Još uvijek pišem o ratu u Ukrajini, čak i kad se druga pitanja u Washingtonu doimaju važnijima. Državni tajnik Antony Blinken održao je važan politički govor potvrđujući središnju ulogu Kine u američkoj globalnoj strategiji. U međuvremenu važna pitanja u zemlji – zabrinutost za gospodarstvo, masovne pucnjave, porast zločina i politički sukobi oko pobačaja i kontrole oružja – najviše muče većinu Amerikanaca. Kongres je napokon počeo održavati javna saslušanja o naporima bivšeg predsjednika Donalda Trumpa i njegovih saveznika da potkopaju izbore 2020. koji su kulminirali nasilnim jurišom na američki Kapitol. To će biti velika drama koja će vjerojatno privući pozornost nacije u danima koji dolaze.
Ali rat u Ukrajini bjesni i ostaje od egzistencijalne važnosti jer njegov razvoj i ishod mogu imati velike posljedice za budućnost Europe i svijeta. Rusija bi još uvijek potencijalno mogla izaći iz rata u poziciji da zaprijeti istočnoj Europi s obzirom na otkrivene planove ruskog predsjednika Vladimira Putina. S druge strane, gubitak položaja Moskve mogao bi povećati rizik od šireg rata između NATO-a i Rusije. I što se rat dulje nastavlja, to će biti više kolateralne štete zapadnim gospodarstvima i političkoj stabilnosti na Bliskom istoku i u Africi, gdje bi se siromašne zemlje mogle suočiti s izravnim osiromašenjem zbog eskalacije troškova energije i prekida ključne opskrbe hranom.
Situacija u Donbasu, koja se još uvijek razvija, stoga ostaje iznimno važna. Ruske snage nastavljaju pokušavati zauzeti strateški grad Sjeverodoneck i uskoro bi to mogle ostvariti. Ruska taktika je potpuno uništiti područje topničkom paljbom sa sigurne udaljenosti prije nego što riskiraju napredovanje vlastitih demoraliziranih vojnika, a to ima razoran utjecaj na ukrajinske snage. Ali i Rusi bilježe ogromne gubitke dok ustupaju vrijedan teritorij u područjima jugozapadno od Hersona. Na kraju bi mogli uspjeti preuzeti potpunu kontrolu nad oblasti Luhanska – predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski priznao je da Rusija već zauzima 20 posto ukrajinskog teritorija – ali upitno je može li Rusija držati osvojena područja unedogled s obzirom na brzo iscrpljivanje ljudskih i materijalnih resursa. Povrh toga, gerilski otpor postaje sve veći čimbenik u područjima južne Ukrajine koja su pod ruskom okupacijom od prvih tjedana rata.
Velika pozornost ovog tjedna bila je usredotočena na odluke Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije da Ukrajini osiguraju višestruke raketne sustave većeg dometa, što bi – ako se isporuče brzo i u dovoljnom broju – moglo promijeniti odnos snaga na bojnom polju. Nažalost, Washington je vukao polagane poteze zbog zabrinutosti predsjednika Joea Bidena da bi Ukrajina mogla upotrijebiti oružje za napade na ciljeve unutar Rusije. Konačno je odlučeno da se osiguraju sustavi s maksimalnim dometom od 80 kilometara, što je dovoljno da se uništi ruska artiljerija na ukrajinskom teritoriju, ali ne i dalje. Predsjednik Putin uputio je oštru prijetnju napadom na nove ciljeve – moguće izvan Ukrajine – ali samo u slučaju isporuke raketa s duljim dometom od onih kojima Ukrajinu opskrbljuju SAD i Velika Britanija. (Zanimljivo je primijetiti da se čini da i Putin i Biden dobro razumiju međusobne crvene linije. U Ukrajini se vodi žestoki neizravni rat između Rusije i Zapada, ali svaka strana suzdržala se od eskalacije koraka koji bi mogli dovesti do izravnog sukoba. Glasnogovornici Kremlja i propagandisti često i neodgovorno spominju utvaru nuklearnog rata, ali sam gospodar Kremlja čini se predanim kao Biden da sukob bude ograničen – barem zasad).
Ali to ne znači da Putin nije predan ostvarivanju pobjede u Ukrajini bez obzira na to koliko ga to koštalo. Uvid u njegovo razmišljanje pružio je nedavno čovjek na glasu kao njegov najbliži suradnik, fanatični tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev. U intervjuima Patrušev je opisao kako Moskva vjeruje da može nadživjeti Zapad i na kraju prevladati u Ukrajini. Kao što je objasnio Rosijskajoj Gazeti: "Svijet postupno pada u neviđenu prehrambenu krizu. Deseci milijuna ljudi u Africi ili na Bliskom istoku bit će na rubu gladi – zbog Zapada. Nisam siguran da će Europa preživjeti krizu." Ono što je mislio, kaže komentator Washington Posta, jest da će ruska blokada ukrajinskog izvoza žitarica "dovesti do nestabilnosti na Bliskom istoku i izazvati novu poplavu izbjeglica".
Taj cinični račun gotovo je nezamislivo barbarski, ali je vjerojatan s obzirom na sirijsku izbjegličku krizu iz 2015. godine, koju je Rusija djelomično pomogla potaknuti kako bi nadvladala i destabilizirala zapadnu Europu. Taj šok rezultirao je desničarskim, populističkim zazorom u Njemačkoj i drugdje te pomogao pridonijeti trijumfu Brexita na referendumu u Velikoj Britaniji sljedeće godine. Budući da se Europska unija sada oporavlja od dolaska milijuna ukrajinskih izbjeglica, teško se može očekivati da će apsorbirati još milijune ako Rusija uspije izazvati još jedan egzodus s Bliskog istoka.
Stoga je sasvim razumljivo da neki čelnici EU žele pregovore i diplomatsko rješenje sukoba. Emmanuel Macron izjavio je da bi cilj trebao biti dogovoreno rješenje, a ne rusko poniženje, što mu je donijelo oštar prijekor Zelenskog. Međutim, i predsjednik Biden je u članku objavljenom u New York Timesu naglasio da Sjedinjene Američke Države imaju ograničene ciljeve u Ukrajini – omogućiti zemlji da brani svoju neovisnost i "bude u najjačem mogućem položaju za pregovaračkim stolom". Biden je također pojasnio da SAD ne traži rat između NATO-a i Rusije i da ne traži Putinovo uklanjanje s vlasti ili produljenje rata kako bi kaznio Rusiju.
Drugim riječima, vjerojatno ne postoji temeljno neslaganje među silama NATO-a po pitanju nužnosti diplomatskog rješenja, koje bi potencijalno moglo značiti da Rusija još uvijek ima kontrolu nad nekim ukrajinskim teritorijem, kao prije invazije u veljači. Međutim, za pregovore su potrebne dvije strane, a realnost je da Putin – koji sigurno naslućuje slabost u Macronovim izjavama – računa na raspad odlučnosti Zapada. Ugodne riječi zapadnih čelnika neće ga dovesti za pregovarački stol, već iscrpljenost ruskog vojnog stroja, što nije nužno daleka budućnost. Zato je ključno da Zapad sačuva živce i nastavi pružati Ukrajini sve što joj je potrebno za zaustavljanje ruske ofenzive u Donbasu, gdje se doista može odlučiti o budućnosti Europe.
