Tradicionalno tetoviranje, u Rami poznato kao sicanje, još se može vidjeti na rukama starijih žena. Zoran Stojanović tim se običajem sustavnije bavi od 2008. godine, ali prvi put ga je upoznao mnogo ranije kao dječak, gledajući ruke majki i baka. “Još u djetinjstvu promatrao sam ruke naših majki i baka koje su na njima imale zanimljiva obilježja. Slušao sam priče, gledao te ruke kako rade, mole i miluju svoju djecu i unučad. To me zaintrigiralo te sam još 2008. godine počeo razgovarati sa ženama koje su nosile te biljege tradicionalnog naziva sicanje i bilježiti njihove priče”, govori Stojanović.
Motivi i načini sicanja razlikovali su se od mjesta do mjesta, a običaj je, objašnjava, stariji od osmanskoga razdoblja. Tijekom osmanske vlasti dobiva naglašena katolička obilježja i značenje očuvanja identiteta. “Bila je to neverbalna komunikacija koja ima svoje mjesto i prije dolaska Slavena na ove prostore. U tursko vrijeme sicanje je dobilo katolička obilježja kao borba protiv nekrsta i zaštita, a s vremenom je postalo i svojevrsno modno obilježje. Sicali su se i dječaci i djevojčice, no na prostoru središnje Bosne običaj se uglavnom zadržao među ženama”, kaže Stojanović. Kako je sve izgledalo, još dobro pamti Mara Stojanović iz Uzdola. Imala je jedanaest godina kada se sicala s drugim djevojkama.
Nije bilo posebnog pribora ni boja kakve se danas koriste za tetoviranje. Dovoljne su bile stvari koje su se mogle pronaći u kući – iglica, jelova daščica, svijeća, garotina i malo majčina mlijeka. “Cura bi prvo nacrtala. Trebalo je majčino mlijeko, stavilo bi se u fildžan. Na svijeći od voska držali bismo jelovu daščicu da se na njoj uhvati garotina od dima, onda bi se to sastrugalo u mlijeko. Ona koja sica prvo bi fino nacrtala, a ti bi držao ruku i morao mirovati. Sicalo se iglicom, sve redom, dok ne bi došla krv. Onda bi se ruka ostavila da se posuši”, prisjeća se. Više od svega o trajnosti toga običaja govori njezina ruka. Znak koji je dobila kao djevojčica ostao je na njoj do danas. “Evo, vidiš kako je ostalo. Ovo se nikad ne može brisati, kaže Mara. Djevojke se u njezino vrijeme, ističe, nisu morale sicati. “Mi nismo morale. To je bilo drage volje. Svakoga je bilo, pa smo se tako i mi sicale. Možda sam ja među posljednjim generacijama koje su se tako sicale. Ima toga i danas, ali ne iglicom. A meni je ostao ovaj križić i ostat će dok sam živa.”
Tradicionalno tetoviranje, u Rami poznato kao sicanje, još se može vidjeti na rukama starijih žena
Uz sicanje su se prenosile i priče o tome zašto su žene na tijelu nosile križ. Starije generacije pričale su da je znak jasno pokazivao da je djevojka kršćanka, a u narodnom sjećanju običaj se snažno povezao s vremenom osmanske vlasti i očuvanjem katoličkoga identiteta. Stojanović upozorava da sicanje ima dublje povijesne korijene i da pojedine predaje tek treba detaljnije istražiti. Upravo su takva pitanja, ali ponajprije potreba da se zabilježe svjedočanstva žena koje još nose te znakove, potaknula nova istraživanja. Iz njih je nastala i knjiga “Sicanje” autorica Marije Maračić i Josipe Karače. Obilazeći žene, nisu bilježile samo motive na njihovim rukama nego i priče koje su se uz njih otvarale. “Bilo je dosta emotivno jer su nas te žene pustile u svoje domove. Mi smo njima bile kao njihova djeca i unučad. Pričale su nam o tradiciji sicanja, ali i mnogo više od toga – o svojim obiteljima, svojim životima i o tome kako su neke od njih još kao djevojčice kroz život patile”, govori Karača. Knjiga je tako postala i način da odlaskom posljednjih generacija žena ne odu i njihova sjećanja.
Obiteljska nit
Koliko je sicanje bilo duboko utkano u obiteljski identitet, možda najbolje pokazuje priča Biljane Glibo Bilić iz etnoskupine Čuvarice. U njezinoj obitelji može se pratiti kroz čak četiri generacije žena. Baka, rođena 1905. godine, imala je križ na ruci, a kada bi je pitali što joj taj znak znači, odgovarala je: “To je ono što ja jesam, da svi drugi znaju što jesam.” Biljanina majka Marija, rođena 1936., također je imala križ, a željela je isicati i svoje ime. Budući da je postupak bio bolan, ime Marija bilo je predugo pa je na ruci ostalo – Mara. Tradicijske tetovaže danas nosi i Biljana, rođena 1973., a priča se nastavila s njezinom kćeri, rođenom 2002. godine. “Svoje tetovaže nosim s ponosom jer su one simbol tradicije, vjere i identiteta Hrvatica u Bosni i Hercegovini. Drago mi je da ta tradicija živi više od stotinu godina u našoj obitelji, kroz sve ove žene koje sam spomenula”, govori Glibo Bilić. Kao etnomuzikologinja i osoba koja radi s mladima primjećuje da se zanimanje za stare motive ponovno budi. Mladi je pitaju koje bi znakove mogli odabrati, a ona im objašnjava njihovo značenje. “Volim im reći da je križ u središtu, a sve ostalo dio je tradicije. Tu su motivi s narodnih nošnji, iz prirode i drugi znakovi, ali križ je temelj svega ovoga.” Sicanje danas više ne izgleda kao onda kada je djevojčica morala mirno držati ruku dok joj prijateljica iglicom utiskuje mješavinu garotine i mlijeka. Promijenili su se alati i način života, a gotovo je nestao i svijet u kojem je takav znak bio dio odrastanja. Ostale su ruke žena koje ga još nose i njihove priče. Ostao je Marin mali križ za koji kaže da se “ne može izbrisati nikad”, kao i obiteljska nit Biljane Glibo Bilić, koja od bake rođene 1905. vodi do njezine kćeri, rođene gotovo stoljeće poslije. Sada su tu i istraživanja i knjiga koji ta sjećanja čuvaju od zaborava. Jer sicanje u Rami nije bilo samo znak utisnut u kožu. Ženama koje su ga nosile bilo je uspomena na mladost i obitelj, znak vjere i pripadnosti, a nerijetko i odgovor na pitanje tko su. Koža stari, ruke koje su radile, molile i grlile postaju naborane, ali znak koji su na njih stavile kao djevojčice ostaje. A dok se pamti njegova priča, s njim ostaje i dio Rame.
Otvori KEKS Pay
