Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Ne smije se dopustiti Srbiji da otme europski put Crnoj Gori

02. rujna 2020. u 10:31 0 komentara 151 prikaza

Na trenutke je možda izgledalo kao da je zapadni Balkan, to jugoistočno hrvatsko susjedstvo, prvi put u više od četvrt stoljeća najmirnije susjedstvo Europske unije. Zvuči apsurdno, ali na koju god stranu pogledali vidjeli biste veću nestabilnost i ozbiljne međunarodne trzavice. Od nestabilne Libije preko eksplozijom uzdrmanog Libanona do Turske, koja povlači provokativne poteze i ostavlja dojam da je svaki čas spremna zaratiti s Grčkom, što bi bio prvi oružani sukob dviju NATO saveznica. I od Ukrajine, koju muči stara ruska agresija, do Bjelorusije, koju muči stari diktator. U jednom trenutku kolovoza moglo se učiniti da je jugoistok Europe manje nestabilan, da zahtijeva manje pozornosti i kriznog menadžmenta iz Europske unije.

I neke istinski velike geste pomirenja, u kojima su sudjelovali europski Srbi, budile su optimizam da stvari na ovom našem području konačno idu na bolje, da se stvaraju zdrave pretpostavke za jedno ključno pomirenje među narodima. Odmah napomena: pod europskim Srbima ne mislimo, naravno, na Aleksandra Vučića i njegove pokušaje da svoju, u osnovi nacionalističku, politiku prepakira u europski omot i da sebe, bivšeg velikosrpskog radikala, proda kao autentičnog europskog Srbina. Europski Srbi na koje mislimo su, naravno, jedini činjenično europski Srbi u ovom trenutku: hrvatski Srbi. I njihova politika, Milorada Pupovca i Borisa Miloševića, jest europska. Zbog toga su ih Vučićevi mediji i ministri (Srbija je pod Vučićem takva zemlja da je razlika između ta dva pojma često nevidljiva) prije mjesec dana toliko i napadali nakon pojavljivanja Borisa Miloševića na obilježavanju obljetnice “Oluje” u Kninu. Jer istinski europska politika nekih Srba, u ovom slučaju hrvatskih Srba, istovremeno i ogoljava privid europske politike Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihove Srbije. Zbog toga Hrvatska može biti sretna da ima europske Srbe ne samo u doslovnom, činjeničnom smislu, nego i u prenesenom, političkom i vrijednosnom smislu.

Ali, ako je na trenutke i izgledalo kao da je ovo naše susjedstvo po prvi mirno i stabilno u usporedbi sa svim drugim obližnjim meridijanima i paralelama, nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori taj se privid mijenja. Stvarnost je ipak drukčija, bliža onoj teoriji koju je Davor Ivo Stier početkom 2019. opisao u jednom svoj eseju, u kojem upozorava na pokušaj Beograda da se ponovno pozicionira kao neka vrsta hegemona na Balkanu. Vidjevši da se neke velike države ponovno okreću politici stvaranja interesnih sfera, Srbija pokušava imitirati taj međunarodni trend i rekreirati svoju interesnu sferu na području bivše Jugoslavije.

Rezultate izbora u Crnoj Gori ne treba, naravno, tumačiti jednodimenzionalno, jer postoji i dimenzija u kojoj je biračima jednostavno dozlogrdila korupcija i osjećaj “zarobljene države” u rukama jednog režima i jednog vladara koji je uvijek tu negdje na vlasti već tri desetljeća. Ali, ne treba ni zanemariti koliko je na ovim izborima u Crnoj Gori bila snažna ta dimenzija miješanja Srbije, Beograda i Srpske pravoslavne crkve u demokratske procese suverene i samostalne Crne Gore. Ta prosrpska, proruska dimenzija koja je pobijedila Milu Đukanovića treba biti razlog za dodatni oprez, i u Hrvatskoj kao prvoj europskoj susjedi, i u Europskoj uniji i NATO-u.

Ne mora značiti da će nova crnogorska vlada okrenuti leđa Europskoj uniji. Još nije jasno kako će formiranje vlade izgledati i prerano je za takvu tvrdnju, premda je i takav scenarij moguć. Ali bilo bi loše za Crnu Goru, i za njezinu europsku perspektivu, a i za samu Europsku uniju, kad bi Beograd i Srbija preuzeli kontrolu nad tim procesom napredovanja Crne Gore prema standardima članstva u Europskoj uniji. Vučićevo europejstvo je lažno, zloupotrebljeno samo kao sredstvo koje opravdava cilj, a Vučićev cilj je sasvim drugi od onoga što bi za cilj trebale imati reforme na europskom putu neke zemlje. I bilo bi loše dopustiti da takav srbijanski režim otme europski put još jedne susjedne države, nakon što je već otelo europski put same Srbije. Općenito bi, za stabilnost na ovom području, bilo loše da Srbija, njezin predsjednik Vučić i Srpska pravoslavna crkva, ostanu u uvjerenju da mogu neometano graditi poziciju hegemona na Balkanu. Jer ne mogu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.