Završnim riječima optužbe i obrane, od 5. do 15. prosinca bit će okončan četvorogodišnji haaški proces protiv Ratka Mladića. Presuda se očekuje do studenog iduće godine. Mladić, ratni komandant Vojske RS, optužen je za genocid nad 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u šest općina imao razmjere genocida, teroriziranje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperiranjem i uzimanje "plavih šljemova" za taoce.
Izvjesno je da će tužitelji u završnoj riječi zatražiti doživotnu kaznu zato što je, po njima, u svim zločinima bila presudna "Mladićeva ruka", odnosno zločinačka namjera da se bh. Muslimani i Hrvati trajno uklone s velikog dijela teritorije BiH, na koju su lideri bh. Srba polagali pravo, prenosi BIRN.
Mladić je, po tužiteljima, "vojnom silom realizirao" taj udruženi zločinački poduhvat političkog vodstva Republike Srpske, na čelu s Radovanom Karadžićem, u cilju stvaranja srpske države.
Obrana je, s druge strane, pobijala da je takav poduhvat postojao, tvrdeći da je rat izazvala SDA težnjom ka "unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom".
Branitelji nisu negirali zločine jer su bili suočeni s obiljem dokaza izvedenih pred Tribunalom dok je Mladić bio u bijegu. Protiv Mladića u sudnici su najglasnije bile riječi koje je on izgovorio ili zapisao tijekom rata, poslije kojih su, po tužiteljima, slijedila nedjela njegovih snaga.
Vještaci optužbe su ukazivali da je Mladić još u svibnju 1992. godine rekao da bi razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata, koje je kao glavni ratni cilj proklamirala Skupština Republike RS, značilo "genocid" jer "ljudi i narodi nisu novčići, ni ključevi da se premještaju tek tako iz džepa u džep".
Prema tužiteljima, to je bilo "samoostvarujuće proročanstvo" jer je Mladić svjesno prihvatio da progonom i zločinima, koji su kulminirali srebreničkim genocidom, "iskleše granice nove srpske države".
Mladićevu genocidnu namjeru u Srebrenici tužitelj su dokazivali i njegovom izjavom datom na dan pada enklave, 11. srpnja 1995. godine, da je "došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo".
Tužitelj Peter McCloskey dokazivao je da su "tijekom pet dana nakon ovog zloslutnog komentara, Mladićeve trupe zarobile i ubile više od 7.000 muslimanskih muškaraca i dječaka".
Sutradan je general Mladić pred kamerama poručio Muslimanima da mogu "opstati ili nestati", što je, po tužiteljima, bio odraz "ubilačkog plana", a po vojnom vještaku obrane Mitru Kovaču - izraz "profesionalne odgovornosti da se zaštite životi svih… da ne dođe do stradanja".
Dan kasnije, 13. srpnja 1995, beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac snimio je, kako je potvrdio pred Tribunalom, desetine Muslimana ubijenih u selu Kravica, u prvoj u nizu masovnih likvidacija.
Mladićevu odgovornost tužitelji su, osim njegovim prisustvom u Srebrenici, dokazivali preko svjedočenja pripadnika VRS-a, poput Momira Nikolića, koji je tvrdio da mu je general gestom ruke najavio pogubljenja, Dražena Erdemovića, koji je priznao da je ubijao zarobljenike, i Srećka Aćimovića, koji je odbio naređenje da to učini.
Aćimoviću je, kako je kazao, naređenje za zločin dao potpukovnik Vujadin Popović, koji je izvršitelje, uz lanac komande, povezao s Mladićevim sigurnosnim oficirima Ljubišom Bearom i Zdravkom Tolimirom, na koje je, po tužiocu McCloskeyju, “pao najveći dio posla protjerivanja i ubijanja”.
Vojni vještak optužbe Richard Butler ocijenio je da Popović, Beara i Tolimir nisu mogli prijevoz i strijeljanje tisuća zarobljenika organizirati bez Mladićevog znanja i odobrenja.
Tribunal je Popovića, Bearu i Tolimira već pravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.
Mladićeva obrana, s druge strane, zasnivala se na tezi da general “nikada nije naredio nijedan zločin” u Srebrenici, ni na drugim mjestima, kao i na tvrdnji da je većina Muslimana stradala u borbama.
Vještak obrane Dušan Pavlović tvrdio je da je “najmanje 4.000-5.000” boraca Armije BiH (ABiH) i civila stradalo tijekom proboja iz obruča oko Srebrenice.
Drugi svjedoci su izjavili da Mladić u Srebrenici nije komandirao počiniocima zločina. Neđo Jovičić, očevidac ubijanja u Kravici, svjedočio je da su pucali policajci, a ne vojnici.
Vojnik Dragan Todorović rekao je da je Mladićev “ađutant” Dragomir Pećanac “samovoljno” odveo Erdemovića i druge vojnike VRS-a da strijeljaju zarobljene Muslimane.
Vojni veštak Kovač insistirao je da vojno-političko rukovodstvo RS-a nije planiralo “masovan zločin” počinjen u Srebrenici. Obrana je, preko svjedoka Nenada Deronjića i Mirka Perića, negirala iskaz Momira Nikolića da je Mladić gestom najavio masakr.
Šef službe sigurnosti RS-a Dragan Kijac tvrdio je da je za masakr u Srebrenici čuo tek 2000. godine, iako je priznao da je 1996. počiniteljima izdao lažne dokumente da bi prešli u Srbiju.
Vojni vještak Tužiteljstva Ewan Brown posvjedočio je da je VRS silom pomjerala i u logore zatvarala veliki broj nesrpskih civila širom BiH, u okviru prvog strateškog cilja - razdvajanja naroda.
Među Mladićevim svjedocima, većinom oficirima, koji su negirali da je bilo protjerivanja, tvrdeći da su Muslimani i Hrvati dobrovoljno napuštali ratne zone, bio je i tadašnji poslanik a sadašnji predsjednik RS-a Milorad Dodik.
Da je za logore kod Prijedora - koje je svjedok Optužbe Ed Vulliamy nazvao “koncentracionim” – i masovna zlodjela, poput ubojstva 150 zarobljenika u Keratermu, bila odgovorna policija, a ne vojska RS-a, sugerirali su svjedoci obrane poput Miše Radića.
Nasuprot iskazima preživjelih logoraša o strahotama, svjedok Rade Javorić izjavio je da su Muslimani s proljeća 1992. "dobrovoljno" odlazili u "sabirne centre" kod Prijedora radi "zaštite" od srpskih paravojski.
Dokazujući da je Mladić svojom artiljerijom, tijekom cijelog rata, hotimično teroriziro civile u Sarajevu, tužitelji su u sudnici pustili snimak njegovog naređenja da se, krajem svibnja 1992, Sarajlijama “razvuče pamet” vatrom po četvrtima bez mnogo srpskog stanovništva.
Svjedok optužbe David Harland, koji je cijeli rat proveo u Sarajevu kao dužnosnik UN-a, izjavio je da su Karadžić i Mladić granatiranje Sarajeva koristili kao “slavinu terora koju su otvarali ili zatvarali” po potrebi.
S tom ocjenom složili su se i brojni oficiri UNPROFOR-a koji su svjedočili, prihvatajući pritom i tvrdnje Mladićeve obrane da je ABiH vatrom provocirala VRS. Odgovore Mladićeve vojske opisivali su, međutim, kao neselektivne i pretjerane.
Nasuprot njima, Mladićevi svjedoci, većinom srpski oficiri, ali i balističarka Zorica Subotić, krivnju za skoro sve incidente s civilnim žrtvama pripisivali su ABiH, tvrdeći da se VRS samo branila i uzvraćala po vojnim ciljevima.
Vojni vještak Kovač negirao je da je VRS držala Sarajevo u opsadi, tvrdeći da je to bila "vojno legitimna blokada". Koplja su se najviše lomila oko dvije eksplozije na tržnici Markale, u kojima je, u zimu 1994. i ljeto 1995, ubijeno više od 100 civila.
Dok su vještak optužbe Richard Higgs i sarajevski istražitelji tvrdili da su granate doletjele sa srpske strane, balističarka obrane Subotić izjavila je da je to nemoguće i da je na tržnici detoniran podmetnuti eksploziv. Policajac iz Sarajeva Emil Turkušić to je pak nazvao "groznom spekulacijom".
U Mladićevu obranu, međutim, svjedočilo je i više oficira UNPROFOR-a, po kojima je među "plavim šljemovima" vladalo uvjerenje da eksplozije na Markalama nisu mogli izazvati Srbi, već muslimanske snage, u pokušaju da izazovu intervenciju NATO-a.
Za snajperska ubojstva civila i vojnika UNPROFOR-a u Sarajevu, bh. tajnu službu optužio je njen bivši pripadnik Edin Garaplija.
Tužitelji i branitelji složili su se da su Mladićeve snage u ljeto 1995. zarobile više od 200 pripadnika UNPROFOR-a, ali je Optužba dokazivala da su oni bili taoci, a obrana da su bili ratni zarobljenici.
Proces protiv Mladića, tijekom kojeg su tužitelji i branitelji saslušali po više od 150 svjedoka, bio je gotovo identičan suđenju Radovanu Karadžiću, koji je, podsjetimo, nepravosnažno osuđen na 40 godina zatvora, javlja BIRN.
Otvori KEKS Pay
