U Hercegovini je duhanska biljka više od poljoprivredne kulture – ona je simbol opstanka, rada i ponosa malog čovjeka. Već stoljeće i pol hercegovački uzgajivači vode bitku s državnim vlastima i otkupljivačima za pravednu cijenu svoga proizvoda i priznanje dostojanstva svoga truda, piše Večernji list BIH. Prve ozbiljnije plantaže pojavile su se u drugoj polovini 19. stoljeća, kada je Bosna i Hercegovina potpala pod Austro-Ugarsku Monarhiju. Beč je brzo prepoznao vrijednost hercegovačkog duhana, poznatog po specifičnoj aromi i kvaliteti, te je 1878. godine uveo državni monopol. Od tada pa sve do danas, počevši od količine sjetve do cijene lista, sve bez uplitanja tržišta, određivala je birokratska administracija, puneći nemilice državnu blagajnu. Seljaci su, često bez glasa, radili po pravilima koje su određivale tadašnje državne vlasti, a cijene su bile niže od vrijednosti uloženog truda.
Ni jednoj vlasti nisu valjali
Ni Kraljevina Jugoslavija nije donijela olakšanje, naprotiv. Uvela je još veću kontrolu, pa i represiju prema onima koji su krišom htjeli duhan prometnuti do krajnjeg pušača po povoljnijim cijenama od onih koje im je država nudila. Uglavnom, to je bio duhan ili tzv. škija, koja bi se umotavala u papir ili tzv. ćate ili pak kroz lulu konzumirala te kroz svojevrsni ritual imala svoj smisao i veličinu. Duhan je ostao glavni izvor prihoda tisućama hercegovačkih obitelji, ali i stalni izvor napetosti. Arhivski zapisi spominju brojne pobune i peticije uzgajivača iz Mostara, Ljubuškog, Čitluka, Gruda i Širokog Brijega. Tražili su pravedniji odnos države prema onima koji pune proračun, ali su rijetko bili saslušani. U godinama gladi poznati hercegovački franjevac fra Didak Buntić u spomenici preuzvišenom gospodinu Burianu (ministar financija u austrougarskoj vlasti i zemaljski upravitelj BiH) od 20. studenoga 1909. godine piše: “Hercegovcu je ili mriet ili seliti ili duhana saditi” jer drugo ne preostaje zbog velike suše i pomanjkanja svakog drugog oblika zarade.
Išao je fra Didak Buntić i u Beograd kod tadašnjih čelnih ljudi Uprave monopola u cilju opstanka hercegovačkog napaćenog i gladnog puka. Fra Didak je znao kazati “da nam pravedno plaćaju naš trud, Hercegovina bi mogla biti Misir”. Znameniti fra Didak Buntić, osim toga, znao je reći:
“Zar ćete igdje na svijetu naći ovakvu zemlju i ovakvo nebo!?”
Hercegovina je Misir (turski i arapski naziv za Egipat), koji je bezdušna vlast bezdušnom eksploatacijom učinila siromašnim. A osim toga - zar ćete igdje na svijetu naći kršnijeg, bistrijeg i radinijeg naroda nego što je naš hercegovački?
Boreći se za svoj narod, drugi veliki hercegovački franjevac, fra Dominik Mandić, stao je na čelo Udruge saditelja duhana pa uz potporu Hrvatske seljačke stranke i njezina čelnika Stjepana Radića tražio bolju procjenu i tretman uzgajivača duhana. Čelnik HSS-a inicirao je formiranje seljačkih zadruga u cilju razvoja poljoprivrede i zaštite onih koji najviše proizvode. Još prije, s početka 20. stoljeća, na inicijativu Hrvatske narodne zajednice, prve političke stranke Hrvata u Bosni i Hercegovini, formirane su hrvatske seljačke zadruge. Ništa to nije pomoglo seljaku da se izdigne i mogne pristojno živjeti od svog truda. Osim fra Didaka Buntića i fra Dominika Mandića, bilo je još svećenika koji su se na svoj način borili za svoj narod i dostojanstvo njihova rada.
Tako je fra Gabro Grubišić, rođen u Posuškom Gracu 1881., dao sagraditi u Posušju na župnoj crkvi prekrasan zvonik i zvono, a u Grudama, u kojima je bio župnik od 1918. pa sve do svoje smrti 1940., dao sagraditi prekrasnu župnu crkvu. Fra Gabro je znao dolaziti u stanicu u Grudama za vrijeme otkupa duhana i, sjedeći blizu mjesta gdje se procjenjivala vrijednost duhana, znao sa štapom u ruci dotaknuti ili pak jače udariti “procinitelja” (procjenitelja), što je bio znak da se duhanu odredi veća klasa.
Zbog toga su tadašnje vlasti slale obavijest Monopolskoj upravi u Beogradu tražeći da ga se ukloni, a što je bilo dosta teško zbog njegova velikog autoriteta. Uz niz problema s kojima su se susretali u toj borbi za veću cijenu svoga rada, uzgajivači duhana bili su primoravani politički se organizirati i dijeliti kako bi dobili bolji tretman od političkih stranaka. Tako su oni koji su se priklonili Srpskoj radikalnoj stranci bolje prolazili nego oni koji su bili naklonjeni Hrvatskoj seljačkoj stranci. Takav odnos prema duhanarima ili “duvandžijama”, unatoč strogoj kontroli, doveo je do toga da se hercegovački seljak okrene samom sebi i počne krijumčariti ili švercati duhan po daleko većim cijenama nego što su im tadašnja vlast i uprava određivale. Mnogi će kazati kako je nepravda natjerala hercegovačkog seljaka da se bavi švercom ili krijumčarenjem duhana. Kako bi prehranili brojne obitelji, mnogi su na svojim leđima nosili ruksake od 20 - 30 kilograma duhana, a mnogi i platili životom.
Davne 1919. godine, 8. kolovoza, noseći duhan po hercegovačkim bespućima, na Rosuljama, mjestu podno planine Čabulje u posuškoj općini, na granici Širokog Brijega i Mostara, financi, kako ih je narod tada zvao “vilanci”, napravili su sačekušu i ubili trojicu “duvandžija”, braću Matu i Antu Lozo iz Gornje Vitine te Matu Sušca iz Grljevića. No, hrabri Rakićani (Rakitno - mjesto u posuškoj općini) nisu mogli pretrpjeti takav zločin pa su ubrzo uzvratili sačekušom i uz vječni zavjet i šutnju ubili financa Svatoša, Đuraku i ostale. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1932. godine, prelazeći rijeku Neretvu s ruksacima duhana “vilanci” su usmrtili devet duhanara što metkom, što bježanjem, pri čemu su se utopili u hladnoj rijeci. Marko Lozo, brat ubijene braće Ante i Mate, u spomen na sve duhanare postavio je 1971. godine na Rosuljama spomenik. Uz grob je posadio dvije jele. Jedna od njih je udvojena iz panja i simbolizira braću Lozo, a druga Matu Sušca.
Grobove poginulih duhanara vrijeme je uništilo pa se pristupilo njihovoj obnovi. U znak trajnog sjećanja na tragično okončane živote trojice mladića, na inicijativu Predraga Naletilića Cobre iz Širokog Brijega, prišlo se izradi novog spomenika, čije je idejno rješenje napravio i oblikovao akademski umjetnik Anđelko Mikulić. Simbolika spomenika sadržana je u 13 kamenih, prirodom oblikovanih blokova. Blokovi su postavljeni u krug oko spomenika. Dvanaest blokova simbolizira 12 apostola, dok trinaesti, simbolično odložen kameni ruksak s duhanom simbolizira predah i počinak – vječni počinak trojice mladića.
Vrijednost “žutog zlata”
Socijalističko razdoblje donijelo je plansku proizvodnju i stabilniji otkup, no ne i veću zaradu. Tadašnje otkupne stanice, poput mostarske, ljubuške, širokobriješke, grudske, bile su mjesta na kojima su se seljaci nadali boljoj klasi i višem cjeniku. Uvjeti i kontrola sadnje i sam otkup duhana bili su strogo određeni pravilnikom preuzetim još od Austro-Ugarske Monarhije i zadržani sve do 1935. godine, kada je utvrđen novi po kojem su, uz seljake, i ostali slojevi stanovništva mogli uzgajati duhan. Ipak, unatoč monopolskoj kontroli i kaznama, duhanska biljka hranila je generacije, gradila kuće i školovala djecu kroz višak sredstava koja su stizala od duhana. Od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do raspada Jugoslavije duhan je u Hercegovini bio više od biljke – bio je simbol opstanka. Gotovo svaka obitelj u Širokom Brijegu, Grudama, Čapljini, Posušju ili Ljubuškom imala je svoj komadić zemlje na kojem se sadilo “žuto zlato”.
No, iza mirisa osušenih listova krila se teška svakodnevica. I socijalistička vlast je nakon 1945. sve stavila pod kontrolu ubirući značajne prihode u svoj proračun. Duhan se morao predavati državnim otkupnim stanicama po unaprijed određenim cijenama. Seljak nije imao pravo birati kome će prodati svoj trud, a komisije su često snižavale klase i time smanjivale zaradu. Urod koji je znao tražiti i tisuće sati ručnog rada donio bi tek toliko da se preživi zima. Kašnjenje isplata, birokratska odugovlačenja i stroga pravila gušila su svaku nadu u napredak. Mnogi su, nezadovoljni nepravdom, odlučili potražiti kruh u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj... Oni koji su ostali spašavali su se prodajom dijela duhana “na crno”, izvan državnih kvota, a neki su zbog toga platili i životom. Tako se davne 1956. u pokušaju bijega od žandarma utopio u Jablaničkom jezeru devetnaestogodišnji Mirko Karačić Peričić iz Gornjeg Crnča. No, koliko god je hercegovačkom puku bilo teško doći do novca kroz zarađeni trud i muku, i u takvim situacijama ljudi su se okupljali, veselili, pjevali. Duhan se nizao, demetio, sušio i bio mjesto okupljanja rodbine, susjeda i prijatelja.
No, na kraju osamdesetih, s padom socijalističko-komunističkog sustava, ali i uvozom jeftinijeg duhana, polako je s hercegovačkih polja nestajao čuveni ravnjak koji se pušio i na Bečkom dvoru. Ostale su sušare i sjećanja – na dane kada se u svakoj kući sušio duhan, a miris po njemu značio i rad i ponos. Početkom 1990-ih sve se promijenilo. Raspad tržišta i propast velikih otkupljivača gotovo su ugasili duhansku proizvodnju. Danas je ona svedena na simbolične površine i tek pokoju obitelj koja iz ljubavi čuva tradiciju na duhan i čuvenu sortu ravnjak, za koju će svaki “pravi” pušač dati marku više. Istina, u posljednje vrijeme javljaju se inicijative za revitalizaciju – male serije, ručna prerada i brendiranje podrijetla otvaraju novu priliku za hercegovački duhan, ovoga puta kroz turizam i autentične proizvode. Muzej duhana otvoren u Ljubuškom živi je spomenik i sjećanje na teška vremena kroz koje je prošao hercegovački čovjek. Borba za poštenu cijenu i dostojanstvo rada, započeta još u austrougarskim vremenima, u biti traje i danas – samo su se promijenili oblici. Nekoć su seljaci čekali pred otkupnim stanicama, a danas pred tržišnim pravilima. Država i danas na svaki mogući način želi “pritisnuti” seljaka, a nikako omogućiti mu da se kroz legalan i legitiman način, svojim radom, izbori do sredstava u skladu s tržišnim odnosima. No, duhanska prašina Hercegovine i dalje čuva sjećanje na vrijeme kad se svaka lira, dinar ili marka mukom zarađivala – pod suncem, među listovima duhana, u borbi ne samo za život nego i za dostojanstvo i poštovanje čovjeka koji radi zemlju i želi živjeti od svoga rada.
Otvori KEKS Pay
