatskoj u cijelom nizu gradova (Zagrebu, Rijeci, Puli, Poreču, Varaždinu, Makarskoj...). Ali ni to ni činjenica da su Milanović i Božinović položili cvijeće na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju nije bilo dovoljno jednom “ozbiljnom” dnevnom listu pa piše kako je “u Hrvatskoj vladajuća struktura posve ignorirala dan kojim se obilježava saveznička pobjeda nad nacističkom Njemačkom”. Zašto ta neistina? Kad se dogodi divljaštvo u Srbiji, hrvatski mediji koji o njemu javljaju prvo za sličan grijeh optuže Hrvatsku, pa onda kreću komšijama. A komšije su, s Vučićem i Dodikom na čelu, u beogradskom Narodom pozorištu “proslavili kapitulaciju nacističke Njemačke, ni manje ni više, nego uz zvuke nacifašističkih koračnica srpskih kvislinga”. Također, na srpskom obilježavanju Dana pobjede “stavljen je znak jednakosti između ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića” i “vođe partizanskog pokreta Josipa Broza Tita, člana antifašističke savezničke koalicije”. Bit će da su komšije mislili kako su bili isti u zločinu nad Hrvatima, što bi bilo i u stilu autorova izjednačavanja zagrebačke “ignorancije” Dana pobjede i srpske fašističke raspjevanosti.

Petak 14. svibnja

ZLATA ĐURĐEVIĆ O ‘ČISTKAMA’ U SUDSTVU U STILU VELIKOSRPSTVA

Već danima slušamo reakcije na program (Milanovićeve) kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda Zlate Đurđević, ali nitko je ne pita niti ona kaže koji su joj argumenti za tvrdnju da su neki kandidati za Vrhovni sud devedesetih odbijeni zato što nisu Hrvati. Nitko nikad nije objavio i službeno ili neslužbeno uvjerio javnost tko je to, imenom i prezimenom, odbio neke suce, imenom i prezimenom, zato što su Srbi ili koje druge nehrvatske nacionalnosti. Kad nema činjenica, zacijelo su joj dokazi – rekla-kazala, pretpostavke, zaključci po osobnom tumačenju političkog ozračja koje je tada vladalo ili slično, te se ne razlikuju od velikosrpske propagande koja je i prije, i onda je, a čini to i danas – optuživala Hrvatsku za nepostojeće grijehe. Također, ako govori o čistkama u sudstvu, da bi bila uvjerljiva, trebala bi reći kakvo je to sudstvo naslijeđeno iz komunizma, kakvi su to suci u njemu ostali pa da nije bila potrebna “čistka”. Koji to od njih nisu bili članovi Saveza komunista, totalitarne partije u totalitarnom režimu. I kakve je to suce promicala nova vlast koja je bila stara samo nekoliko godina, što je premalo vremena da se rode, odgoje i školuju suci podobni novim vlastodršcima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.