U BiH se godinama vodi rasprava u kojoj se jedan projekt promjene države proglašava rušenjem Daytona, dok se drugi predstavlja kao njegovo prirodno dovršenje. Kada Hrvati govore o konstitutivnosti i legitimnom predstavljanju, optužuje ih se za etnonacionalizam. Kada Srbi inzistiraju na zaštiti Republike Srpske i njezinih nadležnosti, često ih se proglašava rušiteljima BiH. No kada se zagovara isključivo građanska država, u kojoj politička moć proizlazi iz brojnosti stanovništva, taj se model nerijetko prikazuje kao jedini demokratski i poželjan.
BiH je ustavni hibrid koji priznaje tri konstitutivna naroda, građane i Ostale, a sastoji se od dva entiteta. Zato bi i stvaranje trećeg entiteta i pretvaranje BiH u čistu građansku državu značili promjenu ustavnog poretka.
U tom je kontekstu uvredljiva najava Elmedina Konakovića da će, na temelju podataka o nacionalnoj zastupljenosti u institucijama, dokazivati kako Hrvati imaju više prava i položaja nego što im pripada. Ključno je, međutim, po kojem će se kriteriju utvrđivati što kome “pripada”. Ako se broj hrvatskih ministara, ravnatelja, dužnosnika i zaposlenika bude uspoređivao isključivo s udjelom Hrvata u stanovništvu, tada se građansko-demografski, u praksi većinski bošnjački model unaprijed prihvaća kao jedino mjerilo pravednosti.
Kada bi broj stanovnika bio jedino mjerilo političke moći, čemu bi služio Dom naroda? Sama činjenica da postoje institucije u kojima demografska većina nema automatski političku većinu pokazuje da Dayton ne počiva samo na načelu “koliko stanovnika, toliko vlasti”. Konstitutivnost znači da brojčano manji narod ostaje politički ravnopravan ondje gdje mu Ustav to jamči.
Zato hrvatsko pitanje nije samo koliko Hrvati imaju dužnosti i funkcija, nego imaju li stvarnu mogućnost birati svoje predstavnike i sudjelovati u odlučivanju. Prebrojavati njihove položaje isključivo prema udjelu u stanovništvu znači tretirati ih kao demografsku manjinu, a ne kao konstitutivan narod. Jednako tako, Republika Srpska nije obična administrativna jedinica koju se može ukinuti političkom voljom većine, nego dio daytonske ustavne strukture. No Dayton RS-u ne daje posebnu državnu suverenost ni pravo na odcjepljenje.
Tu se vidi najveća nedosljednost. Od Hrvata se očekuje da se odreknu dijela konstitutivnosti u ime građanskog načela, a od Srba da entitetsku strukturu promatraju kao privremenu anomaliju. Istodobno se projekt građanske države ne predstavlja kao promjena Daytona, nego kao njegov navodni smisao.
Ako Srbi ne mogu jednostrano pretvoriti RS u neovisnu državu pozivajući se na Dayton, onda ni zagovornici građanskog modela ne mogu Dayton pretvoriti u sustav vladavine demografske većine. U BiH se može razgovarati i o drukčijem teritorijalnom ili političkom ustroju, ali sve su to projekti ustavne promjene.
Hrvatsko inzistiranje na konstitutivnosti, srpsko na zaštiti entitetske strukture i građansko na jednakosti pojedinca imaju uporište u različitim dijelovima postojećeg sustava. Nijedno od tih načela nema pravo poništiti druga dva.
Zato je manipulativno Hrvate najprije prebrojiti prema pravilima zamišljene građansko-unitarne države, a potom zaključiti da imaju “previše”. Po Daytonu Hrvati nisu nacionalna manjina čiji se politički udio izračunava prema postotku stanovništva, kao što ni Republika Srpska nije obična regija koju se može ukinuti voljom većine. Svako jednostrano prekrajanje tih temelja jednako je udaljavanje od postojećeg Ustava, bilo zahtjevom za trećim entitetom, jačanjem državnosti RS-a ili pretvaranjem BiH u čistu građansku državu.
Otvori KEKS Pay
