Kada je riječ o kolektivnom sjećanju i njegovu značenju za ljude i društva, ovaj tjedan je kao nijedan drugi. Dana 27. siječnja čitav svijet je obilježio Dan sjećanja podsjećajući se na “šou” koju su Židovi pretrpjeli tijekom Drugog svjetskog rata. Komemoracija je prilika da se zaustavimo i razmislimo o svim napadima na ljude i o tome kako je rasna mržnja, na kraju, neprijatelj samog čovječanstva.
U mnogim jezicima riječi “čovjek”, “pamćenje” i “um” su povezane. Po definiciji, prisjećanje dovodi u pitanje ono što želimo biti, koje su naše vrijednosti, kako želimo definirati svoju sadašnjost i izgraditi svoje sutra. Naše nas pamćenje definira i ispituje naše biće. Odgovorni smo za ono što obilježavamo i za način na koji to obilježavamo.
U BiH je pitanje kolektivnog povijesnog sjećanja i dalje izuzetno osjetljivo. U javnom diskursu o sjećanju vode se velike rasprave. Vidimo verzije i interpretacije povijesnih činjenica koje se međusobno natječu jer sadašnji društveni i politički ciljevi utječu na način na koji gledamo na prošlost. Na neki način, mrtvi ne mogu počivati u miru u Bosni i Hercegovini, a život u sadašnjosti zbog toga pati.
Iako se tuga ne može izbrisati, moguće je zauzeti aktivan stav prema problemima koji obilježavaju društvo u cjelini.
Prvi korak je da se zapitamo koga bismo trebali pamtiti.
Zlo, nažalost, postoji. Neki su počinili zločine protiv čovječnosti, ali ima i onih koji su se tome pokušali suprotstaviti, bez obzira na pozadinu i podrijetlo.
Hajde onda prvo da razlučimo one koji su branili čovječanstvo i odoljeli zlu od onih koji to nisu učinili. Razdvojimo one koji su bili nevine žrtve, civile u ratovima, od onih koji su bili počinitelji, s bilo koje strane.
Povijest pokazuje da, čak i kada su počinjena zlodjela, neki od sudionika odbiju izvršiti takav čin i pokušaju pomoći potencijalnim žrtvama.
Moramo se sjetiti ljudi koji su branili čovječanstvo i borili se protiv zla.
Još važnije, dobro je poznato, ali o tome se rijetko govori, da su u BiH bili aktivni mnogi anonimni heroji: ljudi koji su riskirali svoj život kako bi spasili prijatelje ili čak i neznance kad su shvatili da su ovi u opasnosti.
Poznajem ljude koje su spasili neki “s druge strane”, a opet se i danas ne osjećaju u stanju izraziti zahvalnost svojim spasiteljima jer bi ih “njihova strana” mogla optužiti za izdaju.
Međutim, svi smo na istoj strani: svi smo ljudi.
Jedan veoma važan ishod “šoe” bilo je prepoznavanje “pravednika među narodima”, onih koji su, iako nisu Židovi, pokazivali poštovanje prema životu, spašavajući ljude čak i po cijenu da i sami postanu žrtve.
Mnogi od ovih heroja, od ovih običnih ljudi koji su proslavili život spašavajući potencijalne žrtve, anonimno žive i dišu među nama danas, ovdje, diljem BiH. Važno je da im ukažemo poštovanje i zahvalimo na humanosti, dok istodobno pozivamo sve da prepoznaju njihov primjer i vrijednost.
Na isti način kao što su pravedni ljudi prepoznati u Jeruzalemu, u “Vrtu pravednika”, bilo bi lijepo kada bi ih se prepoznalo i u gradovima BiH i u Sarajevu, “Jeruzalemu Europe”, s njihovim vlastitim vrtom: krajnje je vrijeme da i BiH i svijet odaju počast onim anonimnim ljudima koji, svakodnevno, još uvijek donose nadu i vrijednosti čovječanstvu.
Otvori KEKS Pay
