Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Svijet

Dramatična ispovijest Livnjaka: Ležao sam u buktinji bez svijesti, a tada je utrčao Kalinić

Shvatio sam koliko je malo potrebno za tragediju, da zdrav čovjek u sekundi izgubi sve. Tog 26. prosinca ujutro trebali smo krenuti u moje rodno Livno na zaruke nećakinje, a gdje sam završio?, priča Miloloža
01. ožujka 2020. u 13:55 0 komentara 743 prikaza
Foto: Josip Regovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Poštovani i dragi susjede Pavle, nisam bio baš u prilici ovih dana pisati ili zvati, da zahvalim i zaželim svako dobro u novoj 2020. godini, jer sam bio šest dana u šok-sobi i potpuno bez telefona, a potom na odjelu intenzivne njege.

Molim te da to uvažiš i razumiješ. I to želim učiniti sada, iako znam da ne postoje riječi kojima mogu iskazati razinu zahvalnosti tebi i tvome djelu i od srca ti iskazujem svu svoju neizmjernu zahvalu za to što ste ti i tvoj sin učinili za mene, moju suprugu Ivu i moju obitelj. Bez tebe i tvog poteza ja sigurno sada ne bih pisao ovu poruku jer ne bih bio među živima. Svojim potezom ne samo da si mi spasio život nego si mi i darovao novi...

Ova je SMS poruka polovinom siječnja stigla na mobilni telefon Pavla Kalinića, pročelnika Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba. Napisao ju je i odaslao njegov prvi susjed Ivan Miloloža, zagrebački poduzetnik i jedan od osnivača Hrvatske udruge poslodavaca, iz bolničke postelje, kamo je dospio nakon požara koji je na Božić zahvatio obiteljsku kuću na Jordanovcu.

Na poprište drame u kojoj je susjed spasio život svome susjedu pristigli su brojni novinari, koji su ondje zatekli vatrogasce, policiju, hitnu pomoć, ali i bliskog Bandićeva suradnika Pavla Kalinića. Ispostavilo se da je koji trenutak prije toga, s plinskom maskom na licu i kacigom na glavi, bez razmišljanja utrčao u goruću kuću. Dim koji je sukljao bio je toliko gust da nije vidio prst pred nosom, kako je tada izjavio, a kamoli svojeg susjeda koji je unutra ležao bez svijesti, sve dok za njega nije zapeo nogom.

Počeo ga je vući stubištem prema izlaznim vratima, no čovjek od gotovo dva metra bio je pretežak svojem spasiocu pa je ovaj u jednom trenutku skinuo masku s lica i pozvao pomoć. Srećom, pred kuću su već stigli vatrogasci koji su pritekli u pomoć i iznijeli onesviještenog Miloložu.

U tri zagrebačke bolnice potom je proveo ukupno 43 dana, a kući se naposljetku vratio nedavno, na Valentinovo. Premda još osjeća posljedice, a muči ga zadihanost i na trenutke snažan kašalj, odmah se vratio radnim obvezama u Tvornici akumulatora i baterija Munja, u kojoj obnaša dužnost predsjednika uprave, te na Fakultetu dentalne medicine u Osijeku na kojem je prodekan, a istodobno koordinira radove na obnovi sasvim uništenog prizemlja i kata obiteljske kuće.

Tijekom razgovora za Večernji list u jednom zagrebačkom hotelu nekoliko puta prilazili su mu poznanici, pružali ruke, raspitivali se o zdravlju, a svima je govorio samo jedno: “Evo me, vraćam se među žive”.

– Živ sam zahvaljujući Bogu, liječnicima i Pavlu Kaliniću – na početku je ispalio ovaj 60-godišnjak, kojeg pitamo što se tog, umalo kobnog dana zapravo dogodilo. Sam Božić, prisjeća se, sa suprugom je proslavio izvan Zagreba, no tijekom dana vratili su se da bi čestitali blagdan njezinim roditeljima, da bi naposljetku poslije ponoći stigli kući u Ulicu Rebar.

Pitao sam je li mi žena živa

– Supruga je otišla u spavaću sobu na katu, a ja sam ostao u blagovaonici u prizemlju. Odlučio sam prije spavanja odgovoriti na nekoliko poruka na mobitelu koje su mi prijatelji poslali za Božić, ali osjetio sam strahoviti umor. Otišao sam u kupaonicu, ali nisam imao snage, prvi put u životu, istuširati se prije spavanja. Mantalo mi se u glavi. Poslije se ispostavilo da me omamio plin koji je dolje u prizemlju istjecao iz štednjaka. Odmah sam zaspao, ali nakon samo dvadesetak minuta, točno u 1.14 sati, začuo sam strahovitu lomljavu.

U prvi mah mislio sam da je riječ o provali, ali supruga Iva počela me tresti i vikati: “Požar! Požar!” Skočio sam iz kreveta i krenuo prema stubištu i tada sam vidio da je cijelo prizemlje snažno osvijetljeno, kao kada reflektorima osvijetlite nogometno igralište. U trenutku kada sam otvorio vrata dogodila se strahovita eksplozija i crveni plamen koji kao da je netko proizveo bacačem plamena. Veliki sam filmofil, ali tako nešto u životu nisam vidio ni na jednom filmu, izgledalo je to kao da je udarila napalm-bomba – kaže Ivan Miloloža.

Potom je izjurio iz kuće i počeo dozivati suprugu, ali odgovora nije bilo. Stoga se hitro vratio u kuću, strahujući da je ostala zarobljena u spavaćoj sobi, ne znajući da je u međuvremenu spas potražila na balkonu. U trenutku kada je otvorio vrata koja vode na prvi kat, vatra mu je spalila kosu i tada je pokušao otvoriti manji prozor u kupaonici.

– U svem tom dimu i vatri, u svijesti mi se pojavila jedna lijepa slika, kako ulazim u nekakvu vodu, ne znam je li bio bazen ili more, ali znam da je bilo jako ugodno i lijepo, i nisam osjećao nikakvu bol. Tu sam pao i više se ničega ne sjećam – kaže Ivan.

S obzirom na to da je izgubio svijest, nije znao da u tome trenutku njegova supruga s balkona zapomaže: “Upomoć, spasite mi supruga”. Svi ovi dramatični događaji odvili su se u nešto više od minute, premda su za supružnike Miloloža trajali poput vječnosti.

Na sreću, sin Pavla Kalinića netom se vratio kući iz izlaska, začuo eksploziju i pohitao potražiti svoga oca, no o tome Ivan Miloloža još danima, čak i tjednima, neće znati ništa. Probudio se desetak sati nakon nesreće, u sobi u bolnici Rebro, nakratko. Pamti tek neku skupinu ljudi koji su okružili njegovu postelju, bili su to liječnici. Pitali su ga zna li kako se zove, a on je njih pitao je li mu živa supruga. Rekli su mu da jest i da je u bolnici Jordanovac.

– U tih nekoliko sati budio sam se i buncao pa opet padao u hibernaciju. Sljedeći trenutak, barem se meni činilo da je to bilo tako brzo, pokraj kreveta stvorili su se moj kum dr. Vjeko Jeleč i Pavle Kalinić. Bilo mi je jasno zašto je došao kum Vjeko i zašto plače i ljubi me, ali pojma nisam imao otkud Kalinić. Smijući se Pavle je tada rekao: “Ništa, ništa, bitno da si dobro” – kaže Ivan Miloloža.

No u tom trenutku bio je, zapravo, daleko od dobroga pa su ga, na zahtjev njegovih prijatelja liječnika, tog prvog dana hitno prevezli u KB Dubrava, u barokomoru.

– Tražili su od mene da potpišem dokument koji bi omogućio taj transfer i tada sam, uzimajući olovku, ugledao vlastitu ruku i shvatio da mi je koža potpuno crna, da izgledam poput Bantu-crnaca, kakve sam putujući po svijetu znao sretati u Africi, i tada sam opet izgubio svijest – prisjeća se Miloloža.

Na odlasku iz KBC-a Rebro nakratko se vratio i shvatio da ga unose u vozilo hitne pomoći i čuo nečije riječi: “Ne smijemo ga izgubiti”.

– Ne sjećam se vožnje do bolnice u Dubravi, ali sjećam se da su mi stavljali masku s kisikom i da sam na trenutke strahovito povraćao crnilo te da su spominjali barokomoru – prisjeća se poduzetnik.

Dramatična, intenzivna borba za njegov život trajala je punih 15 dana, a onda je, unatoč strašnim ozljedama, svojim brzim oporavkom šokirao čak i liječnike. SMS-poruka koju je primio od jednog od liječnika, dr. Anđelka Korušića, o toj borbi vrlo rječito govori.

“Znam da nisi svjestan da ovakav slučaj trovanja, ovom koncentracijom ovog otrova, a da se preživjelo, nije zabilježen u medicinskoj praksi Hrvatske pa ni Jugoslavije. I da će ovo izučavati na faksu. Prema podacima s Rebra, imao si zatvoreno i izvan uporabe 40 posto krvotoka, uz to je zatrovanost bila 96 posto. Neobjašnjivo je kako si mogao biti živ. Ne znamo kako si mogao biti živ, ali i kako si bez posljedica prošao (prijatelju, moram te upozoriti, ako jesi prošao, to još ipak ne znamo). Spržio si sluznicu nosa i jednjaka, i otamo i ti jaki bolovi koje osjećaš kod gutanja, kašlja ili pričanja”, pisalo je u poruci koju je primio sredinom siječnja. Istoga, 15. dana nakon nesreće, odaslao je i SMS-poruku zahvale Pavlu Kaliniću s početka naše priče.

– Mentalno sam jak čovjek, a imam i strahovitu toleranciju na bol, ali ovo što sam prolazio bilo je prestrašno. Mene je kosa boljela, odnosno, ono što je od nje ostalo, a neprekidno sam iz sebe izbacivao crnilo, nešto kao rojeve mušica, prestrašno. Moj kum Vjeko stalno me pitao: “Od čega si?” Pa, ipak, ti divni ljudi u bolnici vraćali me u život na mnoge načine, pamtim čak i audioterapiju pa i pjesme Novih fosila – kaže Miloloža, koji je mjesec dana poslije premješten i u treću bolnicu, onu za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici, u kojoj će se liječiti još dvadesetak dana.

Kada je na Valentinovo naposljetku pušten kući, supruga Iva, koja je u požaru samo lakše ozlijeđena, strahovala je od njegova prvog susreta sa zgarištem na kojem je umalo izgubio život.

– Razmjeri požara uistinu su strašni – govori naš sugovornik, pokazujući nam fotografije prizemlja svoje kuće prije i poslije požara.

Od siline eksplozije, otkriva nam, rastopio se mramorni stol za 12 osoba u dnevnom boravku. Rastopio se i kip iz Vijetnama visok više od dva metra. Iz zida su izbijene staklene stijene, a popadali su i stropovi. Vatra je progutala uspomene i brojne sitnice koje je donosio s putovanja iz svih krajeva svijeta, ali i ono što je za njega i suprugu još bolnije, fotografije njihove djece koje su zabilježile emotivne trenutke rođenja, krštenja, iz školskih dana, diplome s natjecanja. Jedina je sreća u nesreći, kaže, što u obiteljskoj kući nije bilo nikoga osim njega i supruge.

Majka je bila u Livnu, sin Antonio u Australiji, kći Helena stanuje na drugoj zagrebačkoj adresi, dok je najmlađi sin Andrej kobne noći bio kod djevojke.

– Poklopilo se još nekoliko sretnih okolnosti, što stanujem samo 500 metara od bolnice Rebro i što je bolnica Dubrava relativno blizu Rebra, a brzina je bila presudna jer su o životu i smrti odlučivale minute, nadalje, što imam snažan organizam i što je susjed Kalinić kod sebe imao plinsku masku. Da nije bilo njega, ja danas ne bih bio ni otac ni suprug ni sin – kaže Miloloža, kojeg pitamo je li Pavle Kalinić njegov prijatelj ili su to tek sada postali.

Moglo je biti puno gore

– Poznajemo se još iz vremena studija, približno smo ista generacija, ali ranije nismo bili prijatelji. Znali smo se, da tako kažem, iz javnog života, susretali smo se, ali zapravo smo bili samo susjedi otkako se Pavle, godinama nakon mene i moje obitelji, doselio u Ulicu Rebar. Ali bili smo susjedi koji se čak nisu ni posjećivali. No stvari su se promijenile. Danas ne postoji ono što za njega ne bih učinio. Da mu zatreba bubreg, ja bih mu ga dao. Ne bih želio da mu moram uzvratiti na isti način i spašavati ga iz buktinje, ali ja bih za njega učinio isto. Jer, to mogu samo dobri ljudi koji ne razmišljaju o posljedicama za vlastiti život. Isto tako, silno sam zahvalan svim našim susjedima koji su priskočili u pomoć, kao i liječnicima i medicinskim sestrama koji su ponovno dokazali da su svjetska klasa. Da sam nastradao u Americi, ne bih imao takvu skrb i tih se ljudi ne bismo smjeli sjetiti samo kad nam zatrebaju – govori zahvalni Ivan Miloloža.

Otkrio nam je i da je nakon nesreće potpuno promijenio prioritete pa i sustav vrijednosti u životu.

– Shvatio sam koliko je malo potrebno za tragediju, da zdrav čovjek u sekundi izgubi sve. Tog 26. prosinca ujutro trebali smo krenuti u moje rodno Livno na zaruke nećakinje, a gdje sam završio? Iako u prvo vrijeme nisam mogao ni gledati ni slušati o toj nesreći, s vremenom sam to prihvatio svjestan da sam imao sreće. Živ sam, većih posljedica barem zasad nema, izbjegao sam tešku bolest i ovisnost o tuđoj pomoći. Moglo je biti puno, puno gore – priznaje.

Premda su mediji u svojim prvim izvještajima javljali da su požar prouzročile lampice s božićne jele, istražitelji iz MUP-ova Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja “Ivan Vučetić” desetak dana poslije utvrdili su da se eksplozija dogodila “zbog zapaljenja eksplozivne zapaljive smjese zemnog plina i zraka u prostoru blagovaonice, koja je aktivirana električnom iskrom, a također je utvrđeno i da je do stvaranja eksplozivne zapaljive smjese došlo zbog propuštanja plina na plamenicima plinskog štednjaka marke Bosch”.

Nakon zdravstvene bitke, tako, Miloloži slijedi i ona pravna s njemačkom tvrtkom, ali ne s ciljem novčane naknade štete, nego da se, kako kaže, roba s greškom više nikada u Hrvatskoj ne podvaljuje kao najbolja roba i da se nikada nikome ne dogodi ono što se dogodilo njemu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.