Naslovnica Showbiz

Zašto su Springsteen na Broadwayu i Bowie na Wembleyju molili Očenaš

Tekst koji mnogi izgovaraju napamet, ne razmišljajući o stvarnom značenju riječi, iz usta prekaljenih rokera dobiva drukčiju, razumljiviju intonaciju
09. siječnja 2019. u 07:11 0 komentara 111 prikaza
Foto: Gareth FullerPress Association/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Ovih dana često smo čuli riječi “čestit Božić”, ili “sretan” kako neki kažu, jer upravo je čestitost ono što nam nedostaje, to je jasno i vjernicima i nevjernicima. Čuli smo ovih dana stalno i molitvu Očenaš u crkvama i, naravno, u televizijskim izvještajima, jer mediji su tu da prenose vijesti i pretvorili su se u religiozni program. Samo da nije fake news i da nas stvarno čuje? E, upravo je to glavno pitanje svih pitanja, pa i onih koji mole samo prigodno, “za svaki slučaj”, tek toliko da su “sigurni” kad-tad. Budući da je netko duhovito rekao da su “mali” Hrvati išli u crkvu i prije devedesete godine, a “veliki” su krenuli tek poslije, očito se kod nas radi o gorućim političkim pitanjima vjere i religije koja dođu u epicentar zanimanja u vrijeme vjerskih blagdana. No, bez brige, nismo sami, svaki pametan čovjek postavlja si slična pitanja. Ali zašto bi netko javno, poput Brucea Springsteena na Broadwayu protekle godine, 236 puta na svakom nastupu, izgovorio molitvu Očenaš? Ili David Bowie 1992. na londonskom stadionu Wembley na koncertu za preminulog Freddieja Mercuryja? 

U sferi službene religije

Mada njihova namjera isprva djeluje čudno – jer kako to da se rock-ikone i pobunjenici hvataju molitve? – ne može biti jednostavnija; pokušali su vratiti značenje molitve tamo gdje pripada, među obične ljude, dati joj smisao koji će zazvučati životnije. Pa ako pogledate kako su to rekli, vidjet ćete da tekst koji mnogi izgovaraju napamet, ne razmišljajući o stvarnom značenju riječi, iz njihovih usta dobiva drukčiju, razumljiviju intonaciju, gotovo kao arhaični vapaj za pravdom. Nisu njih dvojica, “religijski kultovi” sami po sebi, ušli u sferu službene religije i oteli joj dio “kolača”. Sasvim suprotno, nisu ni te molitve bile jednostavne za njih kad im vjerojatno pola publike po kugli zemaljskoj nisu vjernici ili pak vjeruju u nešto sasvim drugo. Drugim riječima, kad se svi “najedu” kruha i duha, treba se sjetiti i onih koji nisu bili te sreće, a njih je uvijek puno više. Znaju to i rock-zvijezde, giganti suvremene kulture poput Bowieja i Springsteena koji su se i sami susretali s istim pitanjima. Nije ni njima lako objasniti vezu između njihove privatne vjere, institucionalne religije i svakodnevnog javnog života. Zato je Springsteenov zadatak bio još teži, ali na “duhovnoj muci” se poznaju junaci. Nije im lako ni kao katolicima s “katoličkom krivnjom”, i Bono je o tome govorio. Sjetimo se replike Ala Pacina u “Kumu 3” kad je, u drugom kontekstu, rekao ključnu stvar; “Želio sam izaći, ali su me ponovno uvukli natrag.” Slično je pojasnio i Springsteen kad su snimali nastup u newyorškom kazalištu Walter Kerr 17. srpnja, drukčije i produljeno nego kad sam ga ondje gledao uživo 16. listopada. Naime, želio je da se objašnjenje jasno razumije i čuje na snimci koju će poslije gledati cijeli svijet.

Prije nekoliko dana javio mi se Ante Tomić i rekao da sam uz priču iz prošlog nedjeljnog Večernjeg lista o 12 godina života mladog Isusa o kojima Biblija ne piše, trebao napisati nešto o pjesmi “Jesus the Missing Years” sjajnog američkog kantautora Johna Prinea. Kad je 1972. slavni John Hammond čekao Springsteena na audiciji u diskografskoj kući Columbia, mislio je da je riječ o židovskom prezimenu, ali je nakon što je čuo pjesmu “If I Was the Priest” shvatio je da je zasigurno katolik. Dapače, još 2005. na albumu “Devils & Dust” Springsteen je objavio pjesmu “Jesus Was an Only Son”, pokušavajući ispričati priču iz drugog kuta, s motrišta majke koja je izgubila jedinog sina.

Razumljivo svakom gubitniku

Mnogi su se bavili religijom i Isusom na drukčiji način, pa i Bob Dylan koji je 1979. kratko prešao sa židovstva na kršćanstvo i objavio tri “križarska” albuma puna religioznih referenci, da bi 1983. posjetio Zid plača u Jeruzalemu. O “grešnicima” Johnnyju Cashu i Nicku Caveu i njihovim religijom inspiriranim pjesmama ne moramo ni govoriti. 

Bowie je kao (doduše, jednokratno) samoproglašeni biseksualac 1973., ovisnik o kokainu do 1975. i sve ostalo što mu je išlo u “rock službe” sedamdesetih godina, teatralno kleknuo i molio Očenaš na koncertu grupe Queen gdje se pjevalo “We Are the Champions” i “We Will Rock You”, za preminulu ikonu rocka (i biseksualca) Mercuryja. Mnogi su Bowieju u medijima tada zamjerili naknadno religiozno “pranje grijeha”, uz trijumfalizam Queena, dok su ljudi istovremeno umirali od AIDS-a kao i njihov pjevač. Ali nije Bowie intimno bio u krivu, kao ni Springsteen koji je u najavi molitve na broadwayskom nastupu – koji možete gledati na Netflixu ili slušati na CD-ima – objasnio mnogo toga. I izrekao je na način da svaka sirotinja i gubitnik na ovom svijetu shvati što je pjesnik htio reći, i poručiti čovjek koji je, prema američkom mjesečniku Billboard, tjedno na Broadwayu zarađivao dva i pol milijuna dolara. Naravno da je lakše s novcem, i mada nije niti izbliza slično bili multimilijunaš, “bogataš u košulji siromaha” ili kopali po kontejnerima u Hrvatskoj ili Americi, dodirne točke postoje. Jer, svi smo ljudi krvavi ispod kože i slični kad legnemo pod plahtu, a nedoumice i pitanja bez odgovora legnu s tobom. 

Odvajanje Crkve od sekularne države iz Ustava i dnevne politike presudno je pitanje zadnjih godina ne samo kod nas. Upravo su Bowie i Springsteen ovim potezima odvojili “svoju” privatnu vjeru od institucija s kojima su se susretali od djetinjstva odrastajući u katoličkom okruženju i vratili je “k sebi” i običnim ljudima u svakodnevni govor. Budući da tako rade i sa svojom glazbom i svjetovnim “poslanjem” na Zemlji, zapravo je sasvim očekivano da su isto napravili i s molitvom koju mnogi izgovaraju automatizmom mada je uopće ne razumiju. I, naravno, ni ne slijede, osim kod prigodnih datuma kao ovih kad ih svi “gledaju”, a oni jednokratno “peru grijehe”. Još samo da Keith Richards kaže nešto na tu temu jer tada smo zasigurno “spašeni”. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.