Ne stišavaju se reakcije nakon smrti Ratka Mladića, presuđenog ratnog zločinca i jednog od najcrnjih imena novije europske povijesti, a scene iz Beograda, Novog Sada, Zvornika, Banje Luke i drugih srpskih sredina s obiju strana granice ponovno su otvorile pitanje koje se u BiH, Hrvatskoj i regiji nikada ne smije gurati pod tepih: je li mir stvarno siguran ili je samo privid na koji smo se naviknuli?
Normalne se ušutkava
Za normalan svijet Ratko Mladić je završena priča. Presuda postoji, genocid u Srebrenici je pravno utvrđen, Sarajevo je godinama bilo pod opsadom, tisuće ljudi su ubijene, obitelji razorene, gradovi uništeni, a majke su desetljećima pokapale kosti svoje djece. Ali problem nije samo u Mladiću. Problem je u tome što se njegovo ime i danas skandira, što se pale baklje, što se nose zastave, što se novi naraštaji odgajaju na mitu o “zaštitniku naroda”, a ne na istini o čovjeku koji je pravomoćno osuđen za genocid i najteže ratne zločine, piše Večernji list BiH.
Upravo zato su važne riječi povjesničara Ante Nazora, koji je govoreći o Mladiću upozorio da je njegova ostavština zločinački mentalitet. To je najtočnija dijagnoza. Jer Mladićeva ostavština nisu samo presude, masovne grobnice i razoreni životi nego i mentalitet koji zločin ne doživljava kao sramotu, nego kao nedovršeni posao. New York Times ga je opisao kao čovjeka koji je od mitskog zaštitnika u dijelu srpskog narativa završio kao osuđenik za genocid. I baš je u toj rečenici sažeta tragedija prostora u kojem živimo: ono što je civiliziranom svijetu genocid, u jednom se dijelu društva još uvijek pokušava pretvoriti u mit. Tu se dolazi do Aleksandra Vučića, čovjeka koji je opsjednut Hrvatskom, Vukovarom i pričama o ugroženosti Srba, ali nikada nije imao snage jasno i bez kalkulacije okrenuti leđa politici koja je stvorila Mladića.
Njegovi medijski megafoni, od nekadašnjih medija pretvoreni u teške tabloide, svakodnevno proizvode histeriju o Hrvatskoj, ustaštvu i navodnoj prijetnji Srbima, dok se istodobno u vlastitom dvorištu ne nalazi minimum moralne hrabrosti da se kaže kako ratni zločinac nije heroj. To je stari obrazac velikosrpske politike: vlastite zločine umanjivati, tuđe stalno povećavati, vlastiti narod držati u stanju trajne ugroženosti, a susjede predstavljati kao prijetnju, čak i onda kada se oni samo sjećaju svojih žrtava. Zato strah susjednih zemalja od Srbije nije plod mašte. Naravno, ne treba histerizirati. Ne treba poskakivati na svaki potez Beograda, kako je upozorio i vojni analitičar Marinko Ogorec, ali uvijek treba jednim okom gledati prema Srbiji.
Bivši obavještajac Ante Letica još je izravniji kada upozorava da se naoružavanje Srbije ne može promatrati izvan ideje “srpskog sveta” i stare velikosrpske ambicije. Srbija ulaže golem novac u vojsku, Vučić gradi kult snage, paradira oružjem, proizvodi atmosferu opsade, a istodobno nikada ne raskida s mentalitetom koji je ratne zločince pretvarao u nacionalne junake. Ako se tome doda šutnja Europe, koja Srbiju često promatra kroz vlastite interese, onda opomena postaje još ozbiljnija. Francuska Srbiji prodaje Rafale, Izrael razvija vojnu industriju u Srbiji, Bruxelles čas prijeti, čas nagrađuje, a regiji se poručuje da bude mirna i razumna. Lako je biti razuman iz ureda u Bruxellesu, Parizu ili Berlinu. Teže je biti miran u zemlji koja je već jednom platila cijenu zablude da Europa neće dopustiti zlo. BiH je tu lekciju naučila najskuplje moguće. Platili su je Srebrenica, Sarajevo, Škabrnja, Nadin i svako mjesto u kojem je čovjek ubijen, protjeran ili zatvoren zato što je bio pogrešnog imena, vjere ili naroda. Zato se danas ne smije šutjeti.
Mir nije utopija, ali...
Ako dijete naučite da je Mladić heroj, ne učite ga povijesti, nego ga pripremate da sutra prihvati novog Mladića. Ako genocid nazovete obranom, ako opsadu grada nazovete vojnom nužnošću, ako masovne grobnice pretvorite u zavjeru protiv srpskog naroda, onda ne liječite prošlost, nego proizvodite novu nesreću. Zato pitanje je li mir utopistički cilj više ne zvuči pretjerano. Mir nije utopija ako postoje istina, odgovornost, institucije i jasna poruka da se zločin ne isplati. Ali mir postaje utopija ako se zločinci slave, ako se presude ismijavaju, ako se Srbija naoružava dok njezin predsjednik nikada ne okreće leđa politici koja je stvorila Mladića, ako Europa sve to vidi i pravi se da ne vidi. Ratko Mladić je mrtav, ali ideologija koja ga je stvorila nije pokopana. To je najveća opomena BiH, Hrvatskoj i svima koji misle da se rat više nikada ne može ponoviti.
Otvori KEKS Pay
