U Rami predstavljena knjiga Marije Maračić i Josipe Karača koja kroz 24 životne priče čuva uspomenu na žene, tradiciju, vjeru i identitet
Knjiga „Sicanje“, koja donosi 24 svjedočanstva žena iz Rame i Kraljeve Sutjeske o tradicionalnom tetoviranju, ali i njihovim životima, vjeri, odrastanju i pripadnosti, predstavljena je 6. rujna u velikoj dvorani Doma kulture u Prozoru. Autorice Marija Maračić i Josipa Karača višegodišnjim su radom od zaborava sačuvale priče žena na čijim su rukama ostali trajni znakovi jednoga vremena, podrijetla i identiteta. Iza knjige stoji terensko istraživanje provedeno tijekom ljeta 2019. godine. Autorice su tada razgovarale s 19 žena iz ramskoga kraja, s područja župa Rumboci, Rama-Šćit i Uzdol, te s pet žena s područja Kraljeve Sutjeske.
Razgovori koji su počinjali pitanjima o sicanju ubrzo su postajali mnogo više od istraživanja jednoga starog običaja. Žene su otvarale vrata svojih domova, ali i vrata vlastitih sjećanja. Govorile su o vremenu u kojemu su odrastale, obiteljima, radu, vjeri, djetinjstvu i svakodnevici koja je izgledala bitno drukčije od današnje.
"Bilo je dosta emotivno, mogu vam reći, zato što su nas te žene pustile u njihove domove. Mi smo bile njima kao njihova djeca, njihova unučad. Ušle smo kod njih u domove, pričale su nam o tradiciji sicanja, ne samo o tradiciji sicanja nego puno više iz njihovih obiteljskih situacija. Saznale smo dosta o njima, o njihovim životima“, kazala je Josipa Karača.
Ideja o istraživanju sicanja kod Marije Maračić vezana je uz vlastito podrijetlo i uspomene koje je ponijela iz Bosne i Hercegovine. Podrijetlom je iz Kraljeve Sutjeske, a nakon ratnih okolnosti s obitelji je otišla najprije u Njemačku, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Tijekom studija u SAD-u upravo je sicanje željela uzeti kao temu magistarskoga rada, ali se susrela s nedostatkom pisanih izvora. Ono što nije mogla pronaći u literaturi odlučila je potražiti među ženama koje su tu tradiciju nosile na vlastitoj koži. "U to vrijeme nije bilo tih izvora, tih žena i nisam mogla napisati magistarski rad u Americi na toj temi. Tada sam odlučila da ću se vratiti u Bosnu i Hercegovinu i da to sama napravim. Onda sam se 2019. vratila i upoznala s Biljanom i Josipom i to smo tada odradile“, kazala je Maračić.
Susreti sa ženama pokazali su koliko se iza znakova na njihovim rukama krije šira priča. Kazivačice su govorile o djetinjstvu, čuvanju stoke, poslovima koje su obavljale još kao djevojčice, obitelji i vremenu u kojemu se rano preuzimala odgovornost. Mnoge od njih nisu imale mogućnosti kakve su danas gotovo samorazumljive. Neke nisu imale priliku školovati se niti naučiti čitati i pisati. Upravo zato njihova usmena svjedočanstva dobivaju dodatnu vrijednost ono što same možda nikada ne bi zapisale, danas je sačuvano između korica knjige. Posebnu težinu svemu daje činjenica da neke od žena koje su autoricama povjerile svoje priče više nisu među živima. Njihov glas, međutim, ostao je zabilježen.
Vrijednost knjige krije se i u načinu na koji su sačuvane riječi kazivačica. Njihov mjesni govor prenesen je onako kako je izgovoren, a svjedočanstva su prevedena i na engleski i njemački jezik. Na taj način priče žena iz Rame i Kraljeve Sutjeske dobivaju priliku doći i do generacija koje danas žive daleko od krajeva iz kojih su potekli njihovi roditelji, bake i djedovi. Promocija u Prozoru nije ostala samo na predstavljanju sadržaja knjige. Posebnu toplinu večeri donijela je glazba duboko vezana uz kraj iz kojega su potekle priče zapisane u „Sicanju“. Pred publikom su nastupile žene HKUD-a „Uzdol“ te ramska Etno skupina „Čuvarice“. Njihove izvedbe podsjetile su kako se baština ne čuva samo pisanom riječju. Ona živi kroz pjesmu, govor i običaje, ali ponajviše kroz ljude koji ih prenose novim generacijama.
Jedan od najemotivnijih trenutaka večeri uslijedio je kada su knjige podijeljene ženama koje su prije sedam godina autoricama ispričale svoje priče i dopustile im da zavire u jedan osobni dio njihovih života. Primjerci su uručeni i članovima obitelji onih kazivačica koje više nisu među živima. Bio je to trenutak u kojemu se na simboličan način zatvorio jedan krug. Priče koje su počele u njihovim domovima, kroz razgovore i prisjećanja, vratile su se svojim kazivačicama ukoričene i sačuvane od zaborava.
Večer nije završila posljednjom izgovorenom riječju na pozornici. Nakon službenoga predstavljanja autorice Marija Maračić i Josipa Karača potpisivale su primjerke knjige i nastavile razgovarati s posjetiteljima. Uz obitelji, prijatelje i ljude koji su došli podijeliti ovaj važan trenutak, druženje se nastavilo uz glazbu karakterističnu za ovaj kraj. U takvoj atmosferi promocija je postupno prerasla u susret koji je imao gotovo obiteljski karakter. Izmjenjivali su se razgovori, uspomene i pjesma, a autorice su vrijeme provodile s ljudima bez kojih ni sama knjiga ne bi mogla nastati.
Upravo je takav završetak večeri možda i najbolje odgovarao „Sicanju“. Knjiga je nastala iz susreta i povjerenja. Prije sedam godina autorice su sjedile sa ženama koje su im najprije govorile o znakovima na svojim rukama, a zatim im povjeravale mnogo više uspomene na djetinjstvo, obitelj, rad, vjeru, radosti i teškoće života. Sada su se ponovno susrele, ali ovaj put s knjigom u rukama. Dok su se nakon promocije potpisivale knjige, nastavljali razgovori i ponovno čule pjesme ovoga kraja, knjiga se na neki način vratila tamo gdje je i nastala među žene, njihove obitelji i ljude čije korijene, uspomene i pripadnost čuva.
Otvori KEKS Pay
