Nakon što se sredinom listopada svijetom proširila vijest o tome da je ukrajinska vojska izvela navodno prvu uspješnu zračnu evakuaciju ranjenog vojnika dronom u povijesti, u javnosti su napokon objavljeni detalji o njegovu identitetu i nevjerojatnom ratnom putu koji je prethodio tom spašavanju.
Yet another historic first has taken place in Ukraine. The most important part is that the rescue mission saved the Defender's life. "A historic event has taken place - an evacuation from the front line using a flying drone." - Napalm, a squad leader and programmer with the Unmanned Ground Systems Company of the 92nd Assault Brigade. An infantryman from the 30th Separate Mechanized Brigade was wounded while holding his position. Due to intense Russian drone activity and mined terrain, evacuating him using conventional unmanned ground vehicles was impossible. That’s when specialists from 92nd Assault Brigade UGS Company took responsibility for doing something that had never been done before: evacuating a service member using an aerial drone. The aircraft was a heavy-lift hexacopter manufactured by Ukrainian company Gurzuf Defence, which provided it free of charge. The drone was piloted by an operator from the 30th Separate Mechanized Brigade. The operation was a success - the wounded Defender was rescued! (Note how evacuation by ground drones has already become "conventional". This war is changing the future of warfare)
— Anton Gerashchenko (@Gerashchenko_en) October 19, 2026
Riječ je o 49-godišnjemu Kostjantinu Vlasenku, pripadniku 2. bojne 30. mehanizirane brigade. Ovaj otac jedne kćeri prije početka ruske invazije radio je kao vozač kamiona u Krivom Rihu, rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog, a obrambenim snagama pridružio se dragovoljno odmah na početku sukoba, objavio je Daily Mail, piše Jutarnji list.
Vlasenko je spašen nakon što je u zoni najžešćih borbi u Harkivskoj oblasti u strahovitim uvjetima preživio čak 491 dan, od čega je 231 dan proveo u potpunoj samoći, skrivajući se u lijevanoj peći napuštene školske zgrade. Nakon što mu je lijevo stopalo otpalo uslijed teških ozeblina i ozljeda, nožem je amputirao drugu, gangrenoznu nogu kako bi uopće mogao puzati po hranu i lijekove koje su mu iz zraka ispuštale ukrajinske bespilotne letjelice.
Njegova kalvarija započela je još u lipnju 2023. godine, kada je poslan na položaj u betonsku odvodnu cijev kako bi zamijenio ranjenog suborca. Zbog potpune dominacije neprijateljskih letjelica u zraku, planirana dvomjesečna rotacija pretvorila se u višemjesečnu blokadu. Svi pokušaji suboraca da ih zamijene ili izvuku tijela poginulih završavali su novim žrtvama, pa je Vlasenko poručio zapovjedništvu da više nikoga ne šalju te da je bolje da umre sam nego da ginu drugi.
Kada se cijev u veljači 2024. poplavila, Vlasenko i njegov jedini suborac kodnog imena "Baski" sklonili su se po tvrđem mrazu u ruševine obližnje škole u Petropavlivki. Ubrzo je Baski teško ranjen u napadu drona. Vlasenko u mraku nije mogao vidjeti njegove ozljede, pa je cijelu noć slušao suborčeve jecaje bez mogućnosti da mu pomogne. "Poginuo je na svoj 50. rođendan. Nisam ga mogao spasiti. Bog mu je dao dar i uzeo ga. Ostao sam sam 16. veljače. Čim se razdanilo, pokrio sam ga", prisjetio se Vlasenko.
Nakon pogibije suborca, Rusi su dronom izbacili zvučnik iz kojeg su mu puštali snimljenu poruku pozivajući ga na predaju. Vlasenko im je odgovorio poznatom psovkom sa Zmijskog otoka: "Ruski ratni brode, od*ebi!", nakon čega je uslijedio žestok zračni udar. Kada se nakon eksplozije probudio u mraku, osjetio je prašinu i pijesak među zubima te shvatio da je još živ. Uvukao se u ložište lijevane peći unutar srušene zgrade, gdje je proveo idućih osam mjeseci, redovito putem radioveze javljajući zapovjedništvu kretanje neprijateljskih snaga.
Samotne mjesece prekraćivao je slušanjem rutinskih izvješća suboraca na drugim položajima, dok su mu dronom slali osnovne potrepštine i slatkiše. Posebno ga je ganuo paket koji mu je poslala supruga Tetjana, u kojem se nalazio roman "Uljez" omiljenog mu pisca Stephena Kinga. Snagu za život pronalazio je i u mislima o kćeri Hristini, osjećajući da joj prije rata nije posvetio dovoljno pažnje.
Unatoč povremenim trenucima radosti zbog darova, priznao je kako ga je u dugim tjednima izolacije hvatala tjeskoba te da je u dubini duše zapravo već bio odlučio kako je mrtav, no želja da promijeni vlastiti život i ponovno vidi obitelj prevagnula je u najtežim trenucima. "Kada bih čuo ljude na drugim promatračkim mjestima kako javljaju ‘450‘, što znači da je sve mirno, pomislio bih da sam ipak s nekime. Svaki sat čekao sam to izvješće. Bila je sreća znati da nisam sam", izjavio je Vlasenko.
Iako ga ruske postrojbe nisu direktno ugrožavale, zdravstveno mu je stanje postajalo sve kritičnije. Nakon što mu je lijeva noga otpala dio po dio uslijed nekroze i ozeblina, u svibnju mu se desna noga opasno inficirala i razvila gangrenu. "Donji dio noge jednostavno je visio. Što sam češće puzao po potrepštine, to je više povlačilo kost. Koža se gulila. Shvatio sam da je moram odrezati. Stavio sam je na ciglu i uzeo nož. Suze su tekle, ali morao sam rezati. I odrezao sam", rekao je Vlasenko, prisjetivši se kako je u proljeće gledao stotine narančastih i crnih leptira kako lete oko mjesta gdje su ležale njegove odrezane noge.
Plan za njegovo spašavanje pokrenut je kada su mu dronom izbacili paket s opremom i mobitelom na kojemu se nalazio videozapis s uputama za evakuaciju. Prilagođeni teški dron spustio se 4. listopada 2026. na njegov položaj, ugasio motore, a Vlasenko se privezao za njegov trbuh. Tijekom leta na visini od 120 metara i udaljenosti od 18 kilometara do sigurne zone, priznao je da ga je najviše bilo strah da ne padne u rijeku jer ne zna plivati.
Oporavljajući se u bolnici u invalidskim kolicima, 49-godišnji veteran osvrnuo se na svoju novostečenu ulogu u vojnoj povijesti. "Ne volim biti prvi. Draže mi je biti drugi", poručio je Vlasenko.
Otvori KEKS Pay
