Naslovnica Kolumne

Hrvati iz BiH snažno za NATO i EU, čak i pod cijenu da izgube partnere i mjesto u vlasti partnera

20. kolovoza 2019. u 07:00 1304 prikaza

Političari i mediji od današnjeg utorka napravili su “dan D” u Bosni i Hercegovini. Tročlano Predsjedništvo BiH trebalo bi odlučiti hoće li deset mjeseci od izbora imenovati Dodikova kandidata Zorana Tegeltiju za mandatara Vijeća ministara BiH i poslati godišnji nacionalni program (ANP) u NATO ili jedno ili nijedno od toga dvoga. Ako se sjednica uopće i održi!

U zemlji nesporazuma i nepovjerenja ucjene su snažno političko oružje i njime se služe svi, ovisno o situaciji i potrebi. Tako je i imenovanje nove državne vlasti zapelo zbog nepostojanja unutarnjeg konsenzusa triju naroda o nastavku puta u NATO. Bošnjaci, kojima su Amerikanci vjetar u leđa, prvo traže slanje ANP-a u Bruxelles pa onda imenovanje srpskog kandidata za predsjedatelja Vijeća ministara, dok pobjedničke stranke iz Republike Srpske, predvođene Miloradom Dodikom, odbijaju to i traže da se prvo imenuje nova vlast, koja bi potom odlučivala o svemu, pa i o nastavku NATO integracija.

Hrvati su ponovno između dvije vatre i jedini u BiH nedvojbeno zagovaraju oba procesa – imenovanje državne vlasti i nastavak euroatlantskih integracija. Sigurno je da će se u budućnosti nastaviti snažno boriti za ulazak BiH u EU i NATO, pa i pod cijenu gubljenja političkih partnera na domaćoj sceni. Čak i pod uvjetom sudjelovanja u vlasti. Uostalom, kako bi i mogli biti izvan tih procesa kada je njihova matična domovina članica i EU i NATO-a.

No Hrvata je u BiH najmanje, politički im je utjecaj limitiran neustavnim izbornim pravilima pa najteže i mogu utjecati da se blokade prekinu i ostvari napredak. Uostalom, u Predsjedništvu BiH, koje danas odlučuje o mandataru i ANP-u, Hrvati jedini od triju konstitutivnih naroda nemaju svog autentičnog predstavnika, nego samo nametnutog pripadnika. I to je jedan od rezultata politike ucjena i prijevara koja od Daytona do danas “krasi” političku scenu BiH.

Zato je i dogovor čelnika triju vodećih nacionalnih stranaka (Čovićev HDZ, Izetbegovićev SDA i Dodikov SNSD) prije petnaestak dana dočekan sa skepticizmom. Određenu dozu nade ulijevala je samo činjenica da je u postizanju dogovora posredovao posebni predstavnik Europske unije u BiH. No potpisi na dokumentu koji je najavljivao konačnu uspostavu vlasti nisu se ni osušili, a počela su različita tumačenja, optužbe i, naravno, ucjene.

Politička situacija u BiH djeluje tako depresivno da je teško nazrijeti bilo kakav izlazak iz krize u kojoj se zemlja konstantno nalazi. Brojna su pitanja oko kojih je bilo, jest i bit će teško postići dogovor i konsenzus, ali jednako tako niz je ciljeva od zajedničkog interesa svih triju naroda i svih građana BiH oko kojih se može graditi politički program djelovanja u idućim godinama. Ako ima minimuma političke volje za to. Jedan od tih ciljeva stabilna je država jer sadašnje stanje neizvjesnosti nikome ne odgovara. Stabilnost i funkcionalnost institucija na svim razinama potrebne su za odvijanje svakodnevnog života, a toga nema bez suradnje i reguliranja pravnog okvira. Dio toga su i jasna i pravedna izborna pravila koja će jamčiti legitimitet zastupanja i naroda i građana.

Dobra je vijest da se tri četvrtine građana, po različitim istraživanjima, pozitivno očituju o ulasku BiH u EU. Pri tome, za razliku od ulaska u NATO, nema bitnijih razlika u stavovima pripadnika triju naroda.

Prihvaćanjem europskih standarda i pravne stečevine BiH bi riješila neke od velikih uzroka svoje unutarnje nestabilnosti.

Po logici stvari, gospodarski rast u interesu je svih u BiH. Čak i u ovakvoj situaciji političkih opstrukcija, blokada i kriza, država ostvaruje ekonomski rast. On bi, nedvojbeno, bio mnogo veći i brži kada bi se reforme provodile bez nepotrebnih otpora, a strani ulagači privlačili povoljnim ambijentom i boljom infrastrukturom. Teško je zamisliti da izgradnja infrastrukture također nije u interesu svih u BiH. Tko može imati štete od dobrih cesta, moderne željeznice, mostova...? Nema infrastrukturnog projekta u BiH od kojeg izravnu korist neće osjetiti cijela država, bez obzira na to u kojem se njezinu dijelu gradi.

BiH neće biti stabilna ni investitorima privlačna država sve dok bude imala neriješene odnose sa susjednim državama. Prosječan Srbin, Bošnjak ili Hrvat u BiH sigurno želi što bolje odnose i rješavanje svih sporova s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom.

To susjedstvo primjerom pokazuje da je članstvo i u EU i NATO-u moguće samo ako ima iskrenosti i kompromisa koji se (i) danas testira u Sarajevu. Budu li igre oko sastavljanja Vijeća ministara u funkciji stvaranja krize iz koje se želi promijeniti politički sustav koji bi u korist najbrojnijih rušio domove naroda, onda će ovo umjesto sunčanog “dana D” biti sumorni crni utorak. I ne samo utorak. Valjda to nije ničiji (ANP) (više)godišnji nacionalni program