U četvrtak, 4. listopada 2021. godine Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u dvorani hotela Mostar predstavila je dvoknjižje svoga člana, redovitog akademika Frane Ljubića, profesora emeritusa. Promocija je bila obasjana svjetlošću njegova imendana, blagdana sv. Franje Asiškog (1181. – 1226.) i briljantnim prikazima promotora dr. Ratka Perića, biskupa u miru, akademika Mladena Bevande, profesora emeritusa, i književnika Miljenka Stojića, svećenika franjevačkog reda.
Dvije sveobuhvatne knjige, “Za opstanak Sveučilišta i kvalitetnije obrazovanje” i “Za ravnopravnost hrvatskog naroda i nužnost pristupa ujedinjenoj Europi”, na 1613 stranica svjedoče o vremenu nastanka Sveučilišta, o borbi za što kvalitetnije obrazovanje i obračunu “prsa o prsa” za ravnopravnost hrvatskog, malobrojnog, a konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.
Znanstvena karijera akademika Frane Ljubića i razina promocije koja se u tijeku godine, pa i desetljeća, može nabrojiti na prste jedne ruke dostojne su naklona do poda. Kada su u pitanju predstavljanja i lucidne opservacije biskupa Ratka Perića, akademika Mladena Bevande i književnika Miljenka Stojića, to su uvijek događaji za pamćenje. Ipak, moj dojam, dojam moderatora koji je s osobitom pozornošću osluškivao svaku izgovorenu riječ, svjedoči da su promotori, kako priliči zvanju i akademskom znanju, uložili izniman napor pa su, znanstveno i literarno, secirali svaku od 1613 stranica i izveli zaključke koje je široj javnosti korisno predstaviti.
“Akademska zajednica djeluje u Mostaru od 1977. godine pod nazivom Univerzitet Džemala Bijedića. Bijedić je Mostarac, političar, član Saveza komunista i jugoslavenski predsjednik Saveznog izvršnog vijeća od 1971. do 1977. godine. Poginuo je u zrakoplovnoj eksploziji upravo 1977. godine, u 60. godini života. Taj se komunistički Univerzitet, prozvan po Bijediću, u ratnom razdoblju usmjerio u dvije akademske institucije u Mostaru: u zapadnom dijelu Sveučilište zasebno funkcionira od 1992. godine, više u Neumu nego Mostaru, te istočni Univerzitet Džemala Bijedića, koji je proradio 1993. godine.
Obje visokoobrazovne ustanove tako djeluju sve do danas. U cijeloj Bosni i Hercegovini ima osam sveučilišta: Sarajevo – Istočno Sarajevo, Tuzla, Mostar – istočni Mostar, Bihać, Zenica i Banja Luka. Ovdje se ograničavam na rektorsku službu Frane Ljubića, rektor je Sveučilišta od 2001. do 2007. godine, te na djelovanje međunarodne zajednice u tim vremenskim koordinatama”, piše biskup Ratko Perić i nastavlja:
“Dok je u Mostaru šest godina kao rektor ravnao Sveučilištem dr. Frano Ljubić, u sarajevskom su se uredu izredala trojica visokih predstavnika: Wolfgang Petritsch (1947.), austrijski političar i diplomat slovenskog podrijetla, djelovao u BiH od 1999. do 2002. godine, Paddy Ashdown (1941. – 2018.), Britanac, političario u BiH od 2002. do 2006. godine, Christian Schwarz-Schilling (1930.), njemački političar, zadržao se u BiH od 2006. do 2007. godine.
Na političkoj sceni u Mostaru, u to vrijeme, aktualna je bila Hrvatska samouprava, nastala kao odgovor na amandmane na Dayton američkog veleposlanika Roberta Barryja, voditelja Misije OESS-a iz 2000. godine, o rasplinuću konstitutivnosti i preglasavanju Hrvata u Domu naroda i u Predsjedništvu. Ta Samouprava živjela je sedam proljetnih i ljetnih mjeseci, tj. od 3. ožujka do 6. listopada 2001. godine i formalno zgnječena zahvaljujući metodama međunarodne zajednice, manifestirane tenkovima na recepciji Hercegovačke banke”, piše Ratko Perić i na taj način objašnjava društveno-političke okolnosti u kojima se našao i u kojima je djelovao autor knjiga u vrijeme dok je obnašao časnu zadaću rektora Sveučilišta.
“Za vrijeme Ljubićeva izbora za rektora Sveučilišta, nad akademskom zajednicom visjela su tri gordijska čvora koja je trebalo dijaloški rasvijetliti ili aleksandrovski sabljom presjeći da bi ustanova mogla djelovati. Rektor Frano Ljubić pošao je rasvjetljavati, a ne presijecati gordijske čvorove. Pod rektorovim ravnanjem spašen je na Sveučilištu hrvatski jezik od babilonske smutnje, autonomija od političke zbrke i individualnost od integracije. Rektor Ljubić znao je zaobići Scilu – morsku hrid i Haribdu – morski vir, da se domogne Itake slobode i ravnopravnosti…”
Što je sve uradio i uz kakve je muke prošao, promotor biskup Perić naveo je imenima, datumima i ishodima.
“Na stazi pravde stoji život, a onda i ona, na stazi nepravde, stoji propast”, biblijskim mislima, dan nakon održane promocije, s iznimnim poštovanjem biskup Ratko Perić obraća se akademiku Frani Ljubiću riječima:
“Vaše će ime ostati upisano neizbrisivim slovima ne samo na Sveučilištu sa službom uspješnog rektora nego i u hrvatskom narodu Hercegovine i cijele ove zemlje kao mentora ravnopravnosti. Ne preostaje nam drugo nego moliti se i boriti se.”
Meni, kao moderatoru ove znanstvene večeri, čini se da mandatu rektora Frane Ljubića najviše odgovara jedan segment iz pripovijetke “Proba”, književnog remek-djela našeg nobelovca Ive Andrića:
“Na jednoj livadi, na osami, u hladu stoljetnog hrasta sjede i u miru razgovaraju moćni Rasim-beg i njegov prijatelj fra Serafin, katolički svećenik.
‘Znaš, prijatelju, fra Serafine, ja mislim da bi ti trebao prijeći na drugu stranu. Od tebe tako kršnog, lijepog, pametnog i umilnog glasa dva imama mogu se napraviti, a kao mujezina dolazit će ljudi na dva sata hoda da te vide i da te čuju.’
Fra Serafin, mudar i iskusan, prošao i doživio svega i svačega, kaže:
‘Znaš što, prijatelju Rasim-beže, i ja o tom dugo razmišljam. Što će meni ovi moji, kada mi brane ono što ja volim i od mene traže ono za što ja nisam? Nisam pa nisam. I tako samo što ja u svojoj glavi nisam prelomio i odlučio, jedne noći ukaza se Svevišnji i nešto mi šapnu. Prepadoh se, tako ostadoh tu gdje jesam…’”
U ulozi moćnog Rasim-bega ja vidim visoke predstavnike Wolfganga Petritscha, Paddyja Ashdowna, Christiana Schwartz-Schilinga i svakog njihova nasljednika koji je ovdje došao, kofere raspakirao i počeo nametati svoju volju i nevolju.
“Tvrd je orah voćka čudnovata”, pjeva veliki crnogorski pjesnik Njegoš.
Rektora Franu Ljubića nitko nije trebao buditi, lomiti i nešto mu šapnuti. Jer, on je za svoga mandata budan bio i budan bdio nad onim što je u svoje ruke uzeo i na svoja pleća uprtio.
U jednom času pogledom sam prošao po dvorani i primijetio oduševljenje izlaganjem biskupa Perića, ali i znatiželju što će nadugo i široko poznati filozof i orator akademik Bevanda u nastavku promocije reći.
“Knjige koje su pred nama imaju i one svoju povijest, svoju sudbinu. Latini bi rekli: Habent sua fata libeli. Ova su pisana djela i značajan dio autorova života, njegova znanstvena iskaznica, zapravo jedan cijeli život. U ove knjige autor je utkao svoje kreativno-stvaralačke sposobnosti, svoju stručnost, osobnost, moralni dignitet, ali i svoje emocije, misli, ideje, preokupacije, želje, svoju dušu, sve samoga sebe”, piše recenzent i promotor akademik Mladen Bevanda i nastavlja:
“Vjerojatno ne postoji sveučilište u Europi koje je bilo izloženo tolikim pritiscima, neutemeljenim optužbama međunarodne zajednice niti rektor koji je vodio ovakvu prepisku s predstavnicima rečene zajednice. Rektor Frano Ljubić dostojanstveno se nosio s pritiscima i optužbama. A bilo je ‘povuci-potegni’, mučno i naporno nositi se i hrvati s moćnicima, oholnicima i nasilnicima. Politika koju su vodili međunarodni vjetropiri nije podnosila istinu, argumentaciju i pravedna nastojanja.
Rektor Frano Ljubić uporno se pozivao na pravdu, zdrav razum, europska iskustva, pluralizam, pravo svakog naroda na odgoj i obrazovanje na svome jeziku. Sveučilište je sačuvano, ono raste, napreduje, pokazuje punu opravdanost postojanja, a efermni moćnici odlaze u anonimnost i zaborav otkuda su došli i što im, na koncu, i pripada.”
Ovakvim opservacijama akademika Mladena Bevande, zapravo, svjedoči pismo uzoritog biskupa u kojem navodi da će ime rektora Frane Ljubića neizbrisivim slovima biti upisano u povijest jednoga vremena i jednoga naroda.
Zanimljivo je pročitati kako akademik Bevanda putuje stoljećima i završava svoje izlaganje seciranjem povijesti sveučilišta na našem i širem slavenskom prostoru pa navodi:
“Prvo sveučilište osnovano je u Zadru 1396., u Zagrebu 1662., u Beogradu 1905., Ljubljani 1919. i Skoplju 1945. godine. U Bosni i Hercegovini najstarija visokoškolska ustanova je Vrhbosanska visoka teološka škola, koja je u Travniku otvorena 1890., premještena u Sarajevo 1893. godine, gdje je danas Katolički bogoslovni fakultet, zatim Franjevačka bogoslovija u Mostaru 1895. te u Livnu 1905. godine.”
Na tragu promotivnih izlaganja biskupa u miru dr. Ratka Perića i akademika Mladena Bevande ni u čemu ne zaostaje promotivna riječ književnika fra Miljenka Stojića.
Kada su spustili zastore i u dvorani pogasili svjetla, osoblje hotela Mostar moglo je biti ponosno što se pod svodovima njihova zdanja održavaju ovako značajni kulturni događaji.
