Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Dovodi li podjela Hrvata na vlast antieuropsku srpsku oporbu u Crnoj Gori

01. rujna 2020. u 07:00 1862 prikaza
Foto: STEVO VASILJEVIC/REUTERS/PIXSELL

Najdugovječniji europski lider, višestruki crnogorski predsjednik i premijer Milo Đukanović suočava se s najvećim izazovom u svojoj više od tri desetljeća dugoj političkoj karijeri. Nakon dugotrajne vladavine, Đukanović i njegov DPS mogli bi završiti u oporbi.

Kako to nerijetko biva na Balkanu, presuđuje jedan glas. Oporba je kroz tri bloka, čini se, uspjela preteći DPS. Ipak, ništa još nije gotovo, a mnogi upozoravaju kako iskusnog Đukanovića ne treba olako otpisati. Jer, nije on bez razloga politički nadživio sve ostale regionalne vladare s početka devedesetih.

Više se puta ovaj političar nalazio u teškim situacijama. I dosad je iz njih izlazio isključivo kao pobjednik. Mnogi će se sjetiti da je upravo Đukanović prvi “načeo” Slobodana Miloševića, i to tako što je okrenuo leđa prosrpskom rukovodstvu u Crnoj Gori, personificiranom u liku i djelu Momira Bulatovića. Među velike, ali rizične političke pothvate Mile Đukanovića svakako treba ubrojiti i proglašenje neovisnosti Crne Gore te njezin ulazak u NATO unatoč protivljenju Beograda i Moskve.

Kontroverzni, ali nedvojbeno talentirani i karizmatični političar uspijevao je održati se na vlasti punih 30 godina. Barem drugu polovinu tog razdoblja imao je protiv sebe prosrpsku oporbu u vlastitoj zemlji, moćnu Srpsku pravoslavnu crkvu, a što se više približavao Zapadu, to je i u Srbiji i u Rusiji stjecao veće neprijatelje. Međutim, nijedan od tih moćnih neprijatelja nije mu mogao ništa. Naposljetku će mu, ako na kraju ove izborne priče izgubi vlast, glave doći hrvatski jal.

Manjinske zajednice tradicionalni su saveznik Đukanovićeva DPS-a i zahvaljujući upravo potpori Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, godinama je održavao prevagu u odnosu na prosrpsku oporbu. Oni su bili taj jezičac na vagi koji je donio i crnogorsku neovisnost i članstvo u NATO-u. Hrvati su ovoga puta pokazali u čemu su majstori. Podijelili su glasove na dvije stranke i tako su sebi uskratili predstavnika u državnom parlamentu, a Đukanovićevu DPS-u (vjerojatno) nastavak vladavine.

Prema popisu stanovnika iz 2011., Hrvata je u Crnoj Gori 6021 ili 0,97 posto. Sukladno izbornim pravilima, jedna od njihovih stranaka trebala je prijeći prag od 0,35 posto. Hrvatska građanska inicijativa (HGI) dobila je 0,27, a Hrvatska reformska stranka (HRS) 0,13 posto. Računica jasno pokazuje da su zajedno mogle do (presudnog) mandata u crnogorskom parlamentu. Ovako i u Podgorici, a i u Zagrebu, trebaju promisliti jesu li pogriješili i, podcjenjujući unutarhrvatsku podjelu u Crnoj Gori, ugrozili euroatlantski put te države. Jer, tko će i kako vladati Crnom Gorom, važno je za opstanak tamošnje hrvatske zajednice, ali i za budućnost cijele regije. Zapad, pa možda i Hrvatska, euroatlantski put Crne Gore i drugih zemalja zapadnog Balkana uzima zdravo za gotovo. Izbori u Crnoj Gori pokazuju da je to pogrešno.

A nije da se Zapad, odnosno SAD, EU i NATO, nije imao na čemu učiti. Sjeverna Makedonija bila je lekcija koju Zapad, očito, nije svladao. Malo je nedostajalo pa da i u toj balkanskoj zemlji zapušu neki drugi vjetrovi. Slični ovim crnogorskim. Novi su izazov srpsko-kosovski pregovori, ali i “nedovršena” Bosna i Hercegovina. EU i SAD u oba slučaja moraju pokazati liderstvo i posvećenost kako i ove zemlje ne bi krenule u drugom smjeru. Što posljedično znači i novu neizvjesnost. Uostalom, već su crnogorski izbori bacili iskre u susjedstvo. Uspjeh oporbe bučno se slavio u Beogradu, Banjoj Luci i Palama. Međusobno posvađani srpski političari iz BiH jednostavno su se nadmetali u podršci sunarodnjacima u Crnoj Gori. Iskorištavajući to za vlastitu predizbornu kampanju. Tako je kandidat oporbenog PDP-a za gradonačelnika Banje Luke Draško Stanivuković u subotu uhićen i deportiran iz Crne Gore zbog sudjelovanja u prosvjednim litijama SPC-a. Iako se predstavlja prozapadnim, jedva je dočekao na društvenim mrežama podijeliti snimku deportacije uz prigodne komentare protiv još uvijek aktualne crnogorske vlasti.

Ostat će, ipak, zabilježeno da su Đukanovića koštale hrvatske podjele, a ne svesrpsko jedinstvo. Posljedice svojih podjela Hrvati u Crnoj Gori tek će osjetiti, a njihove pogreške mogu biti opomena sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, koji su ih već do sada nekoliko puta skupo platili. Baš kao i Hrvati Vojvodine. Pluralizam je u demokraciji dobra stvar, ali ne uvijek. Dok se bore za puko političko preživljavanje, Hrvati u objema ovim državama sebi ne mogu dopustiti takvu vrstu luksuza. Dok ne riješe pitanje legitimnog zastupanja, Hrvati u BiH na izbore moraju izlaziti u zajedništvu žele li imati svoje predstavnike. Crnogorski Hrvati ih, zbog viška demokracije, iduće četiri godine neće imati ni u parlamentu ni u vlasti. Stoga bi u povijesti moglo ostati zapisano kako je zbog raskola Hrvata u Crnoj Gori vlast preuzela ujedinjena antieuropsko-atlantska srpska oporba. Umjesto crnogorskog čojstva, pokazali su hrvatski jal.•