U subotu smo u kući Miroslava Rakića u Gornjem Gracu kod (bolje reći – visoko iznad, oko 900 metara nadmorske visine) Širokoga Brijega zatekli poveće društvo. Miroslav i supruga mu Mila trudili su se ugoditi gostima.
Svi oni okupili su se po završetku dugo planiranoga i napokon završenog uređenja grobova šestorice fratara, koje su kilometar od Rakićevih kuća 8. veljače 1945. godine mučki, nemilosrdno i kukavički pobili partizani, pripadnici 8. dalmatinske brigade:
- Supruga Mila i ja godinama smo planirali urediti grobove naših fratara – franjevaca. Bilo je za to više razloga, a jedan od njih je što je moj djed Ivan Rakić bio na više načina sudionik tih dalekih, tužnih i jezivih događanja. Djed je služio kod fratara u župnom dvoru uz našu gradačku crkvu (crkva Presvetoga Imena Isusova), pričao je Miroslav dok me od svoje kuće autom vozio gotovo okomitom uzbrdicom do obnovljenih grobova. Nisam se mogao sjetiti da sam se ikada vozio težom, užom i jezivijom cestom usječenom u kamenjar i probijenom kroz gusto žbunje:
- Djed mi je puno puta pričao o tome što se dogodilo tu gore kod Mrkih stina na stazi između Graca i zaseoka Gostuše. Rekao mi je da mu je baba Marta, kad su se partizani počeli približavati, poručila da kaže fratrima da bježe kud znaju i mogu, jer se pričalo kako partizani ubijaju sve po redu. Djed i fra Zlatko Sivrić poslušali su i krenuli prema selu Pologu i dalje prema Mostaru, ali ostali fratri nisu htjeli bježati. Još su, kaže, govorili: “A zašto bismo bježali? Pa mi nismo ništa skrivili, a i partizani su ljudi, neće nam ništa zlo učiniti”...
Pljačkali, palili...
Ali, partizani su došli u Gornji Gradac, pa kao i u ostalim širokobriješkim selima, počeli teror, privođenje, ubijanje bez suda i suđenja: pljačkali su stoku i sve što im je dolazilo pod ruku. Došli su i u župni dvor u Gracu, opljačkali ga, palili knjige i razbijali sve po redu, a fratre svezali i poveli prema Gostuši s dvije curice, Radicom Rakić i Ljubicom Ćavar, jedva starijim od deset godina. One su dobile zadaću čuvati i potjerati opljačkane ovce, koze i krave.
U sumrak je iz Donjega Graca zapucala hrvatska vojska, pa su se Radica i Ljubica u strahu sakrile i pobjegle, a trojica su partizana pobila svu šestoricu fratara u jednom teško pristupačnom kamenjaru i šumarku. Mučki su ubijeni: fra Zvonko Grubišić (rođen 1915. u Posuškom Gracu), fra Augustin Zubac (1890. – Čitluk), fra Krešimir Pandžić (1892. – Drinovci), fra Roland Zlopaša (1912. – Posušje), fra Rudo Jurić (1925. – Radešine, Konjic), fra Kornelije Sušac (1925. – Cerno). Dio pobijenih bili su ugledni profesori širokobriješke gimnazije, a najmlađi Jurić i Sušac još su bili bogoslovi. Uz fratre partizanski su zlikovci ubili i jednoga ranjenog, njemačkog vojnika. Zvao se Jakob Rudi. Njegovo je ime pisalo na pločici, koju je našao djed Ivan uz pokojnika. Pločicu je s tijelom ukopao na mjesto gdje je Nijemac ubijen. Partizani su osim u fratre i Nijemca pucali i na nekog Ivankovića iz Pologa, ime mu nisam upamtio. On je pao pogođen, ali je bio samo ranjen. Pravio se mrtvim, pa kad su partizani otišli sa stokom prema Gostuši, izvukao se, pobjegao i preživio. Curice Radica i Ljubica došle su mojoj babi Marti, kazale da su pobjegle i rekle kako misle da su partizani na Mrkim stinama pobili fratre jer su čule pucnjavu i jauke...
Udbina ispitivanja
Treći dan djed se Ivan vratio, a baba mu je ispričala što se dogodilo. Djed je potražio i na Mrkim stinama našao mrtve fratre i njemačkoga vojnika, te ih pod okriljem mraka na brzinu i plitko zakopao. Te je noći napadao veliki snijeg. Djed je noću sa sestrom Martom, tek nakon deset dana opet došao na mjesto strave i užasa. Njih je dvoje uz puno truda u smrznuti snijeg i kamenjar zakopalo tijela. U neke su grobove zakopali po dva, u neke jedno tijelo. Djed je sve pokojnike dobro poznavao, pa je dobro upamtio gdje je tko ukopan. No, sve je “namirisala” Udba, došla u selo i danima ispitivala i maltretirala djeda. Nije priznao ni da je zakopao fratre niti pokazao mjesto ukopa.
Mučna ispitivanja trajala su mjesecima. Djed Ivan puno je puta morao pješačiti u Široki i morao tamo davati izjave. Udbaši su uzalud divljali, ali željeno priznanje nisu dobili. Za grobove pokojnika ipak su znali mještani. Oni, osobito pastiri, često su na grobove donosili cvijeće, palili svijeće i kitili grobove krunicama.•
