Potrebni smo milosti Božje, njegove milosne ruke. Vi o tome svjedočite. Sestra Elvira je osjetila potrebu pomoći rubnima, poručio je umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u svojoj propovijedi ove nedjelje u Sinju zajednici Cenacolo povodom njezine 30. obljetnice u Hrvatskoj. Mons. Barišić izrekao je dvije ključne riječi, a to su: milosne ruke i s. Elvira. Radi se, kao što je poznato o s. Elviri Petrozzi, koja je utemeljila Cenacolo i upravo ova okrugla obljetnica prigoda je za osvrt kako joj je to pošlo upravo po "milosnoj ruci" Božjoj. Ime Cenacolo, veli s. Elvira u svojoj knjizi "Zagrljaj", nije došlo od nje, nego od jednog svećenika koji je isprva kratko boravio s mladima. No odmah se zagrijala za njega, jer je, kako veli, žarko željela da u njihovoj priči bude Marija i odmah je pomislila na Crkvu i apostole okupljene s Marijom u dvorani posljednje večere (cenaculu). U crkvenom kalendaru upravo je sada to vrijeme, pred blagdan Duhova, kada su apostoli s Marijom iščekivali Kristovo obećanje da će im poslati Duha Svetoga. I na tome je temelju jedna obična talijanska redovnica, s. Elvira Petrozzi, počela graditi nešto što je stostruko nadraslo njezinu prvotnu ideju, a istodobno obogatilo Crkvu i spasilo na tisuće posrnulih mladih života. "Započeli smo u ruševnoj i napuštenoj kući, kakav je bio i život mladih koji kucaju na naša vrata. Mladi su, obnavljajući zgradu, obnovili sebe, svoj život, svoju volju, stekli samopouzdanje, vjeru u budućnost, stvorili čvrsta prijateljstva", veli s. Elvira, koja je prvu kuću otvorila u Saluzzu, gradu na sjeveru Italije. Netom što su otvorili tu prvu kuću (a danas ih je na desetke u svijetu, uključujući i Hrvatsku), na njezinim vratima pojavio se čovjek tužna pogleda, stidljiv i razočaran životom. "S lica mu se mogla očitati ljutnja prema samome sebi, prema životu, prema svemu. Osjetila sam da mu moram reći neke jednostavne riječi. Uhvatila sam ga za ruke, pogledala u oči i rekla mu: 'Čekala sam te, napokon si stigao!' On je podigao pogled, a oči su mu se napunile suzama. Poslije mi je ispričao da nikad nije upoznao oca i majku. Onog se dana po prvi put u životu osjetio voljenim, poput sina kojega je majka napokon prihvatila", opisala je tu prvu scenu.

Cenacolo je s vrlo brzo postao utočište ovisnika, najviše o opojnim drogama. No Cenacolo je više od obične komune za odvikavanje. Cenacolo je zajednica nalik na prvu Crkvu, gdje se u 24 sata isprepliću molitva i rad, krunica, klanjanje i zajedništvo kao od prvih kršćana. I tako se živi ne samo u Cenacolu, nego i izvan njega, jer s. Elvira traži od roditelja da započnu moliti zajedno. "Time Božja istina ulazi u obitelj te osvjetljava i ono što su roditelji pogriješili. Dijete ovisnik uvijek je djelomično i neuspjeh bračnog para", veli ona. U zajednicu mogu ući i oni koji ne vjeruju. Ona im tada kaže: "Ne brini. Nije važno vjeruješ li ili ne vjeruješ. Bog vjeruje u tebe. Mi vjerujemo u tebe. Došao si ovdje kako bi se oslobodio ne samo ovisnosti, nego i svojih strahova i teške prošlosti. Napravi prvi korak i vidjet ćeš. Mi vjerujemo za tebe". Moćna je to poruka! Imati nekoga tko vjeruje umjesto tebe tj. onda kada ti nemaš snage vjerovati! No na toj vjeri upravo počiva poslanje Cenacola. Vjera znači i molitvu, no ona nije inzistirala samo na verbalnoj molitvi, nego i onu koja se živi u praksi. "Molitva nisu samo izgovorene riječi, nešto što se 'obavlja' u kapeli. Prava molitva očituje se izvan kapele, u životnoj svakodnevici. Molitva i rad, ora et labora, stupovi su našeg zajedničarskog života", kaže s. Elvira, objašnjavajući kako otpočetka nije htjela prihvatiti pomoć države, ali ni roditelja, jer da su ih njihova djeca dovoljno opljačkala. Trebali su se sami izboriti za život, vjerujući pritom i u Božju providnost. "Kako tražiti novac od očajne obitelji, često i financijski iscrpljene", pitala se i tada je stavila pred Gospodina izazov: "Ti si Otac i ja sam te susrela kao Oca. Ići ću kamo god želiš, čini ono što od mene budeš tražio, bez iznimke. Ali Ti pokaži ovoj djeci da si Otac!" "Tako je i bilo. Nikad nas nije razočarao, uvijek je išao ispred nas. Providnost se nije dala čekati: preko malih i velikih dobročinitelja, koji su povjerovali u ono što činimo, uvijek bi odgovorila na naše potrebe", posvjedočila je s. Elvira, utemeljiteljica ove posebne zajednice, iz koje i sama Crkva danas može crpiti ne samo inspiraciju i pastoralne modele, nego i samu vjeru, koja se tako lako topi i gubi u apostaziji* vremena u kojemu živimo. *apostazija (grč.), otpadništvo, odvajanje, odmetništvo, osobito u vjerskom smislu, enciklopedija.hr

 

Potres kod Karlovca: “Grmljavina”