Postoji izreka koja kaže: ako želite doznati više o nekom gradu, među ostalim, treba posjetiti tržnicu. U manjim gradovima kao što je Jajce, tržnica ili točnije, kako se u narodu naziva, “pazarni dan”, održava se srijedom. I onda tu na gradskoj tržnici, koja spada među najstarije tržnice u ovom dijelu BiH, osjetite i svu živost grada jer tu su se sa svih strana sastali i kupci i prodavači i iz okolnih mjesta. Da se sretnu, porazgovaraju, razmijene poneki savjet, čuju novosti, kupuju, prodaju... Karakteristika ove tržnice je da se tu još uvijek prodaje, kako kaže kroničar Jajca Tvrtko Zrile, tradicionalno - onako baš sa zemlje.
Poznata varcarka
Nedaleko od Jajca je i Mrkonjić Grad, nekad poznat kao i Varcar Vakuf. A Varcar Vakuf poznat je po kosama kovanicama znanim varcarkama, a za tu kosu varcarku kažu kako se njome najbolje i najbrže kosi. Kovači koji su stvarali ovu britku i neslomljivu kosu živjeli su u Varcar Vakufu (danas Mrkonjić Grad). Najpoznatije obitelji koje su stotinama godina prenosile majstorstvo kovanja i kaljenja kose varcarke starosjedioci su Varcar Vakufa. U knjizi “Mrkonjić-Grad” Ivan Lovrenović zapisuje da se “Kovački zanat, koji će do dana današnjega obavijati krugom tajnovitog majstorstva mnoga koljena..., a zvonku savršenost kose varcarke pronijeti do crnogorskih krševa i mađarskih ravnica, uobličio se - izgleda - u srednjem vijeku”. Na tržnici u Jajcu je i Jasmin Buhić, čija se obitelj iz Mrkonjić Grada odselila u Bosanski Petrovac, ali su se nastavili baviti kovanjem varcarke. Kovanje kose varcarke nerijetko je obiteljski posao. Buhić kaže da su kose kovali njegov otac, rođaci, brat...
- Zanat kovanja izumire, kao i drugi stari zanati. Sve se to polako gasi. Iako narod još traži kose. Dosta ih uzima i kao suvenire - kaže Buhić. Cijena kose ovisi o dužini, pa je u prosjeku 140 KM. A sve se kose rade ručno. - Kovanje kose nije lak zanat, ali može se, hvala Bogu, još uvijek od ovog zanata živjeti. Nadam se da će i u budućnosti biti interesa za kose, iako je sve manje ljudi koji znaju s kosom raditi - kaže Jasmin Buhić, dodavši da mlade, nažalost, ovaj zanat ne zanima. Svake godine u prvoj polovini srpnja na Kupreškoj visoravni čuje se reski zvuk kose i osjeti miris tek pokošene trave.
Natjecanjem kosaca na Strljanici označava se početak kosidbe trava, nekada najvažnijeg posla na Kupreškoj visoravni, a samom manifestacijom nastoji se očuvati tradiciju dulju od 350 godina. Višestoljetna tradicija natjecanja u ručnom košenju trave na Kupresu 17. prosinca 2020. uvrštena je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Kupres i tradicija
Dani kosidbe za Kuprešake su puno više od viteškog natjecanja kosaca, bio je to dan za koji se i prije, a i danas - živi. Dani su to kada se narod okupljao, kada je na Kupreškom polju bilo i pjesme, igranja, konjskih utrka. Kosidba je bila jedan svečani skup, skup na kojemu se trgovalo, a osobito su se prodavale kose kovanice iz Varcar Vakufa, današnjega Mrkonjić Grada. Danas je tradicija nešto drugačija, ali i dalje su osnovne odrednice tu. Na ovogodišnjem natjecanju iskusni kosci, sudionici dosadašnjih nadmetanja, kazali su kako za tvrdu kuprešku travu bolje kose od varcarke nema, samo i taj zanat polako izumire. Majstora kovača koji je izrađuju može se nabrojiti na prste jedne ruke, što upotpunjuje tezu s početka ovoga teksta i konstataciju da kovački, ali i drugi stari zanati u BiH nemaju budućnost, odnosno nema tko naslijediti taj posao. Tako je u mnogim dijelovima BiH koji su bili poznati po zanatima i određenim predmetima koje su radili, od Jajca, Kreševa do Mostara.
Otvori KEKS Pay
