Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

Maja Tedeschi: Obnovu grada nakon potresa moraju voditi arhitekti, a ne građevinari

02. svibnja 2020. u 17:17 0 komentara 180 prikaza

Suvremena građevina izlomljene fasade splitskog hotela Briig, čiji su autori vanjske arhitekture Maja Tedeschi i Damir Rako, a projekt unutarnje arhitekture i interijera potpisuje Maja Tedeschi, prepoznala je struka te je nagrađen prestižnom europskom arhitektonskom nagradom. Povod je to da se u razgovoru s Majom Tedeschi dotaknemo i aktualnog stanja u Zagrebu koje je posljedica potresa te stručne analize nužnosti novog GUP-a i osjetljivosti rekonstrukcije gradske jezgre.

Za projekt hotela Briig dobili ste europsku nagradu Big SEE Architecture Award 2020. U kojoj ste kategoriji pobijedili? Nagradu koju smo dobili kolega Damir Rako i ja za projekt hotela Briig u Splitu doživjela sam kao veliko priznanje, jer selektira najbolje godišnje arhitektonske realizacije iz kategorije javnih zgrada iz 19 zemalja Europe. Smatram da je to priznanje potvrda da naše suvremeno i pomalo radikalno arhitektonsko rješenje točno odgovara tradicionalnom i istodobno modernom kontekstu velikog mediteranskog grada Splita. Briig je postao prepoznatljivo mjesto okupljanja gostiju, ne samo zbog hotelskih sadržaja nego i kao centar izlaganja vrhunske umjetnosti te prostor važnih tematskih događanja, poput Dana Japana u Hrvatskoj.

Dijete ste Trešnjevke i Medveščaka te centra po školovanju. Kako ste kao Zagrepčanka i arhitektica doživjeli posljedice potresa?

Tužno i, na žalost, predviđajuće, jer sam kao arhitektica bila svjesna vrlo lošeg stanja i potpune neodržavanosti velikog dijela zgrada u Gornjem i Donjem gradu. Ovdje nije riječ samo o stambenim zgradama nego i o kapitalnim objektima koji su sramotno zapušteni u svojim konstruktivnim povijesnim vrijednostima. Takvo stanje posljedica je nebrige tijekom proteklih desetljeća. U doba socijalizma sva pozornost bila je usmjerena na širenje modernog grada preko Save i ostvarene su fantastične urbanističke i arhitektonske cjeline, ali historicistički dio grada, vjerojatno doživljen kao relikt kapitalističke prošlosti, nije održavan. Tek u vrijeme Univerzijade 80-ih počela je veća briga za sanaciju objekata u Donjem gradu, ali pomanjkanje financijskih sredstava i to je zaustavilo. Nakon promjene društvenog uređenja 90-ih i prelaska u kapitalizam, stambeni fond otkupom je prešao većinom u privatno vlasništvo. Ni ta promjena nije unaprijedila odnos prema imovini, koja je zahtijevala odgovornost vlasnika za održavanje objekata. Jednak nemar i nebrigu za svoje vlasništvo pokazali su i Grad Zagreb, Sveučilište u Zagrebu, HAZU i druge javne institucije prema svojim zgradama. Tu želim upozoriti na odgovornost društvenih elita koje posljednjih 30 godina nisu stvorile ni okvir ni svijest o nužnosti odgovornog vlasničkog upravljanja i obveze ulaganja i održavanja imovine. Teško je slušati komentare gradskih vlasti u kojima sav teret odgovornosti za nastalu štetu, kao i sanaciju zgrada nakon potresa, sada nameću isključivo stanarima.

Čitamo da su mešetari već počeli obilaziti najpogođenije građane, kojima se nudi 15-ak posto nekadašnje vrijednosti njihove imovine.

To se svakako treba spriječiti. U programu sanacije Zagreba nakon potresa, a isto treba vrijediti sutra, u bilo kojem potresom pogođenom području Hrvatske, trebamo se voditi i kriterijem solidarnosti. Država mora zaštititi građane, tim više jer je i javna uprava jednako postupala s javnom imovinom, a propustila je stvoriti obvezu i zakonski okvir za aktivno poticanje privatnih vlasnika na ulaganje u održavanje imovine. U suprotnom, bi li to značilo da će Grad Zagreb, koji je pred bankrotom, prodavati tim istim mešetarima zgradu Muzeja za umjetnost i obrt za 10-20 posto njegove vrijednosti prije potresa? Hoće li isti uzorak ponašanja preuzeti i Zagrebačko sveučilište za zgradu Rektorata i Pravnog fakulteta ili država za zgradu Državnog arhiva? Sve su to nekretnine koje su oštećene u potresu, koji po svojoj snazi nije ni trebao prouzročiti toliku štetu da su objekti bili ispravno održavani. Potres ove snage u Beču, Ljubljani ili Pragu ne bi iselio ovako velik broj stanara i korisnika najuže gradske jezgre.

I prije ste upozoravali na devastaciju, odumiranje i zapuštenost centra. Potres je dodatno pokazao njegovu ranjivost. Možda su baš potres i šteta šansa za urbanu obnovu?

Da. Sada je trenutak za cjelovito promišljanje razvoja grada. Ne smijemo se samo zadržati na sanaciji oštećenih objekata, nego tkivo Donjeg grada treba stručno sagledati i razvijati kao živi organizam, ne dopustiti da gradska jezgra ostane bez stanara. Centar grada bez svojih stanovnika postaje samo prazna kulisa, nalik tipologiji šoping-centara; dok su dućani otvoreni, postoje i ljudi, a kad završi radno vrijeme, ostanu zgrade bez ikakva znaka života. U kvalitetnom, balansiranom odnosu starih obrta, modernih trgovina, primjereno dimenzioniranom ugostiteljstvu, rasterećenjem od prometa, povećanjem pješačkih i biciklističkih zona, kao i oživljavanjem unutarnjih dvorišta, centar Zagreba može postati ugodno i zanimljivo mjesto za život.

Vjerujemo da je nakon ovog potresa svim Zagrepčanima postalo jasno zašto je izrada novog GUP-a toliko važna i presudna za razvoj grada.

Da, jer upravo je GUP krovni i strateški dokument, nazvala bih ga i prostorni ustav grada, koji sadrži niz detaljno propisanih pravila, čije donošenje zahtjeva multidisciplinarni pristup te uključuje temeljitu, stručnu i javnu raspravu.

Kako izbjeći opasnost da se pod egidom brzine ignoriraju postojeći zakoni?

Složila bih se s cjelokupnom arhitektonskom strukom i strukovnim udruženjima koji su jednoglasno nacrt novog Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice ocijenili krajnje problematičnim. On stavlja izvan snage postojeći Zakon o graditeljstvu i Zakon o prostornom planiranju te uvodi cijeli niz problematičnih stavki; sadržajem se većinom odnosi na obnovu obiteljskih kuća, a uopće se ne referira na obnovu zaštićene spomeničke jezgre. Novim zakonom direktno bi se zaobilazili postojeći zakonski okviri te direktno ugrozila propisana procedura da je za izvedbu objekta neophodan i glavni i izvedbeni projekt, a koji isključivo potpisuje ovlašteni arhitekt. Opasno je da ovaj zakon uvodi novi pojam „projektno rješenje“, koje time postaje dovoljno za sanaciju određenog objekta i za koji je dovoljno da ga potpiše ovlašteni građevinar. Kad bi se usvojio ovakav tekst novog zakona, a vjerujem da neće, otvorio bi se prostor mnogim nestručnostima u izvedbi te manipulacijama i pogodovanjima.

Zabrinjava i intencija da građevinska struka dominira i upravlja obnovom.

Nositelji obnove moraju biti isključivo arhitekti jer jedino naša struka integrira sva potrebna znanja iz područja građevinarstva, strojarskih instalacija, povijesti umjetnosti te promišljanja budućeg razvoja grada. Građevinari nemaju potrebna znanja niti su educirani za vrednovanje prostora kao ni za projektiranje. Glavni projektant visokogradnje uvijek je arhitekt. Građevinari mogu biti glavni projektanti mostova i cesta te drugih projekata niskogradnje. Podsjetila bih na to da je obnova Zagreba nakon katastrofalnog potresa 1880. godine bila povjerena upravo arhitektima, najuglednijim imenima srednjoeuropske arhitekture Hermanu Bolléu, Waidmannu, Hönigsbergu i Deutschu, koji su velikim znanjem i iskustvom ne samo sanirali razrušene kuće od potresa nego i osmislili i sagradili kompletan Donji grad i Kaptol kakav danas poznajemo.

Jasna strategija zaštite materijalne baštine povijesne zagrebačke jezgre nikad i nije postojala. Ona se do sada samo dizajnerski šminkala i vlasnički usitnjavala.

U pravu ste, spomenička građa je popisana, ali očito ne na temeljit način koji bi sadržavao točne podatke o stanju unutrašnjosti konstrukcija i instalacija svih povijesnih zgrada. Takav sistematičan i nužan katalog nikad nije izrađen jer da jest, ne bismo mogli imati situacije da su fasade na pojedinim objektima obnovljene, a unutrašnja struktura potpuno trula. To se, naravno, uklapa u profil i način rada zagrebačkog gradskog vodstva, jer pozlate, dekoracije, spomenici i fontane domet su promišljanja o tome kako se grad treba razvijati.

Prema nekim vašim kolegama, obnova od potresa trajat će najmanje sedam godina.

Mislim da će trajati i puno dulje, i to ponajprije zbog neorganiziranosti gradske vlasti, kojoj svjedočimo i mjesec i pol nakon potresa. Osim kvalitetnih i stručnih timova koji bi trebali predvoditi obnovu, od sustavnog popisivanja štete do cjelokupne projekcije sanacije, treba osigurati i financijska sredstva. To predstavlja golem problem jer je gradska blagajna prazna. Obnova zagrebačke gradske jezgre nikako ne smije ostati samo zadatak i financijski teret gradskog proračuna, nego država mora donijeti zakonski okvir koji će Gornji i Donji grad definirati kao nacionalni prioritet i visoko zaštićenu povijesnu i arhitektonsku cjelinu. Središte Zagreba možda nije jedinstveni spomenik kulturne baštine kao što je to stara dubrovačka jezgra, ali predstavlja ključnu povijesnu cjelinu kao temelj nacionalnog identiteta.

Može li se obnova grada povjeriti aktualnom gradonačelniku i njegovim ljudima?

Gradski krizni stožer nakon potresa na tragičan način simbolizira svu prazninu gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom, ispražnjeni od svakog znanja i sadržaja, tek oljuštena kulisa popadala poput ukrasa sa zagrebačkih fasada. Nasuprot tom zastrašujućem gradskom prizoru, istodobno prolazimo kroz zdravstvenu krizu prouzročenu COVID-19 i svjedočimo posve drukčijem upravljanju i komuniciranju Vlade i Nacionalnog kriznog stožera, koji stručnošću, znanjem, jasnom i opreznom strategijom ulijevaju povjerenje i daju točne smjernice ljudima u nedaći. Nadam se da će proces obnove grada ubrzati upravo nužna promjena gradske vlasti na skorim lokalnim izborima i uvjerena sam da ćemo dobiti kvalitetnije, stručnije i moralnije nove ljude u gradskom vodstvu. Njima će budući posao sigurno otežati golema financijska rupa i višegodišnja zapuštenost u upravljanju vitalnim funkcijama grada. Možda neće biti dovoljan jedan mandat da postave na noge sve što je godinama devastirano. Sad se još jasnije vidi koliko je bila besmislena Bandićeva tlapnja „o gradu u gradu“, tzv. Manhattanu na Savi, dok je stvarno središte grada nakon ovog potresa izgubljeno na dugo vremena. Potres je na krajnje dramatičan način razotkrio svu tragičnost višegodišnjeg upravljanja gradom, u kojem su stanovnici, osim što su taoci loših politika, dovedeni u poziciju doslovne životne ugroženosti.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.