Na pisanje današnje kolumne potaknulo me saznanje da je jedan rimski papa bio odvjetnik. Tko sam ja da se spuštam u vatikanske katakombe, u duboku povijest, priče i događaje, ali, opet, vuče me profesionalna znatiželja.
Od vremena začetka ljudskoga roda sve do današnjih dana, odvjetništvo je zanimanje koje budi znatiželju. Na početku karijere najveći i najsvestraniji njemački pjesnik Johann Wolfgang von Goethe (1749. – 1832.) bio je odvjetnik. Vođa Francuske revolucije Maximilien Robespierre (1758. – 1794.) i Mahatma Gandhi (1869. – 1948.), predvodnik indijskog oslobođenja od brutalnog engleskog kolonijalizma, bili su odvjetnici i časni predvodnici svojih naroda.
Vođa Oktobarske revolucije Vladimir Ilić Lenjin (1870. – 1924.) bio je odvjetnik, kao i dvije trećine američkih predsjednika. Najslavniji rimski vojskovođa, pisac i političar, Gaj Julije Cezar (stotinu godina prije Krista), ovako piše:
"Odvjetnici koji u sporovima razrješavaju nejasne činjenice ne koriste manje ljudskom rodu od ratnika koji u bitkama i ranama spašavaju našu domovinu, slobodu, imovinu, čast i dostojanstvo."
Suvremeno odvjetništvo priča je za sebe.
No, kako je, tako je.
Uglavnom, kada se čovjeku pojavi neki problem i neka enigma, on će potražiti odvjetnika, čuti njegov savjet i preporuku, a po potrebi angažirati ga za punomoćnika ili branitelja. Priče iz odvjetničkih ureda pravi su bestseleri ljudskih prilika i neprilika, sudbina i svakakvih nevolja. Mnoge su zaživjele na kazališnim daskama i filmskim zastorima.
Mjesec dana po okončanju hrvatskih predsjedničkih izbora u uredu me je posjetio glasoviti hercegovački kirurg, po stručnom i općem obrazovanju čovjek europskih dometa. Uz kirurški skalpel, u slobodno vrijeme doktor vješto upravlja kistom i bojama, ponekad i žicama na gitari. Zatekao me na kraju popodnevnog uredovnog vremena. Dok smo ruke držali u čvrstom pozdravu i ne razmišljajući upitao sam ga – otkud?
"Prolazio sam pokraj ureda. Vidio sam svjetlo na prozoru. Došao sam Vas posjetiti, a evo i novih neprilika. Ja nikako na zelenu granu, kako se u našem narodu može čuti, dragi moj odvjetniče."
Sjeli smo. Iz obližnjeg kafića naručio sam piće.
"Kakvi su sada problemi, doktore?", upitah ga.
Pomislio sam na dr. Luciju, sinove Franju i Duju, prometnu nesreću i nešto tome slično.
Doktor je nazdravio pićem. Počeo je težak i neugodan razgovor.
Pred sobom vidim ne baš vremešna čovjeka krupnih očiju, koje prodorno gledaju i svakim pokretom opominju. Bistar i precizan pogled ispolirale su složene kirurške operacije u kojima treptaj oka nekom život može oduzeti ili ga unakaziti.
Znam da je doktor u svakodnevnom kontaktu s drugim ljudima, bolesnicima i onima koji o njima brinu obazriv, da tu nema hercegovačke vike i najmanjih naznaka odvažnosti. Svaka njegova riječ odmjerena je i ispolirana. U našem i širem društvu doktor je znao vidjeti što mnogi nisu vidjeli, a znao je reći i ono što nekom drugom ni na kraj pameti ne bi bilo.
Sijeda i prorijeđena kosa, kratki brkovi, ispod njih bijeli i pravilni zubi, brižno odabrana odjeća, iznimna elokventnost, glazbena i likovna nadarenost i nadaleko dobar glas, doktoru su davali poštovanje u svakoj prilici i u svakom društvu.
Njegova supruga Lucija, liječnica interne medicine, zastala je u svojim četrdesetim godinama. Na licu ni jedne bore, na glavi ni jedne sijede vlasi, a plave oči sjajnije su od Jadranskog mora, baš onog oko njezina rodnog Splita.
Uvijek uredno odjevena, lijepo počešljana, elegantna hoda i kulturnog ophođenja, pozdravljala je onako po splitski: "Zdravi i veseli bili!"
Ni nakon toliko hercegovačkih godina, od splitskoga pozdrava nikada se ni za milimetar nije odmakla. Doktorica je svojom pojavom mamila poglede kolega, medicinskog osoblja, pacijenata, pa i slučajnih prolaznika.
Njezini šarm i ljepota izazivali su muško poštovanje i opaku žensku zavist. Što su ljudi u svojim glavama nosili i prevrtali, teško je o tome govoriti. Može se samo pretpostavljati. Doktorica je svoju ljepotu, urođenu eleganciju i profesionalni renome dostojanstveno nosila i njima vješto upravljala.
Ni najveći nasrtljivci, kakvih ima u svakom mjestu i na svakom koraku, nisu se mogli ni na korak približiti. Jedno i drugo, moj klijent dr. Ivo i dr. Lucija bili su bračni par koji je svatko morao uočiti. Za malu hercegovačku sredinu bili su intelektualni, kulturni i vizualni ukras.
Za naše društvo i prijatelje doktorica Lucija bila je prvi i najdraži gost. Kada se u društvu opusti, zrak udahne, glas pusti i zapjeva arije iz "Male Floramye" i "Splitskog akvarela":
Ta divna splitska noć…
Kad rivom prođe cura fina…
Šjor Dane moj, šjor File moj, za stolom i oko stola zavlada tišina koja se nožem može rezati.
Bog je doktorici Luciji dao sve: šarm i ljepotu, odgoj i obrazovanje, bistru pamet i očaravajući, verdijevski glas. Ništa ljepši glas nije imala ni u to vrijeme njezina sugrađanka, splitska i sarajevska primadona Gertruda Munitić.
Znam da su njihova djeca završila studij medicine i da su već obiteljski ljudi. Frane je postao ravnatelj Kliničke bolnice u Splitu, a stariji sin Duje profesor interne medicine na splitskom Medicinskom fakultetu. Oženili su dvije fetive splitske profesorice, prave mediteranske ljepotice i dobili djecu. Mlade profesorice, malo-pomalo, sve su preuzimale u svoje ruke i sve pažljivo nadzirale. Kakogod, dr. Ivo bio je silno ponosan na znanstvene karijere svojih sinova.
"U našem domu, poštovani odvjetniče", krenu priča: "iza zatvorenih vrata i spuštenih zavjesa, u posljednje su vrijeme odnosi zahladnjeli. Naši pogledi i oko nevažnih stvari počeli su se sučeljavati, a mišljenja sve češće i sve žešće razilaziti. Naše nesporazume, to odavno znate, riješili smo na dostojanstven način. 'Acerrima proximorum odia' - nesporazumi među najbližima su najuporniji, kaže jedna latinska izreka. Da u tom neugodnom vremenu nisam imao Vašu pomoć i potporu, tko zna! Možda bih postao pacijent neuropsihijatra dr. Ante Hercega", raspričao se dr. Ivo.
"Dragi prijatelju, svakoga se dana sretnem s ovakvim i sličnim problemima svojih klijenata. Život je grub, težak, često i nepredvidljiv. U svako vrijeme i na svakom koraku pred čovjekom iskrsnu problemi, osobito u našoj razgrađenoj zemlji koja je po svim linijama pocijepana i po svim šavovima rašivena. To uvelike utječe i na stanje bračnih odnosa.
Ozbiljni problemi, onako kako ja to vidim, nastaju kada se odnosi među ljudima koji za istim stolom objeduju, na istoj postelji odmaraju, postanu nepodnošljivi. Brakorazvodni predmet riješili smo na način koji je u suglasju s vašim ugledom i profesionalnim dostojanstvom", govorim svom prijatelju, a on me pažljivo sluša.
"Susum corda! Glavu gore!", savjetuju stari Latini.
"Ozbiljnu bračnu tekovinu, vikendicu, stanove, namještaj, vozila i ušteđevinu riješili smo, također, za jedan produženi kapučino. Nakon svih nesporazuma Lucija se vratila u rodni Split i nastavila liječničku praksu, baš u bolnici u kojoj je njezin sin Frane postao ravnatelj. Sin Duje ostvario je zavidnu znanstvenu karijeru i postao profesor na splitskom Medicinskom fakultetu. U vrlo teškim danima doktorici Luciji u svemu su pri ruci bili njezini sinovi i njihove obitelji.
Nekoliko godina poslije Lucija je doživjela razoran moždani udar. Završila je na Firulama, u tamošnjem splitskom staračkom domu. Ta me vijest silno uznemirila. Ujutro nisam imao operaciju, na odjelu sam našao zamjenu. Pokrenuo sam vozilo i otišao je posjetiti. Nakon svega, pitao sam se: Bože, gdje nesta onaj šarm i ona ljepota?
Na putu prema Hercegovini, dok sam se vozilom uspinjao krivudavom cestom prema Zadvarju i Imotskom, sam sam sebi govorio – zašto sam uopće dolazio? Lucija nije ništa razumjela, vjerojatno nije ni vidjela. Da nisam došao, zadržao bih studentske i druge slike u najboljem sjećanju."
Dr. Ivo opet je počeo pričati o putu do Splita i susretu s bivšom suprugom. U razgovoru nije bilo teško uočiti da mu krv udara u lice i u glavu. Svako malo prstima dodiruje prorijeđene vlasi i brkove. Vidjelo se da je zapao u neko izvanredno stanje. Sve sam strpljivo promatrao i slutio da se doktoru nešto neobično i teško dogodilo.
Promatram ga i čekam da progovori.
Iz bogata iskustva znam kako to izgleda i kako razgovor počinje. Nakon nekoliko gutljaja vina, doktor je otvorio dušu i lagano počeo pričati što mu se posljednjih dana dogodilo.
"Čim čovjek primijeti pukotine i šavove u svome životu, teško će u nastavku biti sreće", doktor Ivo priča lijepim jezikom i jasnim mislima. Slušao sam ga s posebnim poštovanjem jer sam na ovaj način dobio potvrdu našeg prijateljstva koje se rađalo i nastalo za vrijeme brakorazvodnog spora s doktoricom Lucijom.
"Desetak godina nakon rastave braka, bez obzira na godine, čovjek je i dalje živo biće. Dosadila mi je samoća, iako ona nekada može biti najbolje društvo. Stan, kuća, televizor…, sve bez ikakve emocije. Malo-pomalo, pogled po pogled, godina po godina, približio sam se kolegici s odjela. Bila je mlađa pet-šest godina i to nije ozbiljnija zapreka. Praktički, to je ista životna dob", priča dr. Ivo.
"Sonjin muž, nekada slavni nogometaš splitskog Hajduka, nakon teškog moždanog udara, umro je na našem odjelu. Sjećam se tih dana. Svi smo bili uz kolegicu Sonju i na poseban način sudjelovali u njezinoj boli. U braku s Marinom nije imala djece. Prepoznali smo njezinu samoću i pomagali da je što bezbolnije prevlada.
I tako su, nakon jedne zajedničke dežure na odjelu, uz kavu i nešto dulji razgovor, naši životi uzeli drugi pravac. Vjerovao sam da ćemo kao ozbiljni, obrazovani, iskusni i situirani ljudi zajedno dočekati kraj životnih putanja. I ovo što smo do sada preživjeli, previše je.
Netko će ranije, netko malo kasnije, poći na drugi svijet.
Među nama sve je funkcioniralo lijepo i skladno.
Naši prijatelji bili su sretni.
Jedni, drugi i treći, pozivali su nas na obiteljska druženja u želji da ohrabre našu emotivnu vezu i novu priču.
Ni u jednom času nisam mogao pomisliti da će nešto poremetiti naše odnose i da će sve poći kud ne treba i kako ne valja. Da će se meni ovakvo nešto dogoditi, ni pomisliti nisam mogao! Na koncu, spoznao sam da je moja naivnost beskrajna, da sam čovjek staroga kova i odgoja kakvih više nema. Nulla calamitas sola - ni jedno zlo ne dolazi samo, kažu drevni, mudri Latini. Život se sa mnom ponovno poigrao…"
Moj sugovornik, vidim i osjećam, djeluje nervozno.
Šešir drži i miluje ga kao da je od čiste svile.
Prste lomi, usne mu podrhtavaju, usta mu se čas grče, čas šire i priča.
"Jednom prigodom Sonja je otišla do toaleta da popravi šminku i frizuru pred odlazak u kazalište. Na stolu, u dnevnom boravku, odmah do moje šalice s kavom, bio je njezin mobilni telefon. U jednom času telefon je zazvonio. Pomislio sam da je hitan poziv iz bolnice. Nije to ništa neobično. I ne htijući, na zaslonu mobitela u oko mi upade jedna fotografija. Ispod fotografije vidim dugu SMS poruku. Poruku sam još jednom pogledao.
Zaledio sam se i zanijemio. Kada je Sonja došla iz toaleta, ništa joj nisam rekao. Suzdržao sam se. Istina, primijetila je moju odsutnost. Pitala je što sam se namrgodio. Kada se vratimo s predstave, razgovarat ćemo, rekoh joj. Tko izmisli ovu mobilnu napravu pa ljudi svoje emocije mogu tiho i bešumno slati u podne i u ponoć!? Koliko su SMS poruke brze u svome letu, pokazalo se da su još brže i moćnije u rušenju svega što je čovjek godinama stvarao i gradio. Poput bujice kotrljaju se, povećavaju brzinu, sve do trenutka u kojemu će sve razoriti i sve uništiti.
Nema tu milosti! Iz kazališne dvorane dramski program prenio se u našu kuću. I u naš život…
Ujutro sam Sonju zatekao uz šalicu kave. Oko nje bila su dva kofera i nekoliko punih vrećica.
Nihil possumus contra veritatem - ništa ne može protiv istine, rekao sam tvrdim i oporim glasom. Ništa ne možemo protiv sinoćnje SMS poruke.
Istina je bolna. Ovoga puta kancerogena je, rekoh u dahu.
Svojim plavim prodornim očima Sonja me nekako nježno pogledala, a niz njezino lice zakotrljala se topla suza. Pristojno smo se pozdravili i rastali. Pomogao sam joj do vozila odnijeti kofere i vrećice. Sonja je pokrenula vozilo i otputovala u svoj davno napušteni stan.
Nemir se, dragi odvjetniče, nastanio u mojoj duši.
Na početku malo, a poslije sve jače i sveobuhvatnije.
Sa strahom idem u operacijsku dvoranu.
Strah me kirurškog propusta!
Borim se protiv sjećanja i dubokog, kancerogenog razočaranja.
Inače, krv proradi kad god u bolničkim hodnicima ugledam dr. Sonju.
Po gradu, dragi prijatelju, najčešće hodam sam.
Vratim se u svoju samoću, s njom drugujem, ponekad i razgovaram.
Nakon svega, nakon dr. Lucije i dr. Sonje, dođe mi da, poput pjevača Prljavog kazališta, viknem:
Lupi petama i reci - neka sve ide u p... materinu!
Još koja godina života i tu je kraj…"
Otvori KEKS Pay
