Danas, drugog dana 37. Festivala mladih u Međugorju svjedočanstvo je imao otac Jurij Holotiuk iz Ukrajine, koji je govorio o svom životu, tome kako je kao sin pravoslavca i grkokatolkinje postao katolički svećenik, nastupu u TV talent showu, svom obraćenju, prvom dolasku u Međugorje i zadivljenosti Hodnjom mira, redovitim dolascima u Međugorje, danas je vojni kapelan u Kršćanskoj službi spašavanja pa donosi i teška iskustva s ukrajinskih ratišta…
Radio Mir Međugorje njegovo svjedočanstvo prenosi u cijelosti:
- Ja sam otac Jurij iz Ukrajine. Imam 36 godina i svećenik sam četiri godine. Radujem se što sam danas ovdje i što imam prigodu s vama, dragi mladi, podijeliti priču o tome kako me je Bog pozvao i kako djeluje u mom životu.
Da mi je netko prije 15 godina rekao da ću jednoga dana postati svećenik, glasno bih se nasmijao i upro prstom u sljepoočnicu, želeći tako kazati da osoba koja mi to govori nije normalna. Ali Bog je imao baš taj plan za mene, kao što ima posebne planove za svakoga od nas.
Moj je otac pravoslavac, a moja majka je grkokatolkinja. Ja sam, pak, kao što vidite, rimokatolički svećenik. Sin sam jedinac. Moja majka puno moli. Sjećam se da sam je kao tinejdžer stalno pitao: „Mama, zašto toliko moliš? Zar nemaš što drugo raditi? Pronađi si neki hobi. Imaš muža, imaš sina – bavi se nečim korisnijim od molitve.“ Ona bi se na to uvijek samo nasmiješila.
Na liturgiju sam išao „po tradiciji“, bez živog odnosa s Bogom. Ako bih imao priliku ne otići na misu, nikada je nisam propuštao. Za mene je Bog bio nešto poput čarobnjaka: neki stari djed koji sjedi gore na nebu i mi s njim imamo neku vrstu trgovačkog odnosa. Kad mi nešto treba, kažem mu: „Evo ti, Bože, desetak krunica ili moj odlazak na nedjeljnu misu, a ti mi zauzvrat moraš dati što želim.“ Ako mi se želja ne bi ispunila, naljutio bih se i u sebi mislio: „Što će mi takav Bog?“ Takav trgovački odnos doveo je do toga da su se moje vrijednosti oblikovale pogrešno.
Uvijek sam mislio da su najvažnije stvari u mom životu moje zanimanje, zatim glazba kojom sam se volio baviti, zatim novac i na kraju veze, odnosno prijatelji. I činilo mi se da mi u životu više ništa ne treba. Tako sam odrastao.
Po struci sam profesor engleskog jezika. Zaposlio sam se u školi u kojoj sam se i sam školovao. Moj najveći hobi bila je glazba. Smatrao sam da mi dobro ide. U vrijeme kad sam počeo raditi bile su vrlo popularne takozvane talent-emisije: „Ukrajina ima talent“, „Glas“, „X-Factor“. I tako su mi prijatelji, s kojima sam se družio, jednom predložili: „Čuj, Jura, glazba ti izvrsno ide. Zašto se ne bi okušao u nekom talent showu?“ Pomislio sam: Zašto ne? Vrijedi pokušati. Budući da sam još iz školskih dana imao jako dobru prijateljicu, koja se u međuvremenu udala i dobila djecu, predložio sam joj da zajedno, kao duet, odemo na taj show. Njezina obitelj i ona su pristali i otišli smo.
Uvijek sam bio samouvjeren, ohol, sve mi je uvijek uspijevalo i nisam podnosio nikakve poraze. Nekoliko početnih krugova audicija prošli smo bez problema i primljeni smo na snimanje. Ali onda, baš na snimanju, naš nastup nije uspio. Neću sada ulaziti u detalje zašto. To je bio ogroman udarac za moj ponos i samoljublje jer sam znao da će sve biti prikazano na televiziji kao nastup nekakvog „čudaka“ što je za mene bilo strašno ponižavajuće. Tada sam počeo prigovarati Bogu: „Kakav je to Bog koji dopušta takve kušnje?“
Ali imao sam snažan karakter i mislio sam da ću se s tim sam izboriti. Iako sam duboko u sebi razumio da će taj nastup vjerojatno završiti u programu. I tako, kad se, nekoliko mjeseci kasnije, taj neuspjeli nastup doista prikazao na televiziji, bio je to jako velik udarac mom egu. Nisam bio spreman prihvatiti ga.
Kako sam živio u malom gradu gdje ljudi jako vole senzacije, a bio sam javna osoba koju svi znaju – profesor u školi, ljudi su počeli pričati da je moj nastup „nešto nenormalno“, da je to „sramota“.
Da stvar bude još gora, par dana kasnije, nazvala me prijateljica s kojom sam nastupao te rekla kako se zbog ozbiljne krize u obitelji, koju je još više produbio naš nastup, s djecom privremeno preselila u iznajmljeni stan. Ubrzo me još me jednom nazvala i rekla da joj je muž rekao – ako se ne vrati kući, objesit će se. Samo nekoliko sati kasnije ponovno je nazvala i rekla da je doista počinio samoubojstvo. To je bio vrlo snažan udarac za nju, ali i za mene.
Proživljavao sam to iznimno teško jer sam, živeći u malom gradu, znao da će ljudi u svojoj svijesti povezivati ta dva događaja – naš nastup i tu smrt. Tako se i dogodilo. Ljudi su govorili svašta. Neki su čak tvrdili da smo bili i u ljubavnoj vezi, iako smo uvijek bili samo dobri prijatelji. Govorili su da je njenog muža do samoubojstva dovelo ono što se, navodno, dogodilo među nama. Bilo mi je vrlo teško. Osoba sam snažnog karaktera ali kad iza leđa stalno slušate: „Kako možeš živjeti? Zbog tebe je čovjek počinio samoubojstvo“, na kraju i sami u to počnete vjerovati.
Pao sam u depresiju. Govorio sam Bogu strašne stvari. Nisam želio poznavati takvog Boga. Čak sam Ga i psovao. Smatrao sam da mi ne treba. Moj je unutarnji mir bio uništen i počeo sam tražiti smirenje u različitim stvarima koje svijet nudi. Kao čovjek koji traži olakšanje, mislio sam da će svaki novi pokušaj donijeti mir, ali to je bila iluzija.
Odlazio sam u disko klubove, u društva, imao slučajna poznanstva. Svaki put mi se činilo: eto, sada sam pronašao mir. Ali svakoga je jutra bilo još gore. Moje tijelo više nije izdržavalo. Nisam mogao spavati, često sam bio bolestan, bio sam potpuno iscrpljen. Želio sam da što prije dođe moj kraj. Nisam želio živjeti. Tada me je posjetila moja mama. Sjela je na rub kreveta i rekla mi rečenicu koju tada uopće nisam razumio: „Znaš, Jure, ja ću izmoliti za tebe.“
Nisam razumio što to znači, ali sam to osjetio u sebi. Naime, dok je majka molila, prvi sam put nakon dugo vremena mogao malo spavati i osjećao sam mir u srcu. Tada sam prvi put pomislio da Bog možda ipak nije samo tradicija. Postupno sam se počeo oporavljati. Kada mi je bilo malo bolje, majka mi je rekla: „Znaš, Jure, u Bosni i Hercegovini postoji mjesto koje se zove Međugorje. Tamo se ukazuje Djevica Marija. Možda bi mogao otići tamo?“
Iskreno kažem: nisam znao ni za Bosnu i Hercegovinu, ni za Međugorje, ni što znači da se Gospa ukazuje. Ipak, sjeo sam u autobus jer sam jako želio otići u Hrvatsku na more. I putem sam se toliko zanio morem da sam u Međugorje stigao potpuno izgorio od sunca i s temperaturom gotovo 40 stupnjeva. Zanimljiva stvar: putovao sam sâm i smjestili su me u sobu sa svećenikom. To se obično ne događa.
Bio je to svećenik velikoga srca. Brinuo se za mene i zanimalo ga je kako se osjećam. To je bilo moje prvo putovanje u Međugorje u vrijeme godišnjice ukazanja.
Sjećam se svojeg prvog jutra u Međugorju. Bilo je silno vruće a jako me je pekla i koža te sam podigao oči prema nebu i rekao: „Ne znam ukazuje li se ovdje netko, ali sasvim sigurno znam da ne želim ići u pakao.“
U tom sam trenutku ugledao mnoštvo ljudi kod hotela. Odvijala se Hodnja mira. Radosni ljudi različitih nacionalnosti su u rukama držali krunice, pjevali i molili, mahali mi rukama. Reći da sam bio zadivljen – premalo je. Rekao sam svećeniku: „Oče, ovdje svi vjerojatno nešto puše, jer su nekako nenormalno sretni.“ Tako mi se tada činilo. A on se nasmijao i rekao: „Vidim, ti si moj klijent.“
On je već više od 60 puta bio u Međugorju te mi je rekao: „Svuda ćeš ići sa mnom.“ Sljedećeg dana penjali smo se na Brdo ukazanja. Bio sam šokiran gledajući kako ljudi bosi hodaju po kamenju koje mi je izgledalo kao kamenje iz mezozoika. Ali čim sam napravio prvi korak na brdo, osjetio sam snažan mir.
To nije bio lažni mir, poput onoga koji dolazi od alkohola ili svijeta. To je bio mir koji ima dubinu Boga. Hodao sam i plakao. Plakao sam na brdu, plakao dok sam se spuštao. Na klanjanju mi se činilo da ću svojim suzama poplaviti cijeli trg. I istovremeno sam osjećao duboki mir koji mi je Gospodin davao po Mariji. Rekao sam svećeniku: „Oče, čini mi se da su ovdje svi normalni, a da sam ja poludio.“ On je odgovorio da Marija i Duh Sveti rade na mom srcu.
Sljedećeg smo dana išli na Križevac, na Križni put. Činilo mi se kao da odozgor gledam sav moj život. I sve ono što sam do tada cijenio – novac, veze, ljude koji su me cijenili samo zato što su od mene nešto mogli dobiti – izgubilo je značenje. A sve ono što sam odgađao – Boga, molitvu, zdrave odnose – postalo je najvažnije. Tamo pod Križem prvi sam put zaista razgovarao s Bogom: „Bože, gdje si bio kada mi je bilo tako teško?“ Prije toga nisam ni znao da se s Njim može tako razgovarati, jednostavno, bez naučenih fraza.
U srcu sam dobio odgovor: „Bio sam uz tebe, ali ti si Mi zapriječio ulazak svojim zemaljskim stvarima i morao sam srušiti te zidove da bih te spasio.“ Mnogo sam plakao. Tako se dogodila duboka promjena moga srca.
Kada sam se vratio u domovinu, ljudi me nisu prepoznavali. Zračio sam. Govorili su mi: „Kao da si uskrsnuo. Što ti se dogodilo?“
Od tada sam redovito počeo dolaziti u Međugorje kao hodočasnik. Želio sam sve više upoznavati živoga Boga kojeg sam ovdje iskusio. Jer, gdje je to bolje činiti nego u Gospinoj školi?
S vremenom mi to više nije bilo dovoljno: želio sam Bogu služiti još više. Napisao sam pismo hodočasničkom centru i pitao trebaju li im vodiči grupa. Dobio sam odgovor, da je upravo toga jutra ravnatelj hodočasničkog centra rekao da traži jednog voditelja grupe. I već nakon mjesec dana poveo sam svoju prvu grupu. Tako sam upoznao zajednicu „Svjetlo Marijino“, koju je osnovao Bog preko osobe koja me prevodi – Tereza Gažiova.
Stalno sam pitao Boga što slijedeće trebam učiniti, kako Ga još više mogu upoznati i još mu više služiti… I tako sam preko ljudi u zajednici počeo još više otkrivati svoj put. Želio sam nastaviti služiti u Međugorju, ali zbog problema s uređivanjem dokumenata za nas Ukrajince nisam mogao dugo i bez prekida boraviti ovdje. Zato sam živio u Schönbornu, u kući zajednice u Ukrajini, te čim bi to bilo moguće, putovao bih u Međugorje.
Kada mi je Tereza prvi put rekla da trebam otići u Schönborn, nisam odmah ni razumio da je to u Ukrajini. Naziv je zvučao toliko njemački da sam u svojoj mašti mislio da je to negdje daleko u inozemstvu.
Kad sam se prvi put javio osobi odgovornoj za tu ukrajinsku kuću nisam uopće znao što me tamo čeka. Nisam znao gdje ću živjeti, što ću jesti, gdje ću spavati. Zato sam pitao što je potrebno ponijeti sa sobom u kuću zajednice.
Odgovoreno mi je ozbiljnim glasom: „Ponesi, molim te, vreću za spavanje jer svi ovdje spavamo na betonu“. Mirno sam to saslušao, nisam se čak ni iznenadio i sa smiješkom stavio vreću za spavanje u svoj ruksak. U mom je srcu bio mir. Ako treba spavati na podu – znači da treba.
Za razliku od mene, moji su roditelji bili u šoku jer je bio kraj studenoga, a ja sam nekamo krenuo s vrećom za spavanje. Ali imao sam mir. Bilo mi je najvažnije biti s Bogom i Marijom. Tada je nakon dvadesetak minuta stigao poziv osobe s kojom sam maloprije razgovarao uz riječi: „Razumio si da je ono bila šala?“
Kada sam napokon stigao u tu kuću, vidio sam da se Bog već za sve pobrinuo: za mjesto gdje ću živjeti, za ljude koji će biti uz mene. I tamo sam shvatio koliko je zajednica važna. Jer kada joj se pridružiš, ne nalaziš samo ljude sa sličnim vrijednostima. U zajednici sam osjetio pravu obitelj: ljude koji me nisu vukli natrag, nego su zajedno sa mnom išli prema Kristu, ljude koji su me podržavali kada je bilo teško, molili kada mi je nedostajalo snage i pomagali mi razlučiti Božju volju.
Tamo sam učio vjerovati Mariji. Kad dođeš u zajednicu, posvetiš određeno razdoblje svojega života služenju na Gospine nakane i s vremenom otkriješ jednu zadivljujuću stvar: dok se ti baviš Njezinim stvarima, Ona se tiho brine za tvoje. Gospa u svojim porukama, kaže da kada molimo i prikazujemo žrtve na njezine nakane, nikada nećemo požaliti. To se dogodilo i meni.
Upravo tako Bog mi je, korak po korak, počeo otkrivati i moj poziv. Dok sam, služeći Bogu i Mariji kroz zajednicu, molio za obitelj, u jednom trenutku sam osjetio poziv na svećeništvo.
U Međugorju je moje omiljeno mjesto bio trg pokraj ispovjedaonica. Mogao sam satima sjediti i promatrati kako Bog mijenja ljude. U ispovjedaonicu su ulazili umorni, slomljeni i uplakani, a izlazili s očima u kojima se ponovno pojavljivao život. Ali svećeništvo nikada nije bilo moj plan. Želio sam ženu i sedmero djece. Zato sam se jako naljutio na Boga.
Otišao sam zato u kapelicu klanjanja, kleknuo i rekao Mu: „Što još želiš od mene? Već Ti i ovako služim. Pola mojih poznanika već misli da sam lud jer sam sve ostavio i došao ovamo. Ne želim biti svećenik.“ I izašao sam iz kapelice. Otprilike godinu dana potpuno sam odbijao pomisao o ređenju.
A onda sam na duhovnim vježbama zajednice shvatio da se više ne mogu opirati jer je taj poziv u mom srcu postajao sve snažniji. Ponovno sam došao u istu kapelicu, kleknuo i rekao: „U redu. Ako Ti to želiš, pokušat ću, ali najviše što ću učiniti jest otići razgovarati s biskupom. I to je sve. Nakon toga sve organiziraj Ti.“ I kao što vidite, On je doista sve organizirao.
Otišao sam biskupu Antalu Majneku, tadašnjem ordinariju Mukačevske biskupije. I on je rekao: „Dobro, šaljem te u sjemenište.“ I tako je počeo moj svećenički put. Ne mogu reći da je uvijek bio lagan. Bilo je i sumnji, poteškoća, unutarnjih borbi. Ali najvažnije je da sam ih prebrodio s Gospodinom.
I ako je Gospodin uspio pronaći mene još kada Ga ja sam nisam želio poznavati, ako je uspio od mojih neuspjeha, pobune i boli otkriti moj poziv, onda vjerujem da tako može učiniti u životu svakog čovjeka. Bog ne odbacuje nijednu stranicu naše povijesti. Čak i ono čega se sramimo može preobraziti u mjesto susreta s Njim.
Ja sam svećenik ratnog vremena jer sam i đakonsko i svećeničko ređenje primio u vrijeme kada je u mojoj zemlji trajao rat koji je odnio tisuće i tisuće nevinih života. Zato moje svećeništvo od samoga početka ne miriše na tamjan. Ono miriše na bolničke hodnike, vojničke odore, suze majki i domove u kojima je zauvijek ostalo prazno mjesto za stolom. Nažalost, još uvijek ne znam kako je biti svećenik u vremenu mira.
Služim kao vojni kapelan u Kršćanskoj službi spašavanja. Susrećem mladiće i djevojke kojima je rat ukrao mladost, ukrao nadu. Jedan mladi vojnik došao je k meni i rekao: „Oče, vratite mi nadu.“ Mladi bi trebali razmišljati o školovanju, ljubavi, obitelji, putovanjima, snovima. A oni razmišljaju o tome hoće li dočekati sutra, hoće li se živi vratiti kući i kako će normalno živjeti nakon svega što su doživjeli.
Neki imaju rane na tijelu, ali Bog mi sve više pokazuje da kroz moje svećeništvo želi liječiti mnogo dublje rane – rane njihove duše. Jer, tjelesnu ranu možemo vidjeti, previti, operirati, ugraditi protezu. No, unutarnja rana vrlo često šuti. Skriva se iza šala, grubosti, ravnodušnog pogleda, iza bezvoljnosti na život. Nemam neki recept koji će pomoći svakome. Ali imam Boga koji mi pomaže vidjeti kako On konkretno želi liječiti svako svoje ljubljeno dijete.
Sjećam se kako mi je došao jedan mladić. Imao je 21 godinu. Već je dvije godine bio na ratištu. Pogled mu je bio toliko prazan, a istodobno pun boli, da mi se činilo kao da mu je netko isisao sav ljudski život. Nisam znao što učiniti i nisam znao što reći. Samo sam molio Boga da kroz mene gleda toga mladića pogledom ispunjenim Njegovom očinskom ljubavlju. I šutjeli smo. Sjedio sam i gledao ga, moleći u svome srcu, a on je samo sjedio. Tako smo šutjeli otprilike 40 minuta. Na kraju sam ga pitao: „Hoćeš li opet doći?“ Odgovorio je da hoće. Drugi put ponovno smo šutjeli. Opet je rekao da će se vratiti. I tako se to ponavljalo kroz 5–6 susreta. Dolazio bih, sjeo pokraj njega i šutjeli bismo. I tek nakon dugo vremena uspio je izgovoriti nekoliko riječi. Zatim još nekoliko. A poslije je pomalo počeo otkrivati sve ono što je tako dugo nosio u sebi. I shvatio sam: ponekad, da bi Bog ušao u ljudsko srce, svećenik ne mora puno govoriti. Mora samo ne pobjeći od tuđe šutnje.
Svakoj osobi treba pristupiti na drukčiji način. Jednoj osobi je potrebna riječ koja će joj vratiti nadu. Drugoj treba mnogo strpljenja, nježnosti i ljubavi jer više ne vjeruje da joj je moguće voljeti nakon svega što je doživjela i vidjela.
U ovom vremenu u kojem me Bog pozvao na moje služenje dao mi je razumjeti da najveći dar mojega svećeništva nije u tome što ja nešto činim za Boga, nego u tome što mi On dopušta da ovdje na zemlji budem Njegova ruka koja blagoslivlja; da budem Njegove oči koje gledaju s milosrđem; da budem Njegove noge koje idu prema onima koji su se izgubili; i, iznad svega, da budem Njegovo ljubeće Srce koje nikada ne prestaje tražiti čovjeka koji pati.
Danas stojim ovdje među vama i iskreno se radujem vašoj mladosti, vašoj otvorenosti. Kada gledam toliko vas koji molite, pjevate, smijete se i otvarate svoja srca Bogu, želim vas zamoliti da svi zajedno sa mnom izmolite jednu kratku molitvu za mlade iz moje domovine i cijeloga svijeta:
Gospodine, molim Te za mlade moje Ukrajine i svih zemalja u kojima traje rat. Molim Te, izliječi rane koje je rat ostavio u njihovim srcima. Vrati im radost mladosti koju im pokušavaju ukrasti. Neka umjesto zvuka sirena ponovno čuju zvona crkava. Neka umjesto straha za sutrašnji dan ponovno nauče sanjati, ljubiti, smijati se i živjeti.
Blagoslovi svaku obitelj koja je izgubila svoje najmilije, utješi one koji plaču, ojačaj one koji više nemaju snage. I daruj mir svakom ljudskom srcu. Amen.
Na kraju želim reći: hvala ti, Međugorje. Hvala za svaku molitvu i svaki post za mir, za otvorena srca kojima primate svakoga od nas tko ovamo dolazi. Hvala vam što ljubavlju grlite naše ranjene vojnike, njihove obitelji, majke i sve koji ovdje traže snagu za nastavak života. Međugorje je postalo oaza svjetla i nade za cijeli svijet – mjesto gdje ljudi ostavljaju svoje rane, a odlaze s novim srcem, mirom i željom za životom. Neka Kraljica Mira i dalje po ovom svetom mjestu dotiče ljudska srca i vodi ih svome Sinu.
Otvori KEKS Pay
