Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Bitka svih bitaka vodila se u Mostaru

04. veljače 2021. u 16:08 0 komentara 1343 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Na početku rata u Mostaru Viktor Stojkić imao je nešto više od 30 godina. U naponu snage, bez imalo oklijevanja, hrabro je prebacio odgovornost sudbine grada, kojemu je prijetila tragična sudbina, na svoja pleća. Kao načelnik i ratni zapovjednik Policijske postaje Mostar vodio je teške i mukotrpne pregovore s generalima tzv. JNA, koja se otvoreno stavila u službu srpskog naroda. Stojkić je sa svojim kolegama iz policije naoružavao i pripremao vlastiti narod na obranu, što se pokazalo od krucijalne važnosti za tijek rata. Upravo o tim danima početka vojne agresije JNA piše u svojoj knjizi “Rat prije rata”, koja je nedavno ugledala svjetlo dana. Knjiga je potkrijepljena dokumentima i ilustrirana fotografijama tako da svjedoči istinu, koja je samo jedna, ali se različito tumači. Stojkić se i ovog puta odvažio i, umjesto puške, uzeo pero u ruke i napisao knjigu kao zalog za budućnost i poučno štivo za sve generacije jer govori o urbicidu u Mostaru i stanju koje mu je prethodilo.

Gospodine Stojkić, pred nama je knjiga “Rat prije rata”. Zbog čega takav naslov i kakav je to bio “rat prije rata” na području Mostara i Hercegovine?

Knjigu sam naslovio tako zato što su se u tom razdoblju raspada bivše Jugoslavije odvijale glavne pripreme za konačno ostvarenje ratnih ciljeva. Velikosrpska politika je uz pomoć JNA, koja je u tome vrijeme, dok je još bila legalna vojska, namjeravala staviti pod svoju kontrolu te prostore i ako bi došlo do pobune lokalnog stanovništva, ta područja bi već bila okupirana. Podsjetimo, u rujnu 1991. ove prostore okupirao je rezervni sastav JNA pod izlikom da spriječe međunacionalne sukobe na području zapadne Hercegovine. A zapadna Hercegovina je, svima je poznato, sto posto naseljena Hrvatima. Drugi izgovor je bio da su tu da bi zaštitili zračnu luku, prometnice itd., u što mi nismo, naravno, povjerovali. Znači, u to vrijeme oni su zapravo okupirali cijeli Mostar, osim njegova zapadnog djela gdje su se ljudi samoorganizirali i nisu dopuštali prolazak rezervistima. Istu večer kad su došli, ja sam podigao pričuvni sastav policije, što je u to vrijeme bilo protuzakonit čin jer Predsjedništvo BiH tek je 27. 9. 1991. donijelo odluku o proglašenju te mobilizacije. Ali ja nisam imao izbora.


Dosta hrabra odluka s obzirom na to kakvoj ste se sili usprotivili u to vrijeme?

Ova odluka bila je krucijalna i najvažnija u svemu što se događalo poslije. Mi smo praktički zapadni dio grada blokirali i onemogućili tzv. JNA da ovlada Planinicom i Bilama, što su poslije pokušavali u više navrata, ali smo ih okršajem na Bilama u tome spriječili. Za one koji ne znaju, to su vitalne kote u gradu i da je srpsko-crnogorski agresor zauzeo te kote, zaokružio bi cijeli grad koji bi se našao u obruču i postao lak plijen. To je bio jedini izlaz iz Mostara i jedini spas za stanovništvo. Preko tog zapadnog dijela grada imali smo poveznicu s Hrvatskom i dalje sa svijetom. Poslije će se ispostaviti da smo tom odlukom spriječili da se dogodi neka buduća Srebrenica u Mostaru. Jer u Mostaru je tada živjelo 80.000 nesrpskog stanovništva, a pitanje je i što bi bilo sa zapadnom Hercegovinom jer bi osvajanjem Bila i Planinice tzv. JNA kontrolirala i taj dio.

Događajima u Mostaru prethodila je pobuna krajiških Srba u Hrvatskoj. Je li vam to bila opomena i znak da treba nešto poduzeti?

Ja sam rezervistima prvog dana kada su došli u Mostaru rekao da ovo što oni sad tu rade već je viđeno u Vukovaru. Tamo su neredi započeli već u drugoj polovini kolovoza, znači mjesec dana prije. Mi smo znali što nam se sprema pa smo mobilizirali policiju. Zapovjednik Niških specijalaca tri puta me zvao po noći i prijetio da prestanem s mobilizacijom ljudstva i dijeljenjem oružja jer će u suprotnom dignuti policijsku postaju u zrak. A znali su sve što mi radimo jer je u policiji još vijek radio veliki broj Srba koji su poslije prešli na agresorsku stranu. E, zato knjiga “Rat prije rata”, jer iako službeno rat još nije bio započeo, oni su već bili pripremili sve za njegovo osvajanje. A, oni su, mislim na tzv. JNA, ovdje bili legalni i legitimni sve do konca travnja 1992. S druge strane, policija je do tada, znači do vremena kad je počela otvorena agresija, kada je obrana grada povjerena HVO-u u policiji, također bila jedina legalna postrojba koja se toj sili mogla suprotstaviti. Sve su drugo bile paravojne formacije. Može se reći da je u Domovinskom ratu, kako kod nas tako i u Hrvatskoj, ključnu ulogu odigrala policija. Teritorijalna obrana bila je razoružana. Samo sam ja sam tada uspio podijeliti oko 1000 pušaka.

I dok je ostatak BiH šutio i odobravao to što tzv. JNA radi i sprema, Ravno je gorjelo kao i dijelovi susjedne RH?

Rezervisti tzv. JNA ovdje su došli 20. rujna, a već 1. listopada, deset dana nakon što su došli u Mostar, počeli su napadi na Ravno i Dubrovnik. Znači, počelo je “ravnanje”. Kako sam ja nazočio svim sastancima s tadašnjim vojnim vrhom, sve sam te argumente potezao navodeći što se događa u Ravnom i Dubrovniku, ali u njih je uvijek bila ista priča, da je to nešto drugo.

Vrlo važan detalj iz tog razdoblja je zaustavljanje tenkova od golorukog naroda u mostarskim naseljima Balinovac i Polog, ali i eksplozija cisterne koja je označila početak rata u Mostaru?

U toj bivšoj Jugoslaviji mi smo bili prvi koji smo zaustavili tu vojsku i pitali je: “Kamo ste pošli?” To je bio prvi put za 45 godina postojanja te vojske da joj netko stane na put. To je njima bilo nezamislivo, da se netko usudi usprotiviti “strašnoj” JNA. General Milojko Pantelić bio je u šoku. Mi smo ih u Pologu zadržali tri dana i time im pokazali snagu i volju naroda da brani svoje domove. I zato je taj događaj u psihološkom i svakom drugom pogledu bio iznimno važan za obranu ovih prostora. Da, i cisterna koja je eksplodirala ispred vojarne Sjeverni logor bila je značajan događaj koji sam također objasnio u knjizi. Razlog je taj što je  ranije bio izvršen napad na Kupres i ta cisterna bila je reakcija na tu agresiju, da se neprijatelju skrene pozornost da ne mogu baš sve što su zamislili provesti lako. I treba istaknuti kako je ovdje agresorska JNA doživjela prvi poraz. Četvrta vojna sila u Europi, do zuba naoružana, izgubila je bitku protiv golorukog naroda. Da se ovo dogodilo u Americi ili nekoj razvijenoj zapadnoj državi, o tome bi dosad snimili 300 filmova i napisali tisuće knjiga.

Danas iz medija kao da svjedočimo neku drugu povijest, nešto što nema veze s istinom. Zasluge za obranu BiH prišivaju se vojsci koja tada uopće nije ni postojala. Možda ova vaša knjiga rasvijetli neke stvari i događaje koji su se odvijali tih presudnih dana za oslobađanje Mostara i doline Neretve?

Međunarodno priznanje BiH bilo je okidač za agresiju. U travnju se mnogo toga događalo. Osnovan je HVO, počelo je granatiranje grada. Mi smo tražili da se obrana grada povjeri HVO-u, što je poslije i učinjeno. Tada nije bilo ni spomena Armije BiH niti itko taj pojam spominje u to vrijeme. Govorim o travnju 1992. I onda 29. travnja obrana grada se povjerava HVO-u i policiji, jer smo mi već postojali. I zato je policija taj ključni posao odradila od rujna do travnja. Jer da to nismo odradili, završili bismo u obruču kao Sarajevo.

Zbog čega Sarajevo nije reagiralo kao Mostar?

Zato što su bili jugoslavenski orijentirani i živjeli su s mišlju da će njih JNA obraniti. Pojedinci ni danas ne vjeruju da nema Jugoslavije. Dok je Ravno gorjelo, oni su organizirali koncerte za mir. I dok mašu jugoslavenskim zastavama, tzv. JNA kopa im rovove na brdima oko grada i steže obruč. Mi smo kupili vrijeme, radili smo u ilegali u zapadnom djelu grada. Imali smo stožer, organizirali postrojbe, opremali se i naoružavali da bismo u travnju spremno dočekali početak napada. Obrana grada nam je povjerena, spremali smo se za rat.

Za to vrijeme imali ste dosta prijetnji, nosili ste glavu u torbi?


To je posebna priča. Bio sam eksponiran i na tim sastancima jasno sam im poručivao i upozoravao na opasnost koja nam prijeti. Bio sam im trn u oku i prvi na odstrelu, ali nisam se ni jednog trena bojao za svoj život jer sam znao da radim ispravnu stvar. Vjerovao sam u to što radim iako su me mnogi upozoravali. Jer u to vrijeme nešto reći protiv vojske bilo je svetogrđe. Ja sam se njima otvoreno suprotstavljao. I sve što sam govorio ispostavilo se poslije da je tako bilo. To mi je najveća satisfakcija. Mi smo išli srcem. A morao je netko biti isturen, ići prvi, pa netko i poginuti.

A što vas je ponukalo da napišete ovu knjigu? U međuvremenu ste otkrili i svoj literarni talent pa ste i prije ove objavili knjigu “Korijeni”.

Ovu knjigu mislio sam objaviti prije “Korijena”. Biološki nam curi vrijeme, treba nešto ostaviti iza sebe, a ponukala me je i istina o ratu u BiH. Jer ovdje ima svatko svoju istinu. A poanta cijele ratne priče na ovim prostorima jest: u Mostaru i dolini Neretve branila se Hercegovina, branila se i obranila BiH i spasio se i obranio jug Hrvatske. Jedini ulaz i iz BiH bio je ovaj ovdje prostor koji smo mi branili i obranili. Sve ostalo je bilo u okruženju. Da se mi nismo samoorganizirali i formirali HVO-a, tragičnu bi sudbinu doživio ovaj narod. Ovdje se vodio rat prije rata i bitka svih bitaka. I to je priča o opstanku: ako reagiraš navrijeme, spasit ćeš se. Ako metastazira i ako zakasniš, gotov si. Mi smo odigrali ključnu ulogu u obrani BiH, pa i Hrvatske, i ta policija bila je važan čimbenik u svemu tomu. To ne zapisati bio bi veliki propust i to nisam želio dopustiti.

Zbog čega nemamo više ovakvih knjiga koje rasvjetljuju istinu o ratu u Mostaru i Hercegovini?

To je duga priča. Jako malo je pisano o svemu u vezi s Domovinskim ratom u Mostaru. Mislim da sam prvi u Mostaru koji je sakupio građu i opisao nemile događaje vezane za Domovinski rat na dokumentaran i monografski način. Nisam mogao otići s ovoga svijeta da ne kažem što se ovdje zbivalo. Da ovo nisam napisao i sakupio u ovoj knjizi, sve bi otišlo sa mnom i palo u zaborav ili se ne bi znalo.

Općenito malo znamo o velikim događajima iz protekloga rata, kao da se namjerno prešućuju. Rijetko se spomenemo Uzdola, Grabovice, Brišnika, Busovače i enklava u središnjoj Bosni, o Posavini da i ne govorim. Nemamo ni heroja ni junaka, o čemu to naša djeca uče u školama?

To je žalosno. Ovdje se cijela povijest jednoga naroda pisala krvlju da bi netko zabranio kolektivno pamćenje. U ovoj knjizi su artefakti i to ne može pobiti nitko, jer, da može, već bi se javili. Istina je na našoj strani. Došao je netko nepozvan u moj dom, u moj zavičaj, iz Srbije i Crne Gore, okupirao me i još da se ne smijem braniti. Ma, smijem se braniti i dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Ja sam se ponašao kao da igram videoigrice i da ne mogu poginuti. Sto puta mi je glava bila u torbi, a ničega se nisam bojao. U knjizi ima 200 dokumenata na koje sam se referirao, a ne na priče “rekao ovaj, onaj”. Zbog čega se ne govori o ovome više? Sami smo si krivi za to jer ne znamo cijeniti svoje svetinje, koje smo prodali za udobne fotelje i šutimo.

Knjiga je objavljena prošle godine, imala je nekoliko promocija. Kakve su reakcije?

Tko je god knjigu pročitao, pohvalio ju je i čestitao mi. Ja sam je napisao onako kako sam ja to sve doživljavao, iskreno i iz srca. Želio sam ostaviti poruku generacijama koje dolaze, tj. našoj djeci i potomcima.

Predstavnici HVO-a za svoje su grijehe odgovarali, a pojedinci poput generala Momčila Perišića, koji su sravnali ovaj grad i izvršili urbicid, nisu. Gdje je tu pravda ili je do pasivnosti žrtve?

Uvijek polazim od sebe. Mislim da je do nas. Znači, u knjizi se nalazi dokument zapovijedi o rušenju grada, kvar po kvart, pa dokazi o urbicidu, o ljudskim žrtvama i svim mostovima koji su porušeni. Živ je, bio je u Haagu, pa i zbog Mostara, i izgleda da će ponovno otvoriti proces protiv njega, ali ne znam koliko je to točno. Pretpostavlja se da je na Mostar za vrijeme velikosrpske agresije bačeno više od sto tisuća granata, bilo je dana da je padalo po nekoliko tisuća njih. Selektivno se gađalo i uništavalo škole, dječje vrtiće, bolnice, gospodarske objekte - Aluminij, Soko, Šipad… Postoji sva dokumentacija, sve se može dokazati. Ratom se nije dobilo ništa, ostale su nesagledive posljedice, a tragično je da je zločine počinila “narodna” armija tzv. JNA. E, zato ja ovo pišem.

Na koncu, kakva je budućnost Mostara i BiH? Prošlo je 30 godina od događaja o kojima pišete u knjizi, a mi se nismo ni pomaknuli naprijed. Samo dublje tonemo.

Imam osjećaj da smo danas na najnižem stupnju, a sve zbog ovih politika koje nas vode u propast. Prije svega mislim na velikobošnjački projekt koji se zalaže za unitarnu BiH i dominaciju jednoga naroda nad drugima, koja se temelji na Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića. A u BiH nijedan narod ne može imati dominaciju i oni koji to pokušaju, BiH će gurnuti u raspad i rat, što bi bilo tragično za sve. Potpuno isto su radili Slobodan Milošević i Srbija s Jugoslavijom pa znamo kako je sve završilo. Rade iste pogreške. Srbi danas imaju zaokružen teritorij i to je gotova priča, Hrvati lagano cure iz zemlje, ali opstaju i dalje i opstat će unatoč željama mnogih da nestanu. Mi smo ovdje 1300 godina, izdržali smo 400 godina Osmanlija, 2. svjetski rat u kojem je izginulo 24.000 mladića, Domovinski, a izdržat ćemo i ovo danas što nam rade. Hrvati su u proteklom ratu najviše stradali ako se gleda u postocima, a nismo napadali nikoga. Nama je rat nametnut. Nismo tražili tuđe i bili smo svoji na svome. Branili smo svoje, a nekima je bilo tijesno pa su se htjeli proširivati i na naš teritorij. Predstoji nam borba, ali nama nikada ovdje nije bilo osobito dobro, uvijek smo išli odavde, ali i vraćali se. Znate onu: Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Vjera nas je spasila i želim vjerovati da ćemo ostati i opstati na ovim prostorima. Zato sam i napisao ovo knjigu, koja je dokaz da, iako smo najmalobrojniji, možemo se obraniti. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.