Rama, smještena u sjevernoj Hercegovini, na prijelazu prema Bosni, okružena je planinama, a njezinim krajolikom dominira Ramsko jezero. Stoljećima je taj prostor živio donekle izdvojen od većih središta, što je pridonijelo očuvanju posebnosti – od govora i pjesme do odijevanja, svadbenih običaja i vještina koje su se prenosile s majke na kćer.
Prilika za susrete
Zoran Stojanović, profesor filozofije koji se bavi proučavanjem tradicije i običaja ramskoga kraja, upravo u tome vidi jedan od razloga zbog kojih je Rama uspjela sačuvati toliko vlastitoga. “Rama je područje koje je bilo uokvireno i u prošlim vremenima nije bilo previše komunikacije s drugim sredinama. Naravno, tako je bilo i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Svaka naša sredina posebna je mikrosredina sa svojim osobitostima. U Rami su ljudi čuvali, a i danas ljubomorno čuvaju svoju tradiciju”, govori Stojanović. “Taj ponos i čuvanje tradicije još se prenose s generacije na generaciju. U svim segmentima, a posebno u nekim događajima, vidi se ljubav prema tradiciji, nošnji i običajima. Nema svadbe u Rami na kojoj se ne nosi ramski peškir niti krizme na kojoj brojni krizmanici nisu u narodnoj nošnji. To je nit koja povezuje prošla vremena i novije generacije, ma gdje one danas živjele”, kaže Stojanović. Da ta “nit” nije samo metafora, najbolje se vidi na Uzdolu, kod 76-godišnje Kate Karače, rođene Marić. Ona godinama čuva ono što bi netko drugi možda odavno odbacio: stare košulje, pregače, dijelove narodne nošnje, tkane predmete i uspomene žena koje više nisu tu. U njezinoj zbirci nalazi se i anterija stara gotovo stotinu godina. Nije te predmete počela skupljati s mišlju da napravi muzej, jednostavno joj ih je bilo žao baciti.
“Svi su govorili: ne treba nam, bacit ćemo, zapalit ćemo. A meni je bilo žao. Sve sam voljela čuvati i ostaviti i danas mi je drago što sam to sačuvala. To su lijepe uspomene. Jer kada nešto vidiš, onda se sjetiš i osobe koja je to nosila”, govori Kata. Vrijednost tih predmeta za nju nije samo u njihovoj starosti nego i u uspomenama na ljude koji su ih izrađivali i nosili. Ono što je bilo oštećeno obnavljala je, a ponešto izrađivala iznova prema starim uzorcima.
“Sve sam voljela raditi. Ili su igle, ili pletivo, ili tkalo, ili prelo, uvijek nešto. Tako sam sačuvala starine, a sve su iz ove kuće. Nisam morala skupljati tuđe stvari”, kaže. Kada se umori, odlazi u prostoriju u kojoj ih čuva i koju zove svojim muzejom. Ondje pogleda je li sve na svome mjestu, treba li što popraviti ili premjestiti i, kako kaže, odmori se među uspomenama.
U ovom dijelu BiH i danas prakticiraju izradu svjetski poznatih rukotvorina
Posebno je zadivljuju ručni radovi žena koje su živjele u drukčijim uvjetima od današnjih. Kata pokazuje vezove i tkanine nastale u vrijeme kada nije bilo električne rasvjete, kada se radilo uz fenjer ili svijeću, odnosno čirak. “Kada to vidim, ne mogu zamisliti da je mogao nastati tako sitan rad, tako uredan, da nije promašena ni potka ni osnova. To je tako lijepo urađeno”, govori.
Predenje, tkanje, pletenje i vezenje nekoć nisu bili tek ukrasne vještine nego dio života. Od vune i niti nastajalo je ono što je obitelji trebalo, a posao je bio prilika za susrete, razgovor, pjesmu, pa i ašikovanje. Danas se takvi prizori s vremena na vrijeme ponovno ožive. Kata pripovijeda kako se okupe žene i djevojke iz različitih ramskih sela, među njima iz Krančića, Ljubunaca i Donje Vasti. Odjenu narodne nošnje, ponovno vlače vunu, predu, pletu i pripremaju sukno, a uz rad se zapjeva i zaigra. Mlađe djevojke tako uče od starijih ono što se nekoć prenosilo gotovo spontano, uz majke i bake.
Kata se dobro sjeća i vremena kada je izgledalo da će neki običaji nestati. Tradicionalni tkani ramski peškiri, koji su imali svoje mjesto u svatovima, jedno su vrijeme gotovo izišli iz uporabe, a umjesto njih počeli su se koristiti obični ručnici. No običaj se postupno vratio. “Naši tkani peškiri za svatove jedno su vrijeme bili nestali pa su se uzimali ručnici. Onda se običaj počeo vraćati, malo i prije rata, a nakon rata ponovno je zaživio. Danas nam gotovo nijedni svatovi ne prolaze bez njih. Ako se djevojka iz ovog kraja udaje ili se momak ženi, peškiri se stavljaju”, govori Kata. Ramski peškir s ljudima je otišao i daleko od Rame. Kada se njezin unuk ženio u Zagrebu, obitelj je ponijela svoje peškire.
Bezbroj pjesama
Baština se, međutim, ne čuva samo u starim predmetima i običajima. Biljana Glibo Bilić godinama je uključena u očuvanje ramske tradicije, trinaest godina vodila je KUD Uzdol, radila s ljudima na terenu i zapisivala ono što je pronalazila. “Rama je posebno mjesto, poseban prostor u kojem je bezbroj napjeva, bezbroj pjesama. Prebogata je kulturnom, nematerijalnom baštinom”, govori Glibo Bilić. Iz želje da se to bogatstvo ne izgubi, ali i da se približi suvremenoj publici, nastala je ideja o Čuvaricama. “Na jedinstven način osmislile smo Čuvarice kako bismo sve ono što je izvorno predstavile publici i donijele na malo moderniji način. Postojimo od 2011. godine i kroz obrade tradicijskih pjesama, ali i naše autorske pjesme koje su temeljene na tradiciji, želimo pokazati da ta tradicija i danas živi, samo na malo moderniji način”, kaže Biljana Glibo Bilić.
Tradicijska pjesma tako može dobiti novi aranžman i pronaći put do novih generacija, a ipak sačuvati prepoznatljiv glas kraja iz kojega je potekla. Da razlog za optimizam postoji upravo među mladima, smatra i Stojanović. U Rami, kaže, još ima žena koje poznaju stare običaje i izrađuju narodnu nošnju, ali uz njih stasaju i generacije koje žele naučiti. Važnu ulogu imaju kulturno-umjetnička društva i radionice, a Stojanović posebno ističe Folklorno društvo “Ramska tradicija”.
“Zanimljivo je da su djevojčice od desetak do petnaest godina naučile pjevati gangu i bećarac, znaju presti, vesti i još mnogo toga. Uče i tkati narodnu nošnju, imaju radionice ukrašavanja uskrsnih jaja… Dok je toga, običaji neće nestati”, kaže. I Kata je oko sebe okupila nekoliko djevojčica koje žele vidjeti što radi i pomoći joj. Možda se upravo tako tradicija i najbolje čuva – ne kao nedodirljiva uspomena, nego tako da ramski peškir ponovno završi u svatovima, da djevojčica od starije žene nauči ono što su znale njezine bake i da se ganga koju je pjevala prabaka začuje iz grla praunuke.
Kata se dobro sjeća i vremena kada je izgledalo da će neki običaji nestati. Tradicionalni tkani ramski peškiri, koji su imali svoje mjesto u svatovima, jedno su vrijeme gotovo izišli iz uporabe, a umjesto njih počeli su se koristiti obični ručnici. No običaj se postupno vratio. “Naši tkani peškiri za svatove jedno su vrijeme bili nestali pa su se uzimali ručnici”
Otvori KEKS Pay
