U psihologiji nije pitanje "religioznost – da ili ne", nego "kakva religioznost"?
Stoga se tematika povezanosti psihološkog i duhovnog, ovdje shvaćena kao fenomen zdravoga religioznog iskustva u čovjeku, u suvremenoj psihološko-psihijatrijskoj znanosti i društvenoj praksi smatra vrlo važnom. Posebice se može istaknuti ta potreba za naše podneblje, gdje velika većina ljudi na ovaj ili onaj način drži do duhovne dimenzije. Stoga nije neočekivano da se i u nas posljednjih desetljeća počinju sve više otvarati vrata integraciji i obogaćivanju psihološkog i duhovnog, što se u savjetovanju i psihoterapiji odavno diljem svijeta smatra nezaobilaznim.
Pregled povijesne baštine psihologije religioznosti pokazuje da psihologiju od davnina nalazimo u okviru same religije i teologije. U najstarijim svetim knjigama i spisima svih svjetskih religija, od Veda u hinduizmu, budističke literature i Egipatske knjige mrtvih do judejsko-kršćanske tradicije kroz Bibliju i do Kurana, obično nailazimo na mnoge opise i tumačenja psihičke stvarnosti čovjeka, što se slično može ustvrditi i za religiozne pisce i njihovu literaturu, koja je puna usmjerenja prema duševnom životu pojedinca i društva. Tu su najčešće opisi askeze, meditacije, mistike, ali i predloženi postupci prema ljudima s psihičkim tegobama, prema sirotinji, udovicama, općenito prema ljudima u tjeskobi i nevolji. Nije nikakvo iznenađenje da malo koji od spisa kršćanskih klasika, kao što su Klement Aleksandrijski (u. 215.), Tertulijan (u. 220.), Ciprijan (u. 258.), Ivan Krizostom (344. – 407.), Augustin (354. – 430.) i drugi, ne obiluje očitim psihosocijalnim sadržajima.
Proučavanje i primjenjivanje psihologijskih spoznaja u zapadnom svijetu tijekom posljednjih stoljeća najviše su korišteni u pastoralnoj psihologiji, koja je s vremenom postala psihološko-teološka disciplina koja se bavi temeljima međusobne pomoći teologije i psihologije, izobrazbom pastoralnih djelatnika s naglaskom na njihovoj osobnosti te konkretnom praksom uspješnoga odgojnog i iscjeliteljskog djelovanja među ljudima. Nažalost, u naše vrijeme u svim religijama na našem podneblju podcijenjena je važnost psihologijske znanosti u odgoju i djelovanju vjerskih službenika. Načelno, psihološko, kao prvenstveni predmet psihologije, i duhovno, kao prvenstveni predmet religije, u praksi se najbolje upotpunjavaju i povezuju radi općih i specifičnih dobrobiti ljudi na sljedećim područjima:
• kada pokušavaju razumjeti čovjeka i pomoći mu u bolesti i tjeskobi
• u suočavanju s teškim životnim prilikama i nesrećama
• pri otkrivanju smisla čovjekova življenja i djelovanja
• u promjeni čovjekova ponašanja
• u pomoći pri čovjekovu nastojanju da ostvari sve svoje potencijale i razvije se u cjelovitu osobnost
• u postizanju općeg duševnog zadovoljstva i uspješnosti u životu.
U tom je smjeru zamišljena i ova povremena kolumna, a u interesu što boljega osobnog psihičkog zdravlja i zdravijih međuljudskih odnosa.
Otvori KEKS Pay
