Može li Europska unija na suvisao i zdrav način primiti kritike, koje su u ovom slučaju spore isporuke u zajedničkoj nabavi cjepiva protiv COVID-19 itekako opravdane? Zapravo se s EU događa sličan fenomen koji smo vidjeli i u Hrvatskoj. Kao što je, od ranih 1990-ih, svaka kritika (primjerice, o tome da tajkunska privatizacija ne daje dobre rezultate) dočekivana na nož argumenta da to govore samo oni koji nikad nisu ni željeli samostalnu Hrvatsku. Tako se i sada, kad se glasno izriču kritike na račun EU zbog načina na koji je Komisija vodila zajedničku nabavu cjepiva, čuje taj jeftini protuargument da to mogu govoriti samo oni koji nikad nisu ni željeli EU i europske integracije. To onda ide i korak dalje pa se, po Bruxellesu, ali i po drugim glavnim gradovima država članica (jer države su tu najjači igrači), čuje teza da ne treba ukazivati u greške koje je Unija činila u procesu nabave cjepiva jer da ukazivanje na fijasko tobože samo daje materijal euroskepticima da sagrade grobnicu za EU. To je sve pogrešno, to inzistiranje na nekakvoj “državotvornoj” (“eurotvornoj”) prezentaciji događaja i očitih pogrešaka u tim događajima. Razumljivo je odakle takav poriv dolazi, razumljivo je bilo i u slučaju Hrvatske u ratu, ali je pogrešno upravo zato što je razumljivo, lako shvatljivo. Što jednostavniji zaključak, to čovjek lakše u njega upadne.
Baš zato je dobro i važno kada, primjerice, izrazito proeuropski orijentirani belgijski europarlamentarac Guy Verhofstadt nastupa s jasnom tezom: “Ja volim EU, ali strategija cijepljenja je fijasko, evo zašto i evo gdje ja vidim izlaz iz fijaska.” Kad već radimo usporedbu s Hrvatskom u nekim drugim okolnostima i vremenima, to bi bilo kao da je neki od najvećih “Hrvatina”, HDZ-ovaca najbližih ondašnjem državnom vrhu, umjesto propagiranja teza poput one da se u obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini založio za ispravljanje svih pogrešaka koje su nas kasnije skupo koštale. I to založio istim redoslijedom riječi: “Ja volim Hrvatsku, ali ovo i ovo je fijasko.”
Takvi su istupi dokaz snage, a ne slabosti nekog projekta. “Kažu da nas ljubav čini slijepima, ali to ne bi trebalo vrijediti u politici. Ja volim EU, bez ikakve sumnje. Mislim da su u ovim teškim vremenima europske integracije jedini razuman put naprijed za naš kontinent. Ali to ne znači da trebamo zatvarati oči kad stvari krenu loše. Naša je dužnost da budemo najglasniji kritičari, posebno kad Europa ne ostvaruje svoj potencijal i naša očekivanja. A upravo se to sada događa s europskom strategijom cijepljenja – fijasko”, kaže Guy Verhofstadt.
I dalje stoji pretpostavka, već izražena u ovoj kolumni, da bi drukčiji scenarij bio puno gori: scenarij u kojem bi se države članice EU natjecale jedna protiv druge, i svi protiv svih, u sklapanju pojedinačnih ugovora i isporuci prvih doza cjepiva. Male države poput Hrvatske u takvom bi se unutar-EU-ovskom grabežu vjerojatno našle u poziciji da prve doze cjepiva ne bi vidjele do druge polovice ove godine. Ovaj zajednički fijasko može, dakle, izgledati i kao relativni uspjeh za pojedine države članice, ovisno o kutu gledanja. Ali Europska je unija mogla i trebala više. Mogla, jer zato ima dovoljno velike snage. Trebala, ali nije uspjela jer, kako je počela stidljivo govoriti i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, Unija je kasnila u odobrenju cjepiva, bila preoptimistična oko masovnosti proizvodnje u prvim mjesecima i bila previše sigurna u to da će ono što je naručeno zaista biti na vrijeme isporučeno. Iako zvuči kao da priznaje greške počinjene pod svojim vodstvom, Ursula von der Leyen i dalje ostavlja dojam da joj je primarni cilj uljepšavanje stvarnosti. Verhofstadt je oštriji i kaže da greška na strani EU nije u tome što smo bili “preoptimistični”, nego su greške konkretnije: trebalo je u predugovorima o nabavi (tad još nepotvrđenog) cjepiva inzistirati na pravno obvezujućim isporukama u prvim mjesecima. A ne na pukom definiranju željenih ciljeva, koji se mogu, a sada vidimo – i ne moraju ostvariti. Problem s takvim liderima u demokratskom svijetu, koji misle da čine uslugu demokraciji konstantnim uljepšavanjem stvarnosti, koja katkad seže do razine potpune neiskrenosti u komuniciranju s “demosom”, zapravo je u tome da se takvo njihovo ponašanje ne mora pokazati kao usluga, nego kao spora, ali sigurna smrt za demokraciju. Mora postojati iskrenost, pogotovo u pogreškama.
