Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Amerikanci više ne mogu zaustaviti gospodarski uspon Kine, osim ratom

14. ožujka 2021. u 08:45 0 komentara 461 prikaza
kina

Iako je riječ o najvažnijem i za budućnost svijeta vjerojatno najdalekosežnijem političkom događaju ove godine, o njemu nećete moći puno pročitati u našim novinama niti će o tome izvještavati naše televizije. Riječ je o netom okončanom i tradicionalno pompoznom jednotjednom zasjedanju Svekineskog narodnog kongresa i Svekineskog narodnog političkog savjetodavnog vijeća, glavnim događajima na kineskom godišnjem političkom kalendaru, koja u Kini jednostavno nazivaju “dva zasjedanja”.

Više od pet tisuća delegata iz svih krajeva Kine na ovogodišnjem je zasjedanju u Velikoj palači na zapadnom rubu Trga nebeskog mira u Pekingu potvrdilo plan razvoja Kine za iduće razdoblje, po kojem bi Kina trebala istisnuti Sjedinjene Američke Države s pozicije vodeće gospodarske sile svijeta i vratiti se na položaj na kojem je bila sve do industrijske revolucije i dominacije zapadnih sila u 19. stoljeću.

Iako Kinezi i dalje planiraju u petoljetkama, kineski stratezi imaju zacrtani plan razvoja za sljedeće desetljeće i pol, odnosno tri petoljetke unaprijed, a do tada će Kina ostvariti svoj dugoročni strateški cilj i postati globalna tehnološka i vojna sila koju će svijet poštovati i koja će usto biti i samodostatna, što je izravna posljedica trgovinskog rata što ga je protiv Kine pokrenuo bivši američki predsjednik Donald Trump, pokušavajući političkim i diplomatskim sredstvima zaustaviti kineski uspon.

Dugoročnost je, naime, jedna od ključnih karakteristika kineskog strateškog planiranja, a po tome se Kinezi razlikuju od zapadnih nacija koje planiraju u ciklusima od po četiri godine, koliko traje politički mandat u zapadnim demokracijama, a iznimno u ciklusima od po osam godina. Kinezi planiraju nekoliko desetljeća unaprijed, što znači da je ono što danas vidimo rezultat kineskog planiranja otprije 20, 30 ili čak 40 i više godina, na početku velikog kineskog otvaranja koje je bilo omogućeno povijesnim posjetom tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona Kini 1972. godine.

Kineski vođa Mao Cetung prihvatio je tada Nixonovu ruku pomirenja, iako odnosi Washingtona i Pekinga nakon toga nikad nisu postali prijateljski, nego su uvijek ostali izrazito pragmatični. Američkokineski pakt omogućila je spoznaja Henryja Kissingera, arhitekta američkokineskog pomirenja, da nepovjerenje između Kine i Sovjetskog Saveza, tadašnje dvije vodeće komunističke sile, daleko nadilazi nepovjerenje koje je u to vrijeme postojalo između komunističke Kine i kapitalističke Amerike, što ne iznenađuje s obzirom na to da su Rusi i Kinezi nekoliko godina ranije zamalo zaratili na rijeci Usuri u pograničnom području u Sibiru. Ambiciozna je Kina iskoristila sve mogućnosti tog pragmatičnog saveza.

Koristila je i blagodati globalizacije, financirajući istodobno američki proračunski deficit, čime se povećavala američka ovisnost o Kini. Dok je Amerika trošila, Kina je štedjela. Kako bi opisao tadašnju jedinstvenu simbiozu Kine i SADa, čiji su savez ponekad nazivali i G2, kao rezultat redukcije skupine G8 na američkokinesku osovinu, britanski povjesničar Niall Ferguson svojedobno je skovao termin “Chinamerica”, videći u američkokineskom savezu nagovještaj novog bipolarnog svijeta. Međutim, za razliku od Kine, Washington je s vremenom postajao sve nezadovoljniji i frustriraniji takvim razvojem događaja. Kina je postajala sve snažnija i samouvjerenija, a gospodarski razvoj nije doveo do političkih promjena u Kini kakve su očekivali i priželjkivali u Washingtonu. Američki stratezi kineskog otvaranja računali su da će tržišne promjene dovesti i do političkih promjena i zahtjeva za uvođenjem demokracije, ali kineske su vlasti sve takve pokušaje nemilosrdno ugušile.

Tržišni liberalizam nije doveo do političke liberalizacije, a stisak Komunističke partije Kine bio je sve čvršći. Umjesto demokratizacije, Kina je zaprijetila američkoj dominaciji u svijetu, a Washington je u Kini prepoznao ključnu suparnicu, a potom i protivnicu. Trumpova administracija pokrenula je trgovački rat, a Trumpov državni tajnik Mike Pompeo okupio je globalni savez protiv “komunističke” Kine i kineskog KPa, optuživši naposljetku Peking i za genocid nad ujgurskom manjinom na zapadu zemlje, ali sve je to bilo prekasno. Kinu ništa više nije moglo pokolebati.

Za razliku od ekonomski slabe Rusije koja se nije kadra suprotstaviti Zapadu osim oružjem, Kina je gospodarski moćna i Zapad je ne može pobijediti ni na gospodarskom ni na vojnom planu (osim nuklearnim oružjem, ali to je onda kraj za sve). S gospodarskom i vojnom snagom promijenila se i kineska vanjska politika. Kina je postala agresivna, prkosna i osvetoljubiva, stalno povlačeći crvene crte (Hong Kong, Tajvan, Xinjiang...) i jasno dajući do znanja da neće dopustiti da joj Amerikanci i zapadne zemlje dociraju i diktiraju kako se treba ponašati, pogotovo u temama koje smatra svojim unutarnjim pitanjima.

Prema sadašnjim prognozama, Kina bi za manje od 10 godina trebala postati vodeća gospodarska sila svijeta, što znači da će svijet nakon višedesetljetne dominacije SADa dobiti novog hegemona koji neće biti ni zapadni, a ni demokratski. Razdoblje Pax Americane bliži se kraju, a nastupa razdoblje kineske dominacije – Pax Sinica, što kod mnogih na Zapadu, naviknutih na američku hegemoniju, budi nervozu i zabrinutost.

Kineska hegemonija bit će drukčija od američke, kao što se i kineski pogledi na globalne odnose i međunarodne institucije, ali i međunarodno pravo i ljudska prava razlikuju od zapadnih. Iako se u ovom trenutku čini da ništa više ne može zaustaviti Kinu, ipak ne smijemo zanemariti mnoge unutarnje i vanjske poteškoće s kojima se suočava najmnogoljudnija svjetska sila, koje mogu poremetiti kineske planove. Jedan od takvih problema je, primjerice, demografija, odnosno ubrzano starenje stanovništva, što je rezultat pogrešne politike jednog djeteta, zbog čega neki upozoravaju da će Kina prije ostarjeti nego što će dosegnuti svoj ciljTu valja spomenuti i ubrzano produbljivanje socijalnih razlika, jer Kina je formalno socijalistička, a ima gotovo tisuću milijardera koji kontroliraju više od polovice njezina gospodarstva. Tu su i kineski problemi sa svim susjedima, osobito s Indijom, kao i stalne napetosti u Južnom kineskom moru koje stručnjaci nazivaju trenutačno najneuralgičnijom točkom na svijetu. Upravo ondje mogao bi izbiti budući američkokineski sukob koji bi bio i zadnji čin američkog pokušaja zaustavljanja kineskog zmaja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.