Iako ga danas doživljavamo kao središnji simbol Božića, priča o ukrašenom božićnom drvcu započela je mnogo prije kršćanstva. Korištenje zimzelenog drveća i grančica za slavljenje vječnog života bilo je uobičajeno kod drevnih Egipćana, Kineza i Hebreja. U Europi su poganski narodi, poput Germana i Skandinavaca, štovali drveće kao moćne simbole života i plodnosti. Tijekom zimskog solsticija, najmračnijeg doba godine, svoje su domove i staje ukrašavali zimzelenim granama kako bi otjerali zle duhove i podsjetili se da će proljeće i novi život ponovno doći.
Čak su i stari Rimljani tijekom Saturnalija, festivala u čast boga poljoprivrede Saturna, ukrašavali svoja drvca malim komadićima metala, slaveći nadu usred zime. Ovi drevni običaji postavili su temelje za tradiciju koja će stoljećima kasnije osvojiti svijet, povezujući prirodu s duhovnošću i slavljem svjetlosti u tami.
Moderni običaj kićenja božićnog drvca svoje korijene vuče iz zapadne Njemačke, gdje se poganska simbolika postupno ispreplela s kršćanskom. Ključnu ulogu odigrale su srednjovjekovne crkvene predstave o Adamu i Evi, koje su se izvodile na Badnjak, 24. prosinca. Glavni rekvizit u tim predstavama bilo je "rajsko drvo", najčešće jela, ukrašena crvenim jabukama koje su simbolizirale zabranjeno voće iz Edenskog vrta. Kada su te predstave u 16. stoljeću zabranjene, ljudi su "rajska drvca" počeli unositi u svoje domove.
S vremenom su jabukama dodavali i druge ukrase, poput keksi koji su simbolizirali euharistiju, kršćanski znak otkupljenja, a kasnije i kolačiće raznih oblika. U istoj prostoriji često se nalazila i "božićna piramida", drvena trokutasta konstrukcija s policama za figurice i svijećama. Do kraja 16. stoljeća, ta dva elementa – rajsko drvo i božićna piramida – spojila su se u okićeno božićno drvce kakvo danas poznajemo.
Jedna od najpoznatijih, iako povijesno nepotvrđenih priča, pripisuje prve svjećice na božićnom drvcu protestantskom reformatoru Martinu Lutheru. Prema legendi iz 16. stoljeća, Luther se jedne zimske večeri vraćao kući kroz snježnu šumu i bio je toliko očaran prizorom zvijezda koje su svjetlucale kroz grane zimzelenog drveća da je taj trenutak poželio dočarati svojoj obitelji. Uzeo je malo drvce, unio ga u kuću i na njegove grane stavio upaljene svijeće kako bi rekreirao čaroliju zvjezdanog neba. Za njega je zimzeleno drvo simboliziralo vječni život u Kristu, a svijeće su predstavljale Isusa kao "svjetlo svijeta". Iako neki povjesničari osporavaju povijesnu točnost, Lutherova priča ostaje snažan simbol koji je pomogao uobličiti dublje duhovno značenje ovog običaja.
Najstariji pisani tragovi o okićenom božićnom drvcu potvrđuju da je tradicija čvrsto ukorijenjena u njemačkom govornom području. Dnevnik pronađen u Strasbourgu (tada dio Njemačke, danas Francuska) iz 1605. godine opisuje drvce ukrašeno papirnatim ružama, jabukama i slatkišima. Još ranije, 1531. godine, u regiji Alsace prodavala su se drvca na lokalnim tržnicama, iako su se tada u domove unosila neukrašena.
Zanimljiv je i podatak iz mjesta Ammerschweier, gdje je postojala uredba koja je nalagala da nitko "za Božić ne smije imati više od jednog grma visine do osam duljina cipele". U 17. i 18. stoljeću u Austriji i Njemačkoj bio je raširen i običaj da se vrhovi zimzelenog drveća odrežu i objese naopako u kut dnevne sobe, ukrašeni jabukama, orasima i crvenim papirnatim trakama.
Od kraljevskih dvorova do svjetske popularnosti
Tradicija se iz Njemačke polako širila Europom, a ključnu ulogu u njezinoj globalnoj popularizaciji odigrala je britanska kraljevska obitelj. Iako je njemačka supruga kralja Georgea III., kraljica Charlotte, imala okićeno drvce još 1800. godine, običaj je postao modni hit tek sredinom 19. stoljeća zahvaljujući kraljici Viktoriji i njezinom suprugu, princu Albertu, koji je bio njemačkog podrijetla. Ilustracija kraljevske obitelji okupljene oko raskošno ukrašenog drvca, objavljena u londonskim novinama 1848. godine, izazvala je pravu senzaciju i božićno drvce pretvorila u nezaobilazan dio proslave u engleskim domovima.
U Ameriku su običaj donijeli njemački doseljenici već u 18. stoljeću, no u početku su ga puritanci odbacivali kao poganski ritual. Popularnost mu je naglo porasla kada je utjecajni časopis Godey's Lady's Book 1850. objavio prerađenu verziju slike britanske kraljevske obitelji, prikazujući je kao američku. Do 1870-ih, božićno drvce postalo je omiljena tradicija diljem Sjedinjenih Država, a prvi nacionalni bor na travnjaku Bijele kuće upalio je predsjednik Calvin Coolidge 1923. godine.
Simbolika ukrasa i evolucija drvca Kao što se mijenjala popularnost drvca, tako su se mijenjali i ukrasi na njemu, a svaki je nosio svoju simboliku. Prvi ukrasi bili su jestivi i prirodni: jabuke kao simbol iskušenja, orasi i voće kao obećanje proljeća i novog života, te kolačići i papirnati cvjetovi kao znakovi slavlja i ljepote. Svijeće su simbolizirale Kristovu svjetlost, dok je zvijezda na vrhu predstavljala Betlehemsku zvijezdu koja je vodila tri kralja.
Stakleni ukrasi, kakve danas poznajemo, počeli su se masovno proizvoditi u malim radionicama u Njemačkoj i Češkoj (tadašnjoj Bohemiji) 1870-ih godina, a ubrzo su postali dostupni diljem Europe i Amerike. S izumom električne energije, opasne voštane svijeće zamijenile su električne lampice, čineći tradiciju sigurnijom. Danas je kićenje drvca postalo oblik osobnog izražavanja, a svaki ukras može pričati priču – o putovanjima, obiteljskim uspomenama, hobijima ili dragim osobama, pretvarajući drvce u jedinstvenu kroniku obiteljskog života.
S rastućom popularnošću tradicije pojavila se i zabrinutost zbog utjecaja na šume, posebno u Njemačkoj. Kao odgovor na to, Nijemci su već 1880-ih godina počeli izrađivati prva umjetna drvca od obojenog guščjeg perja. Ta ideja proširila se i na druge zemlje, a materijali su se s vremenom mijenjali. U SAD-u su 1930-ih postala popularna drvca napravljena od četki za čišćenje WC školjki, dok su 1950-e i 1960-e donijele masovnu proizvodnju aluminijskih i plastičnih drvaca.
Danas su umjetna drvca iznimno popularna, osobito u zemljama gdje je svježe drveće teško dostupno. Prema podacima Američkog udruženja za božićna drvca, čak 83 % američkih kućanstava koja izlažu drvce koristi umjetno. Od poganskog simbola vječnog života, preko kršćanskog "rajskog drvca" pa sve do modernog platna za obiteljske uspomene, božićno drvce ostaje moćan simbol nade, zajedništva i svjetlosti koji svake godine iznova unosi čaroliju u domove diljem svijeta.
Otvori KEKS Pay
