Već u subotu, dok sam se psihički odmarao od maratonskog petka tijekom kojega je Večernjakova ekipa odigrala praktički ključnu ulogu u dolasku Željka Bebeka u Hercegovinu te sudjelovala u predstavljanju knjige znamenitog Nikice Šiljega o Ligi Hercegovine, kojoj smo dali golem doprinos i čiji se glavni trofej zove Večernjakov pehar, znao sam da će i nedjelja biti maratonska, ali i nemjerljivo teža od jednog divnog petka u kojem je najviše trebalo komunicirati s ljudima uživo.
U nedjelju je trebalo komunicirati s publikom kroz razne tekstove u novinama i na portalu vecernji.ba te svake sekunde ići korak dalje u praćenju izbora u Srbiji. U predvečerje, dok normalan svijet večera i puni baterije za novi radni tjedan, ptičica mi je prišapnula informaciju da se nešto događa i da je situacija u Vučićevu stožeru "čudna".
"Je li moguće da je svrgnut?", zapitao sam se dok sam iščekivao da to netko demantira jer mi je nekako zvučalo kao znanstvena fantastika da je čovjek koji je utjerao strah u kosti srbijanskom narodu preko svoje žandarmerije, Kurira, Informera i drugih policijsko-medijskih krakova doveden pred zid.
I onda, kada je stigla informacija da se obraća u 21.30, pomislio sam da smo se prerano ponadali. Proglasit će pobjedu i idemo strepiti idućih nekoliko godina.
A onda Vučićev govor. Šok! Priznanje poraza!
S obzirom na njegov čudan način komunikacije s javnošću i medijima, pomislio sam da bi to mogao biti neki spin dok sam oprezno, s ekipom portala, pripremao tekst o tome da je stvarno priznao poraz.
Izraz lica Milorada Dodika ipak mi je govorio da je ovaj izgubio jer Dodik teško zna sakriti emocije s lica. Iako, da sam bio na njegovu mjestu, slavodobitno bih se nasmijao jer, da su izbori u BiH, primjerice, tjedan dana poslije, Milorad Dodik izgubio bi izbore. Ne zato što je njegova stranka lošija od oporbe u RS-u. Naprotiv, po mnogočemu se vidi da nije, već zbog tog psihološkog efekta Vučićeva pada.
A činilo se da iza Vučića stoje svi: i njegovi građani, i Trumpova Amerika, i Europska unija. Ali očito su to više bili Vučićevi spinovi nego što je doista imao tako snažnu svjetsku potporu. Očito je i Dodik nasjeo na Vučićevu priču jer javna je tajna da je u njihovoj ljubavi bilo više glume nego iskrenosti, no Dodik se u posljednje vrijeme u toj glumi zaigrao pa je izgubio i onu pragmatičnost kakvu je u prošlosti u odnosima sa Srbijom znao imati. Sad će pak morati izgladiti odnose sa Studentskom listom i razgovarati s njima na ravnopravnoj nozi.
I sad da se osvrnemo na Studentsku listu. Kombinacija mladosti i iskustva odradila je lavovski posao u dvije godine, prohodala cijelu Srbiju, susrela se sa svima koji su bili nezadovoljni Vučićem, a bilo ih je, čini se, više nego što se mislilo. E sad, pitanje je što će Studentska lista napraviti, jer netko se s pravom zapitao: ima li ikakav program? Ako nema program, to je već problem. Međutim, mladi imaju znanje, a prekaljeni lavovi dovoljno utakmica u nogama da su se pripremili za ovakav epilog. Na kraju krajeva, nešto se pita i strance, a normalnoj Americi i normalnom dijelu Europske unije u današnjim nesigurnim vremenima ne trebaju političari koji će udarati u klinove mimo normalnog svijeta, koji će se zalagati za ratove i radikalizaciju, koji će konstantno kontrirati, ništa ne davati zauzvrat, a uzimati maksimalno. Jasno, uvijek se može dogoditi obrat jer i Vučić je na početku bio umjeren i odmjeren političar. No u ovom slučaju čini se da ima više mudrih glava nego u prvim Vučićevim vremenima.
Međutim, nećemo se previše radovati. Prošlost nas je svemu naučila, ali vjerovat ćemo da dolaze bolja vremena za Srbiju, a ona znače i bolja vremena za njezine prve susjede, poput Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ali tek trebamo vidjeti kakva će u praksi biti politika novih čelnika Srbije. Ono što je pak jasno od nedjelje, zapuhali su neki novi vjetrovi.
Otvori KEKS Pay
