Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku, tek što je počelo, ponovno pokazuje svu raznolikost, a, neki kažu, i podijeljenost Bosne i Hercegovine. Posve sigurno neće nedostajati adrenalina dok traje ova nogometna svetkovina na kojoj nastupaju “regionalne” reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Budući da se ovo Svjetsko prvenstvo događa u godini vrlo tenzičnih predizbornih aktivnosti, primjetna je i politička dimenzija diljem Bosne i Hercegovine. Dovoljno je samo prošetati različitim središtima kako bi se uvjerilo da ne dijele svi jednaku emociju prema nastupu bosanskohercegovačke, a napose hrvatske reprezentacije.
U kafićima i na središnjim mjestima okupljanja od Neuma, Gruda, Čapljine, zapadnog Mostara, pa čak i u mješovitim sredinama poput Novog Travnika, Žepča, Orašja, istaknute su hrvatske zastave – bilo da se radi o službenoj trobojnici Republike Hrvatske ili o hercegbosanskim verzijama, zastavama Hrvata iz Bosne i Hercegovine s pleterom. Vidljivo je nepostojanje zastava države BiH, a ponajmanje one s ljiljanima, koja se danas vezuje uz ratnu epizodu u BiH.
Istodobno, u Sarajevu, istočnom Mostaru, Zenici, Tuzli... tisuće zastava prekrivaju grad. Ponajviše ih je u većinski bošnjačkom dijelu Mostara, gdje se emocije dodatno pojačavaju zastavama Armije BiH – ljiljani plus mač.
Bilo bi prirodno da svi u Bosni i Hercegovini, u najmanju ruku, navijaju za državu. No to nije slučaj. U Banjoj Luci ili Trebinju, makar nevidljivo u javnom prostoru, moguće je da vlada drukčije raspoloženje unutar domova.
Ne možemo se zaustaviti samo na toj konstataciji. Potrebno je odgovoriti na pitanje zašto je to tako te razmotriti je li moguće jednog dana imati približno zajednički pogled na nastup državne reprezentacije. Tu se vraćamo na razloge međusobnog nepovjerenja nastalog tijekom i nakon rata te na tri paralelna društva u kojima dominantno žive tri konstitutivna naroda. Ta društva se svakodnevno učvršćuju, najprije zbog izoliranih perspektiva tih zajednica, a potom i zbog političkih, javnih i medijskih ekspozitura.
Tvrdnje kako sport mora nadilaziti sve razlike i podjele zvuče lijepo i racionalno. No u BiH nogomet i sport često učvršćuju podjele. Argumenti iz Banje Luke zvuče posve racionalno i objašnjavaju zašto ne postoji emocija i zašto se ne navija za reprezentaciju BiH. Slično je i u većinskim hrvatskim sredinama, gdje se radost i tuga dijele s kockastim dresom, uz podsjetnik da trenutačni daytonski režim tom narodu nije donio slobodu ni ravnopravnost. Državni dres se promatra kroz tu prizmu.
Objašnjenja iz Sarajeva sugeriraju da ne možeš živjeti u jednoj zemlji i navijati protiv nje. Ipak, ne navija se samo zato što na dresu piše Bosna i Hercegovina. Ta emocija rezultat je ukupnih odnosa, frustracija i povijesnih podjela.
Primjeri iz Jajca i Stoca, gdje se zastave različitih zajednica nalaze jedne pored drugih, a navija se za obje reprezentacije, pokazuju put naprijed. To je početak prihvaćanja postojanja različitih perspektiva u zemlji, u kojoj bi jednoga dana svi mogli srcem navijati za plavi dres – kada na stadionima bude posve normalno uz ljiljane istaknuti i hrvatsku trobojnicu ili crveno-plavo-bijelu zastavu s dvoglavim orlom. No, prije negoli dođe do toga, svi mogu napraviti osobni iskorak. Da budu sretni, ako ništa drugo, nego zbog toga što sportski uspjesi bilo koje od vrsta usrećuju neke od njihovih prijatelja – Bošnjaka, Hrvata, Srba.
Otvori KEKS Pay
