Nije se, koliko znam, u biskupiji nikada službeno razgovaralo o tome što radi don Ivan Katić. Što mislim o tome? Sve mu prepuštam, sve je u njegovim i Božjim rukama – jednostavno nam je komentirao generalni vikar Šibenske biskupije Dominik Škevin "čudo u Murteru", kako već mnogi mještani karakteriziraju karizmatski rad župnika župe sv. Mihovila, a neki ga čak uspoređuju s velečasnim Zlatkom Sudcem.
Već se pri spomenu don Ivana Katića lice svakoga mještanina i otočanina ozari i svaki će od njih prekinuti žurbu ili posao i dugo vam o njemu govoriti. Pričat će o njegovoj mudrosti, znanju i vjeri, o čudima koja čini preko noći mijenjajući ljude. Govorit će o tom 41-godišnjem svećeniku iz Otoka kod Sinja – u rasponu između svećenika koji radi samo ono što mu je zvanje i karizmatika koji od Boga danim milostima iscjeljuje oboljele ili one koji su zalutali na životnim stazama bremenitim teškoćama i naizgled nerješivim problemima. I na kraju će vam svi redom kazati: Ništa od njega o tome nećete saznati, ništa vam neće reći, samozatajan je, neće vam se ni na telefon javiti!
Ni liječnici nisu pomogli
Tako je i bilo. Svi ga poštuju, pa vam ni znanci i prijatelji iz Murtera, Tisnog, Jezera i okolice, Šibenika i zaleđa, neće izgovoriti ni riječ previše, štiteći ga od medija, pa ni oni "nevjernici", a malo ih je, koji se šeretski podsmjehuju, ali vide što se sve dobro događa njihovim sumještanima i znaju da se župnikovo ime pročulo "odavde do kraja svita".
Ivana Petrović, 31-godišnjakinja iz Tisnog, veli da je zahvaljujući don Ivanu danas sretna žena, supruga i majka dvoje djece.
– Bila sam na rubu života, ni liječenje na neurološkom odjelu nije mi bilo pomoglo. Čak ne mogu ni objasniti što mi se zapravo događalo. Strahovi su se uvukli u mene, od svega i svačega, pa sam se zatvorila u kuću. Nisam izlazila, ni s kim se nisam družila, zanemarila sam i supruga i djecu, roditelje... – prisjeća se Ivana i osmijeh joj nakratko napušta lice pred navalom ružnih uspomena.
– Bilo je bezizlazno, ni san nije dolazio na oči. U tim besanim noćima izlaz se još manje nazirao. Čak sam, ma koliko se to protivilo mojim vjerskim nazorima, na poticaj prijatelja i najbližih išla kod hodže jer su me uvjeravali da može skinuti uroke. Uzalud.
Ivanu je prije tri godine njezina kuma nagovorila da pomoć traži od župnika Ivana u Murteru. I sama je išla k njemu, a onda i Ivanina krsna kuma. Bile su presretne svojom preobrazbom, tvrdeći, kao i svi drugi, da su od tada posve drukčije osobe.
– Triput smo razgovarali. Poput mnogih drugih, razmišljala sam: ako me liječnici ne mogu izliječiti, onda mi je valjda Bog iz nepoznatih mi razloga namijenio trpljenje, a čuda postoje i Bog može izliječiti čovjeka ako ima vjere. Don Ivan već me je u prvim trenucima uvjerio u to. Djeluje uistinu karizmatično, motivirajuće i pridobivajuće, sluša svaku riječ, prepoznaje uzroke i vidi rješenja. Vraća nas molitvi i na put vjere i u načinu svakodnevnog življenja. Prihvatila sam svoj križ i nosim ga. Sada sam sretna, a sretni su i moja djeca i suprug i roditelji i prijatelji.
Hoće li se otvoriti javnosti
Časna sestra Lucija izlazi nam ususret u tko zna kojem pokušaju da o tome razgovaramo sa župnikom. Razgovara s njim telefonom jer je za slobodna dana otišao u posjet majci u Otok. Prenosi nam njegove pozdrave i najljepše želje, ali i izričito odbijanje razgovora s novinarima.
– Shvatite ga, molim vas! Ljudi svaki dan zovu, traže pomoć, pozivi već odavno stižu iz cijeloga svijeta. Pompa je ono što mu najmanje treba. Tu se ne događaju senzacije, on pomaže ljudima razgovorima o njihovim problemima, a to traži mnogo vremena i snage. Ponekad ga iscrpljuje – objašnjava nam sestra Lucija.
Iz nepregledne galerije onih kojima je pomogao ona izdvaja priču o jednom hrvatskom branitelju koja je se ponajviše dojmila.
– Za boravka na ratištu umrla mu je žena. Ostalo je četvero djece. Bio im se sav posvetio, ali su se pod utjecajem susjeda i mještana koji su u poraću prenosili lažne slike onoga što je on činio u ratu djeca sve više odvajala od njega. Na kraju je bio sam, izgubljen, razočaran. Pričao je kako je već nekoliko puta sjedio u autu na rubu ponora i u posljednjem trenutku odustajao od nakane da stisne papučicu gasa i okonča svoje muke. A onda je došao k našem župniku. Nije prošlo mnogo vremena od razgovora s njim, a on i njegovo četvero djece bili su opet na okupu i danas su sretna obitelj – ispričala je sestra Lucija.
Vjernici iz okolnih mjesta "love" priliku da se ispovjede baš don Ivanu. Marija iz Betine, jedna od desetaka naših sugovornika, opisivala nam je da je to posve drukčije od uobičajenih ispovijedi.
– On sve zna, osjeti i zna, ako mu nešto namjerno ili slučajno prešutiš reći će ti da to izustiš, kako bi shvatio uzrok i posljedicu – objašnjavala nam je župnikovu moć.
– E, ona moja rođakinja Mare iz Pirovca – pričala je – danima je stanovala u nas čekajući svoj red. Jadna, život ju je slomio, ostala bez muža, dijete bolesno... Bila je poludjela. Otišla je odavde k'o nova. Druga osoba. Ne mogu je prepoznat.
Murterane svakodnevno zovu i znanci i znanci njihovih znanaca, moleći savjet kako da dođu do župnika, da ih primi. No, oni im ne mogu pomoći. Sretnici čekaju po dva-tri mjeseca, uglavnom domaći ljudi, onima iz dalekih krajeva ostaje nada.
Don Ivan ipak nije, kako bi se možda moglo zaključiti, skriven u crkvi ili župnom dvoru ni nedostupan. Često je na ručku u restoranu u marini, s mladima razgovara u kafićima, sa starijima i na ulicama. A na misu vjernici kreću i pola sata ranije, na parkiralištu su i sada, izvan sezone, auti s registracijama iz mnogih naših krajeva, iz Slovenije, BiH...
A sezona turizma se nazire, u moru onih koji će doći da bi se raspršili ka Kornatima ili ostali tu, sve će više biti onih koji su došli i radi don Ivana Katića. Hoće li i do kada don Ivan Katić ostati samozatajan, pitaju se Murterani sjećajući se kako je i velečasni Sudac dugo bio takav, a onda se otvorio javnosti.
.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
