Optužba kako Hrvatska naoružava selefije samo je kontinuitet podmetanja (para)obavještajnih službi kojima čvrsto upravlja dio bošnjačkih političara. Za taj rat vješto koriste državne institucije i njezine predstavnike, a osobito državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića, koji je član Karadžićeva SDS-a. Sumnjive prošlosti, ucijenjen od bošnjačke tajne službe, postao je njihov “glasnogovornik”. Time bošnjačke optužbe sa srpskim ministrom dobivaju na državnoj težini.
Svakih nekoliko mjeseci on izlazi s novom “ekskluzivom” od koje na kraju ne bude ništa, ali posluži dnevnopolitičkoj svrsi njegovih pokrovitelja. Mektićevi motivi su i osobni jer se, u pravilu, obračunava s hrvatskim kadrovima. Istodobno diskreditirajući HDZ-ove dužnosnike, koji su partneri SNSD-a, ministar sigurnosti vjeruje kako time slabi i svog ljutog neprijatelja Milorada Dodika. S bošnjačkom politikom “osvetnik” Mektić koincidira zbog vječite “velikosrpske” mržnje prema Hrvatima. Zbog takve antihrvatske politike, parasustav ga štiti od Tužiteljstva koje bi ga imalo štošta priupitati.
S druge, pak, strane, “velikobošnjačke” optužbe u funkciji su ušutkavanja Hrvatske kako bi lakše obespravili Hrvate u BiH i u konačnici od Federacije napravili ekskluzivni bošnjački entitet. U dobroj mjeri u tome su i uspjeli. Hrvatska politika nema odgovor na prljavu kampanju. Stalno je u defenzivi. Koliko god se službeni Zagreb trudio dokazati kako je prijatelj BiH, toliko se političko Sarajevo natječe prikazati ga neprijateljem. Scenarij je uvijek isti: iz konteksta se izvuče jedna gesta ili rečenica kojom se to ilustrira. Tako će biti sve dok, i ako, Hrvati u BiH potpuno politički ne kapituliraju. Kada završe posao, tek onda Sarajevu neće smetati biti prijatelj sa susjednom državom.
Hrvatska mora promijeniti defenzivnu politiku. Umjesto stalnog branjenja od lažnih optužbi, treba imati proaktivnu strategiju izgradnje iskrenih odnosa. Ponajprije s Bošnjacima. Za početak, sami političari moraju uspostaviti veće međusobno povjerenje. Neće uspjeti dosadašnjom politikom rijetkih i službenih razgovora. Prije svih, Izetbegović i Čović moraju zajedno biti česti gosti i u Zagrebu. Jednako tako, Plenković i Grabar-Kitarović trebaju biti s njima u Sarajevu. Poput njih, treba stvoriti ambijent u kojemu će i oporbeni hrvatski političari razgovarati sa svojim bošnjačkim kolegama, baš kao i što moraju biti češći susreti kulturnih, vjerskih, medijskih, akademskih i drugih djelatnika i institucija. Tek iz svih tih koordiniranih i iskrenih susreta može izrastati povjerenje.
Sa sadašnjom politikom nepovjerenja stvoren je ambijent da tko god napada Hrvate, automatski postaje bošnjački patriot. Nitko nema hrabrosti pokazati prijateljstvo, a ne daj, Bože, ustupak. Oporba će odmah napasti vladajuće ako to i pomisle. I obrnuto. Prijateljski stav prema Hrvatima smatra se znakom slabosti ili izdaje. Stvoreno je neprijateljsko ozračje idealno za potpuni nestanak Hrvata u BiH u kojemu za bošnjačke interese i srpski ministar sigurnosti stvara njihovu nesigurnost, a tajne službe javno se bore protiv njih.•
Niti je gospodin Mektić srpski ministar, niti radi za bošnjačke interese. Gospodin Mektić, s obzirom na dužnost koju još uvijek obavlja, radi isključivo u interesu države Bosne i Hercegovine, jer je pokušaj afganistacije regije od strane nama "prijateljske" hrvatske obavještajne službe i još gore, od strane diplomatsko-konzularnog predstavništva u našoj zemlji brutalno bezobrazan i krajnje drzak čin podmuklog i ponašanja koje se ne smiije tolerisati. Sve pohvale gospodinu Mektiću.