Je li zaista moguće da se politička odluka o primanju Hrvatske u schengensku bezgraničnu zonu nađe na dnevnom redu Vijeća Europske unije do kraja godine, baš za vrijeme slovenskog predsjedanja? Bila bi to zaista sjajna gesta, pozitivna u širem smislu. Ne samo u smislu ulaska najmlađe države članice EU u Schengen, nego i u smislu zatvaranja jednog lošeg i nepotrebnog poglavlja u hrvatsko-slovenskim odnosima.
Poglavlja u kojem je Slovenija čekala Hrvatsku na svakom zavoju europskog puta kako bi izvukla u prvi plan bilateralno pitanje razgraničenja. Važan sastojak za takav scenarij je tu: premijer Janez Janša, barem deklarativno, ne gleda na pitanje ulaska Hrvatske u Schengen kao na priliku za još jednu priliku za izvlačenje slovenskog veta. No, taj jedan sastojak nije sam po sebi dovoljan. Odgovor na pitanje hoće li se ta odluka naći na dnevnom redu Vijeća tijekom slovenskog predsjedanja najpreciznije glasi ovako. Neće to nitko glasno reći, ali u pozadini to svi u hrvatskoj Vladi misle. A to je ovo: naći će se onda kad osjetimo da za takvo što imamo dovoljnu volju i podršku država članica – svih, a ne samo Slovenije. Najgore bi bilo gurati tu temu na dnevni red Vijeća EU i onda dobiti negativan odgovor. Tako da se ide prema tome da se najprije osigura da odgovor bude pozitivan, a to znači da se unaprijed izlobira signal podrške svih (ili barem dovoljno velikog broja) zemalja članica Schengena, a tek potom da se traži uvrštenje te teme na dnevni red Vijeća. U tom slučaju, sve može ići glatko.
Drukčiji pristup može biti inzistiranje da se tema što prije progura na dnevni red, pa da se onda u raspravi kao odgovor iskristalizira “ne” ili “pričekajte, ne sada, vidjet ćemo kasnije”. Ali to Hrvatskoj nije u interesu. Upravo zbog te šire slike, malo je izgledno da se tema političkog odlučivanja o primanju Hrvatske u Schengen nađe već na slovenskom dnevnom redu Vijeća Europske unije.
Drugi najbitniji sastojci jednostavno nisu tu. Schengen kakav poznajemo, Schengen u kakav Hrvatska ima ideju ući, trenutno ne funkcionira idealno. Pod privremenom je suspenzijom na nizu neuralgičnih točaka, što zbog migrantske krize još od jeseni 2015., što zbog globalne pandemije koronavirusa. Schengen je kao autobus kojeg Hrvatska čeka na svom stajalištu, ali autobus koji je dolje niz cestu doživio lančani sudar, pa se tek treba ponovo pokrenuti, nakon što prebroji jesu li svi putnici, prtljaga i dijelovi motora na broju. Da ne govorimo da autobus, jednom kad se pokrene, ima još dvije stanice prije naše: Bugarsku i Rumunjsku. Možda ih zaobiđe, pa prvo pokupi nas.
Možda nas Slovenci, jednom kad se mi ukrcamo, neće zaustavljati i pokušati izbaciti van. Ali i dalje govorimo o autobusu koji se još nije pokrenuo s mjesta sudara. Europska komisija danas će usvojiti jedan novi plan koji bi mogao dati “poguranac”: naslovljen je “Prema potpuno funkcionirajućoj i otpornoj Schengenskoj zoni slobodnog kretanja”. “Prema” je tu ključna riječ. U kojem roku će stvari doći do toga “prema” čemu se zamišlja da bi trebale ići, to tek treba vidjeti. Nema sumnje da će Komisijina komunikacija biti optimistična, ohrabrujuća, izvediva ako se svi slože da će je primijeniti u praksi. Ali o tome što Komisija zamisli odlučuju države članice u Vijeću EU. Iskustvo s dva pokušaja reforme europskog sustava azila (da ne govorimo o iskustvu Bugarske i Rumunjske, obiju zemalja tehnički spremnih za ulazak u Schengen) uči nas da se u Vijeću među državama članicama ovih dana i ovih godina teško mobilizira podrška svemu što Komisija predloži na temu granica u doba izazova masovnih migracija i mutirajućih virusa. Naprosto zato što su to iznimno osjetljiva politička pitanja. Na pitanju schengenskih granica doslovno je moguće gubiti izbore, što znaju i Emanuel Macron, kojeg na proljeće čekaju izbori (sportaši bi rekli: uvijek neugodna protivnica, Marine Le Pen), a i političari u Njemačkoj, tko god ondje već bio kandidat za kancelara(-ku) nakon kancelarke. Ta dva izborna ciklusa, i njihov ishod, još su jedna nepoznanica koju treba razriješiti prije no što autobus zvan Schengen stigne na naš peron. Ništa nije nemoguće, pa ni naš brzi ulazak u tu zonu bez granica, ali nije baš da je taj ulazak na vidiku.
