Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Zbog Dinama se može ići u zatvor, a rijetki ga vole cijeli život i bezrezervno

21. ožujka 2021. u 09:50 0 komentara 333 prikaza
dinamo tottenham

Bio je kraj kolovoza 1997. godine. Više od dva sata prošlo je od drame svih drama s Newcastleom, a u pothodniku na Glavnom kolodvoru navijači su još sjedili na stubama i plakali. Iskreno, prolazile su mi te scene pred očima u trenucima kad je Tottenham krenuo po svoje. I kad se pred najvećom špicom Spursa poslije Garyja Linekera otvorio nebranjeni gol kao Zagreb kad ga gledaš s krematorija. Dominik Livaković nije dao da još jednom sve ode u pepeo. I da godinama oplakujemo novi Ketsbajin pucanj u srce, umjesto da slavimo jednu zaista posebnu generaciju Dinama. Ako dopuštate, najveću od rata do danas.

Prosinečki, Cvitanović, Marić, Viduka, Mujčin... igrali su spektakularno, ali nisu vidjeli proljeće. Kao što ni hrvatski klupski nogomet već 22 godine nije vidio nešto što se zove četvrtfinale. A što znači kad si u četvrtfinalu, možda će najbolje opisati svojedobno intimno priznanje jednog beogradskog novinara.

– Dao bih sve Đokovićeve titule za jedan četvrtfinale Svjetskog prvenstva...

Uz sarkastičan dodatak:

– Pa tko može četiri sata gledati kako nešto nalik piletu leti preko mreže!?

Nogomet je ipak nogomet, sve drugo su samo sportovi i tu se ništa neće promijeniti ni u sljedećih sto godina.

Gospodin Posebni nije prvi put stigao u Maksimir, što ždrijebom, a što poslom, dolazio je i prije, premda se baš sada i on mogao uvjeriti da je Dinamo poseban klub. Jer, uz svaki njegov veliki, dugo sanjani trijumf ide i neki prstohvat tragike za koje bi teško i Baba Vanga, da je živa, našla objašnjenje. Kad je ova ista generacija nakon gotovo pola stoljeća uvela “malo d” u europsko proljeće, magla je u Maksimiru bila takva da je većina gledatelja uglavnom po zvukovima raspoznavala da padaju golovi. Kad je 1997. na istom mjestu razbijen Partizan, klub je nosio neželjeno ime. Kad je te legendarne 1967. Dinamo u polufinalu otpuhao Eintracht, junak večeri pao je usred momčadskog slavlja s balkona i više se nikad na toj razini nije vratio nogometu. Da ne govorimo da se klub odmah razišao i s trenerom potpisnikom čuvenog trijumfa koji nismo imali prilike gledati, ali smo o njemu godinama s uživanjem čitali. Sad kad je u Maksimiru pao na koljena veći klub od Leedsa, nije bilo publike da u tome uživa.

Mislav Oršić otplesao je pred očima nogometne Europe “Lamzin valcer” za nove generacije. Da je bilo publike, mogao je nakon trećeg gola napraviti isto što i veliki Štef koji je razbivši Nijemce raširio ruke zapitavši sve oko sebe “jel trebam još kaj?”. Tottenham je teško nokautirala nova verzija Arjena Robbena, ali još više momčad koja se znalački izdigla iznad svega što je okružuje i prati ojačavši kroz sve potrese koje Maksimir tresu sezonski, a ne jednom u stoljeću. Jednog su trenera silno voljeli, a izgubili su ga čim je izbila pandemija. Drugog su trenera naknadno prihvatili i dosegli s njim vrhunac kad je sudski bat opalio mur na navodni kraj jedne ere u povijesti kluba, a trenera poslao u smjeru Remetinca. Da pričaš nekom tko ne zna što je Dinamo, teško da bi vjerovao.

A Dinamo je, kako nam je znao reći danas umirovljeni večernjakovac Zvonko Vukelić, naš Manchester United. Dinamo je klub koji svatko voli na svoj način. Netko iz interesa, netko s figom u džepu, a tek rijetki cijeli život i bezrezervno, tako da su mu spremni oprostiti sve. Klub zbog kojeg su se, kako je to jednom rekao Mirko Barišić, gubile političke karijere, a uvjerili smo se da se može izgubiti i sloboda. Klub oko kojeg se često nećemo složiti ni s najboljim prijateljem. Ali ćemo ga uvijek pratiti. I čekati dan kad ćemo opet sjesti na tribinu i uživati u svakom trenutku, ne misleći na komentare.

Samo u ovoj za svijet zlosretnoj “sezoni 2020./21.” Dinamo je izgubio tri legende zbog kojih su generacije Zagrepčana voljele plavu boju, gubile noći zbog nje i vraćale joj se kao jedinoj dragoj kad bi ih s vremenom naljutila. Slaven Zambata, Krasnodar Rora i Cico Kranjčar nisu dočekali da vide taj plavi orkestar u njegovoj najvećoj noći, ali ako su poslali dolje za tu priliku još malo svoje genijalnosti... Dečki, još jednom – fala!

Sezonu poslije one mitske 1982., kad je Dinamo u zadnjim kolima ostao bez druge titule u nizu, Ćiro Blažević rekao je igračima u svlačionici: “Gorko ćete se kajati zbog ovoga što ste propustili! I tko zna kad ćete više imati ovakvu priliku...”. Teško da će Damir Krznar posegnuti danas za tako teškim riječima, ali po viđenom protiv Tottenhama, ovu generaciju plavih pita se kad povijest završava jednako kao i sljedećeg protivnika.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.