Daytonski sporazum imenovan je po gradu u SAD-u u kojemu je 21. studenoga 1995. parafiran, a već letimičan pogled na fotografiju na kojoj poziraju sudionici tog događaja otkrit će kako je riječ o jednom od najvažnijih diplomatskih trenutaka 20. stoljeća. Uistinu, u trenucima u kojima svijet ulazi u neizvjesno poglavlje obilježeno sve češćim sukobima, ratovima i vojnim intervencijama dragocjeno je prisjetiti se uspješnih mirovnih rješenja u suvremenoj povijesti. A Daytonski sporazum, koji se pamti kao povijesni dokument koji je uspješno zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, a gledano iz hrvatske perspektive, omogućio mirnu reintegraciju istočne Slavonije i hrvatskog Podunavlja, to zasigurno jest. No 30 godina kasnije, okolnosti su se znatno promijenile, pa su sve glasniji pozivi za njegovim redefiniranjem jer taj sporazum onemogućuje brži napredak BiH prema Europskoj uniji, stvara etničke podjele i sve složeniji sustav, te kako je Bosna i Hercegovina danas talac sporazuma koji ju je nekoć spasio.
Spomenuti procesi i pitanja koja vape za odgovorima bili su ključna motivacija za jednog od glavnih sudionika tog procesa da se lati pera i svoja sjećanja ukoriči u knjigu "Dayton: Diplomacija – druga strana rata", prije nekoliko dana objavljenu u izdanju Školske knjige.
Autor ove knjige je dr. sc. Miomir Žužul, hrvatski diplomat, profesor diplomacije na više svjetskih sveučilišta, akademik i savjetnik za međunarodnu politiku s karijerom koja obuhvaća državnu službu, akademsku zajednicu i globalno savjetovanje, koji je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova RH i saborskog zastupnika, a njegove diplomatske funkcije uključivale su i dužnost veleposlanika u SAD i Ujedinjenim narodima u Ženevi. U ključno vrijeme koje tematizira ova knjiga, kao posebni izaslanik predsjednika Republike, vodio je pregovore s međunarodnim institucijama te imao ključnu ulogu u Washingtonskom mirovnom sporazumu te, dakako, Daytonskom mirovnom sporazumu.
"Dayton: Diplomacija – druga strana rata" zorno, na trenutke i napeto poput kakva trilera, opisuje ne samo daytonske pregovore već i sve što je prethodilo pregovorima bez kojih hrvatska diplomacija do Daytona ne bi ni bila doprla, od samog osnutka diplomatske mreže pa do potpisa mirovnog sporazuma, otkrivajući što se doista događalo iza zatvorenih vrata pregovora.
Opisuje nesklono okružje u kojemu je trebalo djelovati i pronalaziti hrvatski interes unutar konstelacija interesa velikih. Svjedoči o nenadanostima na koje je trebalo reagirati smjesta, kao da se na te izazove spremalo godinama. Sâm daytonski proces podrobno je raščlanjen, s vješto opisanim profilima glavnih sudionika, njihovih diplomatskih umijeća i karakternih nedostataka.
– Moje svjedočenje počiva na vlastitu pamćenju, a kao intelektualac i psiholog potpuno sam svjestan da pamćenje nije savršeno; sklono je selekciji, reinterpretaciji i zaboravu. Zato sam ga nastojao ojačati vlastitim bilješkama iz toga vremena, ali i brojnim razgovorima s ljudima koji su bili izravno ili neizravno uključeni u procese koji su doveli do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Ti razgovori, gotovo reminiscencije, pomogli su mi da rekonstruiram ključne događaje i dinamičnost koja ih je oblikovala – ističe Miomir Žužul.
U povijesnom trenutku koji opisuje ova knjiga, Hrvatska još nije bila potpuno oslobođena. Dio časnika iz Ministarstva obrane zagovarao je vojnu operaciju u istočnoj Slavoniji. Nakon ključnih događaja, osobito operacije Oluja, postalo je jasno da je nastala prekretnica. Vojna pobjeda Hrvatske pokazala je da Srbija nije neupitna vojna sila koja može diktirati pravila i ponašati se bez ograničenja. Ubrzo nakon toga, uključivanjem NATO-a u zračne udare, stvoreni su uvjeti za početak ozbiljnih mirovnih pregovora.
Formalno, u Daytonu je bilo pet delegacija: tri iz Bosne i Hercegovine te delegacije Srbije i Hrvatske. Hrvatska je u pregovore ušla s jasnim ciljevima: uspostava kontrole nad cijelim teritorijem unutar međunarodno priznatih granica, učvršćivanje međunarodne pozicije te zaštita interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Bošnjačka strana također je bila motivirana za mir. Nisu bili u dobitničkoj poziciji, a među njima samima postojale su različite vizije budućnosti – od ideje islamske države, kako je to u Islamskoj deklaraciji formulirao Alija Izetbegović, do sasvim suprotnih težnji – povezivanja sa Zapadom. Bošnjačku delegaciju činila su tri ključna čovjeka: uz Izetbegovića, to su bili Muhamed Šaćirbej, ministar vanjskih poslova, i Haris Silajdžić, premijer, no kako se njih dvojica, pučki rečeno, nisu podnosila te su odnosi u bošnjačkoj delegaciji zbog toga bili napeti, to je dodatno otežavalo njihovu koordinaciju.
Istodobno, srpski predstavnici iz Bosne i Hercegovine, poput Krajišnika i Koljevića, i dalje su bili vođeni idejom stvaranja tzv. Velike Srbije, no u pregovorima nisu imali stvarnu ulogu. Umjesto njih, kontrolu je preuzeo Slobodan Milošević. On je govorio u ime srpske delegacije iz BiH, i to je bilo općeprihvaćeno. Milošević je bio vođen pragmatičnim ciljevima, a to su bili: ukidanje sankcija i očuvanje vlasti u Srbiji. Njegova ideologija bila je sekundarna; primarni je cilj bio politički opstanak.
No, jedno je sigurno: uoči daytonskih pregovora sve tri strane u sukobu – dakle, hrvatska, bošnjačka i srpska – bile su svjesne da se rat ne može nastaviti unedogled. U kompleksnoj situaciji sve tri strane imale su motivaciju za dogovor.
Amerikanci su predložili nekoliko lokacija za mirovne pregovore, a na kraju je izabran Dayton u Ohiju. Europa se pokazala neuspješnom i neorganiziranom. Iako je Carl Bildt bio prisutan u Daytonu kao europski predstavnik, njegova pozicija nije bila jasno definirana. Europa nije imala snagu za vođenje procesa – to je bila uloga Amerike, prenosi Vecernji.ba dijelio iz Žužulove knjige.
Američki domaćin pomno je birao mjesto pregovora. Nije se vodilo računa o simbolici, već o praktičnosti: svi su morali biti smješteni u istim, skromnim uvjetima, bez mogućnosti bijega ili izolacije. Pristup novinara bio je strogo kontroliran, čime se sprječavalo curenje informacija – iako je to povremeno ipak dolazilo iz bošnjačke delegacije, koja je bila razjedinjena.
Hrvatska delegacija bila je smještena nasuprot srpskoj, s bošnjačkom delegacijom s jedne strane i američkim pregovaračima s druge. Predsjednik Tuđman jedini je bio povlašten – imao je dvije sobe u baraci, spavaću i radnu, sve ostalo bilo je skromno, vojnički.
"Smješteni smo bili u krugu baraka, u kompleksu koji je nekad bio vojna baza – golema, strateški odabrana lokacija. Dayton nije izabran slučajno. Baza je bila stalno otvorena, omogućivala je dolazak bilo kojega izvršnog dužnosnika, a mi pak nismo mogli nikamo. Milošević se zgražao što je jedini koji je dvaput napustio bazu bio Tuđman – i to službeno, radi uspostave Vlade. Letio je iz baze i vraćao se, što je izazvalo proteste.
Milošević je paradirao, dodvoravao se svima. Nijemcima je objašnjavao da je njihovo bijelo vino najbolje na svijetu. Jednom je izašao iz baze – jedini izlazak bio je u obližnji šoping-centar – i tamo je kupio Timberland cipele. Poslije je svima objašnjavao da su to najbolje cipele na svijetu.
U stankama smo najčešće igrali karte s predsjednikom. Preferans mu je bio omiljena igra, način da se opusti. Igrali smo Šušak, predsjednik i ja", piše Miomir Žužul, dodajući kako su se dogovorili da neće dopustiti sastanak "jedan na jedan" između Tuđmana i Miloševića.
U to nam je vrijeme Tuđman dao više prostora za uključivanje u razgovore. Nastupali smo kao delegacija, što se Miloševiću nikako nije sviđalo. U svojemu stilu i lukavštini, koja mu je bila svojstvena, pokušavao je svakoga od nas eliminirati iz dijaloga. Jedini prema kojemu je pokazivao dosljedan respekt bio je Gojko Šušak – njega nikada ne bi pokušao marginalizirati", nastavlja nizati istinite anegdote koje ilustriraju širu atmosferu koja je vladala tijekom pregovora u Daytonu, no stvarnost je bila mnogo ozbiljnija.
Jer, unatoč svemu, Milošević je uspio izmanipulirati konačni sporazum. Bio je svjestan da je Srbija vojno poražena, i to je shvaćao bolje nego mnogi drugi sa srpske strane.
"Gledajući unatrag, smatram da je šteta što nije bilo više pritiska na njega da prihvati drukčiji model Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, prihvaćen je njegov koncept, koji je doveo do današnje strukture Republike Srpske", navodi autor.
Na kraju se došlo do modela s tri konstitutivna naroda i dva entiteta: Federacije i Republike Srpske. Tu je otpočeo povijesni eksperiment. Bosna i Hercegovina je u Daytonu postala asimetrična kreacija, prenosi Vecernji.ba. Nije ni konfederacija ni federacija, a svakako nije unitarna država. To je nadentitet sastavljen od dva entiteta – jednoga unitarnog i jednoga federalnog. Prema Žužulovoj ocjeni, takav model bio bi teško provediv i u najuređenijim državama poput Švicarske ili Norveške, a kamoli u zemlji koja izlazi iz rata, s dubokim ranama i složenim političkim odnosima.
Federacija je već bila kompleksna – dva konstitutivna naroda raspoređena su u kantone. Taj složeni sustav sada se pokušavao uklopiti u još složeniji okvir. Dodalo mu se jednostavno rješenje unitarne države, bez razmišljanja o tome kako će ona funkcionirati. "Takva struktura, po prirodi stvari, neizbježno bi iznjedrila nekoga poput Dodika – bez obzira na ime – jer je sustav takav da to omogućuje", poentira autor knjige.
Dogovorena je kao zajednica triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, a zatim se prešlo na najteži dio pregovora: kako podijeliti teritorij između tih entiteta. Ta se podjela temeljila na apstraktnoj formuli – 51:49 posto – koja nije odgovarala stvarnomu stanju na terenu, ni demografski ni vojno.
U jednome trenutku Bošnjaci i Srbi, uz podršku američkih pregovarača, dogovorili su plan. Šampanjac je otvoren, slavlje je počelo – ali bez Hrvata. Nitko se nije usudio nazvati predsjednika Tuđmana ili ministra Šuška. Umjesto toga, pokušali su uvjeriti Matu Granića misleći da će on lakše pristati. No pogrešno su procijenili.
"Činjenica da je Mate bio meki pregovarač ne znači da bi prihvatio neprihvatljivo. Mate je znao što je prihvatljivo, a što nije. Kad je vidio predložene karte, bilo mu je jasno da nema nikakve šanse da to Tuđman prihvati. Njegova je reakcija bila odlučna: 'Za ono što smo mi krv prolijevali, nećete vi to za jednim stolom rješavati kako hoćete.' Ta je naivna ideja da se dogovor postigne na račun Hrvata – propala.
Ipak, realnost je bila da su Hrvati dali najviše teritorija kako bi se postigao sporazum. To osporava često ponavljanu tezu da je Hrvatska htjela dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Ako je to bila istina, zašto bi dala teritorij koji je potpuno kontrolirala, koji joj nitko nije mogao oduzeti? Prema mojim procjenama, Hrvatska je predala oko devet posto teritorija koji je kontrolirala – dio Srbima, dio Bošnjacima", navodi autor knjige.
Unatoč spremnosti Hrvata na kompromis sporazum se na kraju nije mogao postići zbog Brčkog. Razgraničenje je postalo tvrdo, gotovo kao da se dijele ne države, nego svjetovi. U kasnim popodnevnim satima, dok su pregovori u Daytonu ulazili u završnu fazu, Bijela kuća obratila se hrvatskoj delegaciji s iznenađujućim zahtjevom: predsjednik Bill Clinton želio je razgovarati s predsjednikom Tuđmanom. Bio je to poziv koji se nije odbijao. Prethodno je Clinton odbio razgovarati s Miloševićem, razmislio o Izetbegoviću, ali i njega je odbio. Odlučio je razgovarati samo s Tuđmanom.
Tuđman je odgovorio odmah, a razgovor se vodio putem razglasa. "Mnogi u svijetu misle da sam najmoćniji čovjek na svijetu. Možda i jesam jer vodim najjaču državu i najjaču vojsku. Ali moć se ne mjeri samo time. Postoje prilike koje drukčije definiraju moć. U ovome trenutku, dragi Franjo, gospodine predsjedniče, ti si puno moćniji od mene.
Ja silno želim da se uspostavi mir i da se sutra potpiše Daytonski sporazum. Ali ja to ne mogu ostvariti. Ali ti to možeš. I vidi: ne zovem ni jednoga drugog predsjednika, zovem samo tebe. Jer ti imaš moć, imaš karizmu da ostvariš taj sporazum. Amerika će to znati cijeniti", rekao je američki predsjednik tada svom hrvatskom kolegi, tretirajući ga ne samo kao ravnopravnog partnera već i kao ključnoga aktera u procesu. Tuđman je to znao cijeniti. Razgovor je završio, a mi smo ostali u tišini, svjesni da je odluka donesena. Sporazum će biti potpisan.
Nakon nekog vremena tišine, Tuđman se obratio članovima hrvatske delegacije: "Gledajte: mi smo ostvarili većinu svojih ciljeva. Vrlo brzo vratit ćemo i istočnu Slavoniju. Osnažili smo partnerske odnose s Amerikom. U ovome času nemamo što puno više tražiti preko toga."Sumirajući Dayton iz hrvatske perspektive, Miomir Žužul piše kako se u pregovore ušlo s tri jasna cilja. Prvi je bio osiguranje i potvrda svih hrvatskih granica, uključujući mirno oslobađanje tada još okupiranih dijelova, osobito istočne Slavonije. Drugi se cilj odnosio na učvršćivanje međunarodne pozicije Hrvatske i otvaranje puta prema zapadnim, euroatlantskim institucijama. Treći je bio zaštita interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, koliko god to bilo moguće u danim okolnostima.
Nakon Daytona, SAD je službeno upitao Hrvatsku što može učiniti za nju. Richard Holbrooke, u svojim nastupima te u knjizi, nazvao je predsjednika Tuđmana "kraljem Daytona" i istaknuo njegovu ključnu ulogu u uspjehu pregovora. Hrvatska strana znala je gdje treba biti čvrsta, a gdje popustiti, kako bi se postigao sporazum, jer svaki je diplomatski dogovor – kompromis.
Gledano iz šire perspektive, prema ocjeni autora knjige, Dayton je potvrdio da se mir u 20. stoljeću, pa i danas, može postići jedino uz izravnu intervenciju Sjedinjenih Američkih Država, bilo vojnu bilo diplomatsku. Dayton je, prema njegovu sudu, pokazao da se krize, kada se Amerika ozbiljno involvira, mogu efikasno rješavati.
No, istodobno je razotkrio i slabost međunarodne zajednice – nedostatak razvijenih modela za postkonfliktni razvoj. Upravljanje razvojem društava i država nakon kriza ostaje područje u kojemu međunarodna zajednica još traži odgovore.
"Kada danas, s odmakom od trideset godina, razmišljam o Daytonskom sporazumu, ne mogu izbjeći dvije temeljne ocjene koje se gotovo konsenzualno prihvaćaju. Prvo, Dayton je nesumnjivo bio uspješan u onome što je tada bilo najvažnije – zaustavio je rat i spriječio daljnje stradanje. Drugo, nije uspio stvoriti funkcionalnu državu ni osigurati stvarni prosperitet za narode Bosne i Hercegovine.
Iz današnje perspektive, jasno mi je da je međunarodna zajednica i dalje suočena s ozbiljnim izazovima u upravljanju postkonfliktnim razdobljima. Iako nema otvorenih sukoba, ne možemo govoriti o potpuno funkcionalnoj zajednici. Štoviše, danas odnosi među konstitutivnim narodima djeluju opasnije nego ikada u posljednjih trideset godina", jedna je od ključnih završnih misli Miomira Žužula.
Otvori KEKS Pay
