To je tvoja zemlja
"Misao narodnog jedinstva baština je najboljih naraštaja i plod teških žrtava. To jedinstvo ne smijemo pustiti u ruke nezvanih da ga oni tretiraju svojim krezubim mislima i zlim namjerama", piše, upozorava i savjetuje nobelovac Ivo Andrić.
U nedjelju, 12. siječnja 2025. godine, u susjednoj su Republici Hrvatskoj održani predsjednički izbori. Kao nigdje na svijetu, ili kao malo gdje i malo kad, sudionici predsjedničkih izbora ostali su pri svojim neshvatljivim, još više i još teže prihvatljivim porukama.
Gubitnik nije čestitao pobjedniku, a k tomu navijestio je da neće doći na svečanu inauguraciju novoizabranog predsjednika. O tempora, o mores! Čudnih li vremena i čudnih li ljudi, kažu drevni Latini.
Tko sam ja da pametujem!
Ipak, poštovana gospodo, nije država vaš ego, nego sveta obveza pristupiti svečanom polaganju prisege i pomoći izabranom poglavaru u njegovoj službi državnom i narodnom dobru.
Samo tako i drukčije nikako.
Oslobodite se uskogrudnosti i političke taštine, prepoznajte znakove vremena, slijedite postupke bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović! Zbog grubog i necivilizacijskog postupka Zorana Milanović, tada predsjednika Vlade, na njezinoj predsjedničkoj inauguraciji 15. veljače 2015. godine imala je stotinu razloga tu svečanost u široku luku zaobići. Ipak, kao dama i odgovorna državnica, odlučila je doći i pokazati kako se, i unatoč osobnom animozitetu, u određenim, osobito ovakvim prigodama, treba ponašati.
U katoličkom listu Glas Koncila zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša kaže: "Uvođenje kulture nečestitanja mnogo je opasnije nego što se misli. Tako se stvara toksično ozračje koje ne pridonosi dobru naroda."
Vidjet ćemo na lokalnim izborima je li opomena nadbiskupa Kutleše bila i njihova politička osmrtnica.
U najsvečanijim državnim i uopće društvenim odnosima moraju se nadići uvrede, pa i one najteže koje je u različitim prigodama potpuno nekontrolirano, kavanski, izgovarao izabrani hrvatski predsjednik:
- Banda će se ugušiti u svojoj prašini!
- Glodavce treba otjerati!
- Vidjet će oni kad se novi konji osedlaju!
- Prvo sapun pa tek onda parfem!
- On je štićenik svih režima!
- On je dete vojne lekarke!
Hrvatskoj je isplazio jezik.
Hrvatskoj je pokazao srednji prst.
Ismijavao je predsjednika Tuđmana.
Otišao je u Bruxelles.
Tamo je njegov svijet, a ne ova država!
Unatoč svemu, minimum građanske odgovornosti i političke kurtoazije nalaže izdignuti se iznad svega i doći na inauguraciju te dobitniku čestitati. Jer nije ovo uobičajen izborni trijumf – 75:25 posto.
U času kada je novoizabrani predsjednik dovršio pozdravni govor, zahvalio ovom i onom, odjeknula je domoljubna pjesma "Tvoja zemlja".
To je tvoja zemlja,
tu sagradi dom,
tu je stari temelj,
tu na kršu tom.
Vjetar i oluje
kidali su nju,
ali ona tu je,
sve dok mi smo tu.
Stihove je napisao pjesnik Drago Britvić (1935. – 2005.), uglazbio ih Alfi Kabiljo (1935. –), a izveo, kao nitko do sada, legendarni glazbenik Vice Vukov (1936. – 2008.).
Ni sam sebi ne mogu objasniti što me navelo i potaknulo na pisanje ove kolumne. Jesu li to stihovi Britvićeve pjesme ili se probudilo sjećanje na dugo prijateljstvo s neprikosnovenim vladarom glazbenih pozornica druge polovine prošlog stoljeća.
Iskreno, najviše me potaknula 80. godišnjica mučkog, poslijeratnog ubojstva 66 svećenika franjevačkog reda. U jednoj maloj zajednici, kao što su širokobriješka općina i zapadna Hercegovina, bez suda i postupka, u sumanutu pohodu spaliti, pobiti i u ledenu Neretvu ubaciti nositelje religijskog, duhovnog, kulturnog i svakog reda i napretka jednoga naroda zločin je kakvih je na cijelom svijetu malo.
Davno je nobelovac Ivo Andrić napisao:
"U našoj maloj i ubogoj Bosni, u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere, treba četiri puta više ljubavi, razumijevanja i snošljivosti nego u nekoj drugoj zemlji. Jer, nitko ne zna što znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta, poznavati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni među sobom zbliže."
Bez takva pristupa i takve harmonije u našoj zemlji nije jednostavno živjeti. Problemi i nesporazumi izbijaju na sve strane, i tamo gdje se ne mogu ni očekivati. Tako Ljupka Dimitrovska, kolegica glazbenika Vice Vukova, pjeva svoj hit čiji refren glasi:
Ta naša barka mala,
što pušta na sve strane,
ja sam je brodom zvala,
a jedva u nju stala.
Bosna, s njom i posestrima Hercegovina, često, a osobito u posljednje vrijeme, pušta na sve strane.
Na vrhuncu glazbene karijere, u proljeće 1970. godine, Vice Vukov prvi se put zatekao u Hercegovini. U to je vrijeme na Okružnom sudu u Splitu protiv njega bio pokrenut kazneni postupak za ozbiljno kazneno djelo izazivanja nacionalne mržnje.
Tako se Vice prisjeća i piše:
"Organizatori prvoga hercegovačkog koncerta, sve odreda komunisti, najprije su me odveli na Široki Brijeg da mi pokažu crkvu i franjevački samostan. Pred ulazom dočekao me mlad svećenik. Ljubazno me pozdravio i pozvao unutra. Na druge se nije posebno obzirao.
Pokazao mi je kamenu ploču koja svjedoči o zločinu koji su na koncu Drugoga svjetskog rata, 7. veljače 1945. godine, nad hercegovačkim svećenicima franjevačkog reda počinile partizanske jedinice. Kada se na vratima pojavio gvardijan fra Jozo Pejić (1935. – 2014.) sa svojim širokim osmijehom, veselje se proširilo. Prvo se pozdravio sa mnom, a s ostalima onako, usput.
Shvatio sam da je on tu centralna vlast. Tada sam prvi put čuo priču o legendarnom fra Didaku Buntiću. Shvatio sam veličinu tog čovjeka.
Odrekao sam se honorara u želji da to bude moj prinos podizanju spomenika tom znamenitom čovjeku. Moj je postupak s oduševljenjem prihvaćen kod gvardijana fra Joze, još više kod širokobrijeških 'komunista'. Zanimljivo, i o tom sam u povratku ozbiljnije razmišljao."
Sjećam se kako nas je fra Jozo Pejić, kao svećenik i duhovnik, savjetovao da se čuvamo razaranja u ljudima i među narodima. Moramo zaustaviti vrijeme u kojemu s ljudi mogu pasti maske pa ih sutra, ne dao Bog rata, ne bismo mogli prepoznati.
Ne smijemo dopustiti da prethodna čudovišta izmile iz mračnih dubina svojih duša. U tom i takvu vremenu s ovih prostora mogu nestati norme koje među razumnim ljudima i prosvijećenim narodima moraju biti vječne i neprolazne.
U vrijeme kada je Vice Vukov prvi put zakoračio na tlo Hercegovine održavao se jugoslavenski festival "Pesma leta". Pod tim je nazivom Vice odbio nastupati izvan Srbije i Vojvodine.
Zahtijevao je da se festival naziva prema jeziku naroda koji tamo žive; u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj festival se treba zvati "Pjesma ljeta", u Makedoniji "Pesna na letoto", a u Sloveniji "Popevka poletna".
To je izazvalo bijes organizatora.
Sa svih strana zapljusnule se etikete o nedoličnom ponašanju, o nacionalizmu, šovinizmu, moguće i neprijateljstvu prema bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.
Tako jedan mladi srpski pjesnik pjeva:
Dokle smo došli,
dođi pa vidi,
ne mijenjaj druge,
od sebe kreni
i dođi sebi,
dok imaš kome.
U prvoj godini vježbeništva (1970.) zagrebački odvjetnik Mladineo, branitelj Vice Vukova, od moga je principala, glasovitog mostarskog odvjetnika Ive Čizmića, zatražio kolegijalnu pomoć u zaštiti sigurnosti i slobode tada ekstremno popularnog pjevača.
Zašto?
Predsjedništvo Socijalističkog saveza radnog naroda, u suradnji s Općinskim komitetom Saveza komunista, zabranilo je održavanje mostarskog koncerta. Karte su bile razgrabljene. Po istom ideološkom načelu otkazan je koncert koji se trebao održati u Posušju.
Nezadovoljstvo Vicinih obožavatelja dosegnulo je svoj vrhunac.
Na trećem koncertu u Imotskom okupile su se zapadna Hercegovina i Dalmacija. Skupina mladića koji su iz Posušja pošli u Imotski pjevala je pučki napjev: "Vice Vukov, naše gore grana, on bi pjev'o, ne sm'je od hajvana".
Tek tada su se vatre zapalile.
Usporediti narodnu vlast s hajvanom, stokom, politički establišment žestoko je osudio. U takvim okolnostima, kao odvjetnički vježbenik i početnik, preko svoga principala upoznao sam Vicu Vukova i do kraja njegova života ostali smo u odnosu najboljeg prijateljstva. Vezala nas je dugogodišnja i neprekidna suradnja u tijelima Matice hrvatske.
Jedne poslijeratne godine vraćao sam se s godišnjeg odmora. U Bolu, na trajektu koji je plovio put Makarske, sreo sam Vicu Vukova. Radosti nije bilo kraja. Pogotovo kada je rekao da ide u Međugorje i da je smješten u hotelu Anamarija. Proveli smo nekoliko dana u ugodnom prijateljskom druženju i uvjerio sam se da je to intelektualac širokih dometa i velikih mogućnosti.
Godinu dana pred tragični pad na stubištu Sabora bili smo na godišnjoj skupštini Matice hrvatske i ponovno se ugodno družili na Gornjem gradu.
Život piše priče i romane.
Otvori KEKS Pay
