Na današnji dan prije točno 25 godina dogodila se jedna od najvećih pomorskih tragedija u suvremenoj ruskoj povijesti – potonula je nuklearna podmornica Kursk, u kojoj je poginulo svih 118 članova posade. I danas, četvrt stoljeća kasnije, sjećanje na taj kobni dan izaziva tugu i gorčinu zbog propuštenih prilika da se spase životi.
Kursk (K-141), ponos ruske Sjeverne flote, bila je jedna od najmodernijih podmornica svoga vremena – duga 154 metra, težine 18.000 tona, nosila je krstareće rakete P-700 "Granit" sposobne za nuklearne bojeve glave. U trenutku tragedije sudjelovala je u velikim vojnim vježbama u Barentsovu moru. U subotu 12. kolovoza 2000., oko 11:28 sati, podmornicu su pogodile dvije eksplozije u pramčanom dijelu. Prva, slabija, bila je prouzročena curenjem goriva iz torpeda, dok je druga, 135 puta jača, razorila prednji dio broda. Kursk je potonuo na dubinu od 108 metara, a svi pokušaji komunikacije s posadom u sljedećim danima bili su bezuspješni.
Ruske vlasti prvih dana gotovo su potpuno šutjele o nesreći. Javnost je obaviještena s nekoliko dana zakašnjenja, dok su ponude pomoći iz inozemstva – uključujući Norvešku i Veliku Britaniju – isprva bile ignorirane. Kada su međunarodni ronioci konačno dobili pristup olupini, bilo je prekasno. Istraga je kasnije pokazala da je najmanje 23 mornara preživjelo eksplozije i povuklo se u šesti odjel podmornice, čekajući pomoć u mraku i hladnoći. Među njima bio je i kapetan poručnik Dmitrij Koļesņikov, čije je oproštajno pismo postalo simbol tragedije. Pismo je napisano ručno, u mraku, pod svjetlom baterije, i pronađeno u njegovu džepu kada su tijela izvučena. Datirano je 12. kolovoza u 13:15 sati – dva sata nakon eksplozije.
"13:15. Svi članovi posade iz trećeg odjela prešli su u šesti odjel. Ovdje nas je 23. Donijet ćemo ovu odluku svi zajedno, nećemo očajavati. Pozdrav svim rođacima." Na kraju pisma, Dmitrij je dodao osobnu poruku svojoj supruzi: "Olja, volim te. Ne brini, zagrijat ćemo se, možda postoji šansa. Pozdravi roditelje."
Pismo je bilo pažljivo presavijeno i uloženo u plastičnu vrećicu – kao posljednji pokušaj da poruka stigne do obitelji. Njegove riječi, napisane sabrano i bez panike, i danas svjedoče o hrabrosti i dostojanstvu posade u posljednjim trenucima života.
Iako su ruske vlasti službeno zaključile da je uzrok nesreće tehnička greška i nestabilno torpedno gorivo, mnogi su izrazili sumnju u službenu verziju, osobito zbog sporog odgovora i zatvorenosti informacija. Predsjednik Vladimir Putin bio je tada tek nekoliko mjeseci na vlasti, a njegov neodlazak na mjesto tragedije i zakašnjela reakcija izazvali su burne reakcije u javnosti.
Godinama kasnije, trup Kurska izvučen je s morskog dna, a tijela poginulih pokopana su uz najviše državne počasti. No tragedija je ostavila duboke ožiljke – ne samo u obiteljima poginulih nego i u povjerenju javnosti prema državnim institucijama.
Dvadeset i pet godina kasnije, Kursk nije zaboravljen. Memorijali širom Rusije svake godine privlače ljude koji pale svijeće, ostavljaju cvijeće i šute – u znak sjećanja na 118 mornara koji nisu napustili brod. Među njima i na mladog poručnika koji je, u zadnjim satima života, mislio na voljenu osobu. "Kursk nije potonuo zbog njih – već usprkos njima", rekla je jednom prilikom majka jednog od stradalih.
Otvori KEKS Pay
