Naslov današnje kolumne posudio sam iz knjige banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice. O jednom, drugom i svakom događaju, osobito onom ratnom i poratnom, velikom i značajnom, znaju se naći različiti komentari, prosudbe i zaključci. Ovisno o tome tko piše i zašto baš tako piše.
Kada sam zatvorio posljednju stranicu zanimljive i intrigantne knjige i ponovno se vratio na njezine zanimljivije dijelove, stekao sam dojam da je uzoriti biskup vjerodostojno opisao ono što je doživio na putovanjima i susretima sa svjetskim moćnicima, silnicima, trgovcima, prevarantima i državnicima. Stekao sam i dodatni dojam da je na Sky aplikaciji, u nekom vojnom savezu, pohranjen plan o sudbini sklepane daytonske suhozidine.
Je li taj plan dobar?
Tko to može znati!
"Zalijevanje svakog korijena ne mora donijeti dobrobit.
Zato treba dobro vidjeti što se zalijeva.
Zalijevanje trnja uzaludan je posao", piše perzijski filozof i pisac Dželaludin Rumi (1207. – 1273.)
Nakon tridesetak poslijeratnih godina opravdano je postaviti pitanje – tko i čime zalijeva mlado daytonsko stablo?! – ono koje je u samoj sadnji pogrešno nakalemljeno pa pošlo kud ne treba i kako ne valja.
Stablo raste, grane se šire i razvijaju, a svakim je danom jedna od druge sve dalje i dalje. U proljeće, kada sve cvjeta i buja, lišće s ogoljena stabla opada. A ono što je najgore i najpogubnije – korijen daytonskog stabla postaje nesočan i natruo.
Samo što se sasušio nije.
Tako je uvijek kada se spaja ono što je u pravilu teško spojiti.
U godinama stvaranja jugoslavenske zajednice ovako nekako razmišljao je slavni bosanskohercegovački i srpski pisac Branko Ćopić (1915. – 1984.) u kultnoj knjizi "Gluvi barut", za koju Ivan Lovrenović, književnik prvog reda, kaže da je, uz "Hrvatskog boga Marsa" Miroslava Krleže, najbolje što je ikada napisano na slavenskim prostorima. Po književnom, kulturnom i društvenom statusu, nobelovcu Ivi Andriću mogu se približiti samo Miroslav Krleža i Branko Ćopić, misli Ivan Lovrenović.
Branko Ćopić piše:
"Mlado, prvi put ujedinjeno i u samom svom ujedinjenju razjedinjeno ovo naše tlo, preko noći, popucalo je po svim nezavarenim šavovima. Razjedinjena prošlost otvorila je sva grotla vjersko-nacionalnih, klasnih i osobnih podjela. Svud je potekla lava animalnog, bespomoćnost je zaledila um, razum i srce."
Kakogod, nije sve crno kako na prvi pogled izgleda.
Nesporazumi se moraju primiriti.
Život mora krenuti stazom kojom treba putovati…
Demokratska Europa ne može sebi dopustiti da još jednom zakaže i ustukne pred novim balkanskim izazovima i dopusti reprizu tragedije četrdesetih godina prošloga stoljeća.
Na iskustvu toga vremena Europa je morala zaustaviti ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ratove za koje suvremeni povjesničari kažu da nije bilo gorih i bestijalnih.
A bilo je svakakvih!
Znalo se da to neće na dobro izići.
Tko su gospodari naših života, osobnih, kolektivnih i državnih sudbina?
Jesu li to izabrani predvodnici, duhovnici, znanstvenici, umni i razboriti ljudi ili oni koji trguju političkom moći, novcem i razornim oružjem?
U knjizi "Skidanje maski" banjolučki biskup dr. Franjo Komarica piše:
"Moja zemlja gori u ognju i plamenu.
Putovao sam svijetom.
Kucao sam na razna vrata i molio za pomoć.
Lutao sam kao izbezumljen čovjek.
Otputovao sam u kanadsku Ottawu i sreo se s ministrom inozemnih poslova i njegovim zamjenikom zaduženim za Europu. Povjerovao sam da su to ljudi koji sve znaju i o svemu odlučuju. Vjerovao sam da sam, kako naš narod zna reći, došao na pravu adresu.
Pitao sam ih što se radi od moje male i nemoćne zemlje.
Zašto se ne zaustave zločini Slobodana Miloševića?
Diplomatskom mirnoćom, suhim i oporim glasom, jedan pa drugi rekoše:
'Oče biskupe, morate znati da Slobodan Milošević još ne smije pasti.
Još nije obavio ono što obaviti treba.
Marionetom se može lako upravljati.
Mi točno znamo što namjerava učiniti na Kosovu.
Pustit ćemo ga da to uradi.
A onda ćemo intervenirati…'
I tako bi!
Nisam se predavao.
Išao sam dalje", piše biskup Komarica.
"Jednoga visokog, moćnog međunarodnog političara, pravog kapitalca, pitao sam – zašto se moja zemlja tako surovo razara? Nikada neću zaboraviti kako mi, čudesnom mirnoćom, u lice reče i brk skresa.
'Gospodine biskupe, zapamtite: ja sam vaš Bog!
Zato će biti onako kako ja hoću.
Ja sam naredio da kod vas bude rat i bio je.
Sada sam naredio da rat stane.
Naredio sam da mora biti mir.
I sada je mir.'
Kao da mi htjede reći: 'Zašto ste ovamo došli?'
U jednom času pomislih: možda je ovo obični hvalisavac.
Ali, opet, otkud ga tu i na tom mjestu?
Putujući iz jedne u drugu zemlju, s jednog na drugi kontinent, pitao sam se – kako bogovima u ljudskom liku stati ukraj?
Je li to uopće moguće?
Posjetio sam njemačkog kancelara Helmuta Kohla (1930. – 2007.).
Pričao sam mu s kakvim se nevoljama bori moj narod i moji župljani u Banjoj Luci.
Slušao me je.
Stekao sam dojam da je on dobrohotan čovjek.
U jednom času moćni kancelar skine naočale, u ruci ih vrti, i poče govoriti:
'Razumijem ja vašu brigu, oče biskupe.
Znam što znači izgubiti svoju zemlju, svoj dom i svoju župu.
Prilike su teške.
Spleli su se različiti interesi.
Svakih deset minuta zvali su me Englezi i Francuzi.
Tražili su da hrvatsku vojsku zaustavim.
'Hrvati ne smiju ući u Banju Luku!', vikali su, da ne kažem – urlali i prijetili.
Povučene su crte razgraničenja – tako mi rekoše.
Za vrijeme ratnih patnji samo se jedan političar pokazao s licem koje je dostojno Božjeg stvorenja. Bio je to francuski veleposlanik u Bosni i Hercegovini.
U prijateljskom razgovoru i ozračju reče mi:
'Oče biskupe, kada je moj predsjednik Francois Mitterand (1916. – 1996.) došao u Sarajevo, vidio je da grad gori u plamenu. Umjesto da nešto učini, on reče: Ovim divljacima treba dostaviti još više oružja da se međusobno istrijebe. Onda ćemo mi u Europi imati više mira.'
Ovu zlokobnu istinu mogao je čuti svatko tko je bio u blizini velikog državnika. Naravno, i onaj tko razumije francuski jezik.
Odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, u pratnji vojnog atašea, posjetio me veleposlanik jedne moćne europske zemlje. U razgovoru (str. 18. i 109.) reče mi:
'Gospodine biskupe, zaboravite Dayton!
To je američka glupost.
Dayton ništa ne znači.
To je običan papir.
Moja će vlada poduzeti sve da on ni u čemu ne uspije.'"
Je li Daytonski mirovni sporazum Sveto pismo, kako kaže prekooceanska velesila ili obična glupost, običan papir, kako kaže europski politički epicentar? Kakva je sudbina male, razorene i podijeljene zemlje, zemlje koju mnogi nazivaju – Ni tamo ni amo?
"Suočen s tisuću neprilika", piše biskup Komarica, "odlučio sam se obratiti gradonačelniku Banje Luke i zamoliti ga za pomoć.
'Puno se mojih župljana želi vratiti u svoje domove, gospodine gradonačelniče. Ljudi žele obnoviti ono što je porušeno', sklopljenih ruku molio sam ga.
U jednom času gradonačelnik me prekide i čudnim, oporim glasom reče:
'Ja sam ovdje Bog!
Ja prkosim Daytonskom mirovnom sporazumu
Neću dopustiti da se Hrvati vrate u moj grad.
Neće ni u mjesta iz kojih su protjerani.
Uzet ću novac koji je namijenjen za njihov povratak.
Zaboravite Banju Luku, oče biskupe!'
Silazeći niz stubište Banskih dvora, pridržavao sam se za rukohvate.
Stube su pod mojim nogama počele bježati…", prisjeća se biskup Komarica.
Pod konac prošlog stoljeća nad Bosnom i Hercegovinom, malom i nesretnom zemljom, rastvorilo se grotlo teških nesporazuma.
Borbe se rasplamsavaju.
Ne prestaju.
