Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Kako je pokopana bh. pravda?!

15. lipnja 2020. u 09:17 1 komentara 584 prikaza
josip muselimović

“Uvijek treba imati na umu da se mi, kao mali narodi, kuhamo u kazanu nad koji se neprestano nadnose veliki i strpljivo čekaju na svoj zalogaj. Nitko neće biti toliko dobar da nam pokloni obećanu zemlju. Nema toga više, zapravo – nije ga nikada ni bilo”, piše naš nobelovac Ivo Andrić.

Kada bih u ove lipanjske dane došao na raskrižje s kojega se jedna staza odvaja prema nadi i optimizmu, a ona druga u suprotnom smjeru – prema pesimizmu i beznađu, ako bih tu zastao i dobro razmislio, nisam siguran koji bi bio moj pravi iskorak. Bi li me, unatoč ratu i poraću, svemu i svačemu, prvi korak odveo na stazu nade i optimizma ili bih zakoračio prema prostranstvima pesimizma i beznađa?! Uzalud sebi govorim da ne treba biti pesimist jer za gore stvari uvijek ima vremena.

Nekada i napretek.

Malo je razloga za nadu i optimizam. Svjetska recesija, epidemija i domaće nevolje, gospodarstvo su temeljito uništili. Pravosuđe – conditio sine qua non – uvjet bez kojega nema pravne države i sigurnog i civiliziranog života, vapi za ozbiljnom i temeljitom reformom. O tomu ću nešto reći na kraju današnje kolumne. Bit će dovoljno da svatko razumije.

Podloga mog pesimizma su strah i strepnja od onoga što bi nam mogao donijeti novi dan, svaki novi nesporazum, da ne kažem u što bi nas mogao odvesti novi ratni sukob. U utrobi zemlje i glavama razočaranih ljudi nagomilalo se nezadovoljstva i želja za ispravljanjem krivih Drina.

Na sve strane kipti!

Zlo je postalo sve opasnije, pogledi su sve mutniji, a dobro, iz dana u dan, sve slabije i nemoćnije. U našoj zemlji i njezinu bližem okruženju promijenilo se poslijeratno vrijeme. Zastrašujuće se promijenilo. Nekoliko primjera to najbolje oslikava.

I upozorava.

U povodu obilježavanja pedesete godišnjice od završetka Drugoga svjetskog rata, prije dvadeset i pet godina, u sarajevskom Kamernom teatru 55 održana je komemoracija za žrtve rata i poraća. Na nekoliko mjesta u gradu položeno je cvijeće. S mosta Drvenija zajednička izaslanstva bacala su vijence u rijeku Miljacku. Ljudi su se razišli u nadi da je pred nama novo vrijeme, novi, bolji, uređeniji i skladniji društveni odnosi.

Sredinom prošloga mjeseca, praktički istim povodom, sarajevsku katedralu čuvala su oklopna vozila i do zuba naoružani zaštitari. Uzoriti kardinal Vinko Puljić, stožer ratnog i postratnog državnog opstanka, preko noći postao je nerazumna “debela svinja” čiju glavu sjekirom-satarom treba otkinuti i u Miljacku baciti. Prije dvadeset i pet godina svijeće, cvijeće i vijenci, a danas bi glave trebale letjele. I to one posvećene, kardinalske!

Nakon desetljeća provedenih u australskim i hrvatskim zatvorima, sredinom prošloga mjeseca, na slobodu je izašao ratni zločinac prvoga reda Dragan Vasiljković, u javnosti poznatiji s kodnim imenom – Kapetan Dragan. Samo što je prohodao beogradskim ulicama, najavio je kandidaturu na predstojećim srbijanskim izborima.

“Kada u parlamentarnim klupama može sjediti ratni zločinac Vojislav Šešelj, zašto ne bih i ja mogao?”, sigurno tako razmišlja. Svoj prvi politički istup iskoristio je i pozvao Vladu Srbije da iz zatvora pusti Zvezdana Jovanovića i Milorada Ulemeka-Legiju, atentatore koji su osuđeni na kazne zatvora od po 40 godina. Kao psa, na beogradskim ulicama, ubili su dr. Zorana Đinđića (1952. – 2003.), premijera i glasnika nove razumne Republike Srbije.

Ljudi starije životne dobi sjećaju se Dragana Džajića, sportske ikone, planetarno poznatog nogometaša beogradske Crvene zvezde i svjetske nogometne scene. Na svakom kutku kugle zemaljske njegovo ime izgovara se s posebnim poštovanjem. I – što se dogodilo? U dnevnom i svakom drugom tisku, i svakoj televizijskoj slici, napisano je i pokazano da je Dragan Džajić, doživotni počasni predsjednik Crvene zvezde, u klupskim prostorijama organizirao prijam za svog imenjaka, ratnog zločinca, Dragana Vasiljkovića, uručio mu dres s brojem 1, ex prvaka europske Lige prvaka, na kojem je velikim crvenim slovima ispisano – KAPETAN DRAGAN.

Uručenje počasnog dresa ratnom zločincu nagnalo je znanog sportskog reportera Milojka Pantića da se javno odrekne svoga kluba i upita slavnog Džaju: “Znate li gdje je taj vaš počasni član bio 29. ožujka 1991. godine? Pucao je po Hrvatskoj i BiH. Kakav Rajko Mitić! Promijenite ime stadiona i nazovite ga imenom vašeg počasnog člana: stadion kapetana Dragana. Čestitam vam, postali ste oficiri Arkanove zločinačke paravojske. Ogroman broj zvezdaša srami se i poručuje: Zbogom, Zvezdo, zauvek”.

Nekom ovaj prijam i ova fotografija mogu biti zanimljivi, nekom simpatični, ali ljudima s ovih krajeva to može biti ozbiljan znak i ozbiljno upozorenje. Lopta bi se mogla ponovo zakotrljati i još jednom krenuti s centra. Kakva bi to bila serija slobodnih udaraca!

Prije 30 godina (13. svibnja) na utakmici Dinamo – Crvena zvezda sukobili su se navijači. Utakmica je prekinuta, a američki CNN tvrdi da je to jedan od pet sportskih susreta koji su promijenili svijet. Sve nekako počinje s Crvenom zvezdom. Sukob na stadionu Dinama predvodili su ratni zločinac Arkan i Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Republike Srbije. Sigurno je da počasni dres Crvene zvezde nije mogao biti uručen bez znanja i odobrenja predsjednika Aleksandra Vučića. Uoči posljednjega rata Matica srpska u Novom Sadu, u ediciji Deset vjekova srpske književnosti, na ćiriličnom pismu objavila je sabrana djela dubrovačkih književnika Ivana Gundulića i Iva Vojnovića. Malo zatim zagrmjelo je oružje. U istoj ediciji, na istom pismu i u istom obujmu, evo sada i dubrovačkog komediografa Marina Držića. “Prisvajanjem tuđe kulturne baštine, ne pridonosi se izgradnji povjerenja među susjedima”, žestoko je reagirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Svaki razuman čovjek mora se zabrinuto upitati – živimo li na rubu novih nesporazuma nalik onima s proljeća 1991. godine?

Nije to nikakvo čudo. Zapravo, tako je uvijek kada se, voljom drugih, različiti narodi i različite kulture uguraju u zajednički tor, kada se oni pojedinačno i kolektivno neprestano sukobljavaju, kada iskreno ne razgovaraju sami sa sobom i kada jedan narod vidi samo sebe, svoju iskrivljenu prošlost i priliku za dominacijom nad onim koji je manji, a time i nemoćniji. I danas, kao i prije dvije ili pet stotina godina, ima dovoljno razloga da se čovjek upita – što je Bosna i Hercegovina, koji narodi u njoj žive i zašto su se ukopali u rovove neprestanih sukoba? Koncem prošloga stoljeća, nakon pada ere komunizma, naša zemlja trebala je postati prostor koji će jamčiti politički, gospodarski, duhovni i kulturni smisao ljudima koji u njoj žive. Umjesto da je međunarodni dušebrižnici podrže i pomognu joj da se na svoje noge osloni, ni krivu ni dužnu pretvoriše je u vježbaonicu za svoje nove pohode.

Bosna i Hercegovina nije maloljetna i maloumna. Nije zaslužila tuđu skrb i nadzor visokih predstavnika i veleposlanika moćnih i utjecajnih zemalja. Nije zaslužila nadzor onih koji su u njezinu kuću banuli, kofere raspakirali, raskomotili se i ne da im se poći natrag. A i zašto bi?! Do prelijepih planina Jahorine, Bjelašnice i Vlašića, pješke mogu poći, a do još ljepšeg Jadranskog mora – za dva sata vožnje.

U općoj neizvjesnosti, ljudi su zbunjeni i izgubljeni. Mladi ljudi odriču se svoje zemlje i njezina državljanstva. Bježe prema drugim uređenim prostorima. Država nije bogata kada ima blaga u riznicama, već kada ima množinu naroda. “Malena je korist od vladavine velikim prostorom, ako je on pust i prazan”, piše Juraj Križanić (1618. – 1683.), hrvatski teolog, mislilac i političar, kao da je minuloga vikenda prošetao pustim poljem livanjskim.

Nakon svega pitam se: je li bosanskohercegovački čvor postao nerazrješiva enigma? Nemam pretenziju odgovoriti na ovo pitanje jer potraga za odgovorom mora biti potraga za nekim redom stvari, koji bi unatoč svemu, morao postojati. Razmišljam i pitam se – kada će proći vrijeme političkih gluposti poslovične nesposobnosti za dijalogom? Hoće li se pojaviti netko mudar tko bi mogao premostiti duge i uporne nesporazume? Ja samo znam da je zlo iz dana dan sve opasnije i da nije dobro da nama upravlja tuđe neznanje, tuđi nemar, površnost, moguće i prikrivene opasne namjere. U brojnim djelima češki knez i pisac Filip piše da se dobro vladanje poznaje po dobrim sudovima. Kakvo je stanje u našem novom, voljom drugih, sklepanom pravosudnom sustavu? O ovom pitanju pisao sam i mogao bih napisati novu, veliku i debelu knjigu. Ova dva-tri primjera bit će dovoljna da svatko može razumjeti da je vrijeme za žurnu i sveobuhvatnu reviziju i reformu. Prije nekoliko godina našu društvenu, političku i pravosudnu scenu potresala je velika međunarodna financijska afera. Milijuni maraka izvučeni su i tamo negdje, po dalekim otocima, sklonjeni i zamagljeni. Sudski postupak najavljivan je na naslovnim stranicama dnevnoga i tjednoga tiska. Nakon dugoga i uzbudljivoga procesa, donesena je oslobađajuća presuda. Radeći odvjetnički posao uvijek sam se divio sucima koji su, i unatoč društvenoj halabuci, imali hrabrosti donijeti oslobađajuću presudu. Nije profesionalno čudo u oslobađajućoj presudi. Enigma je na drugoj strani!

Enigma je u tome što je postupajući tužitelj na oslobađajuću presudu “zaboravio” uložiti žalbu. To je čudo neviđeno, nezapamćeno i nigdje zabilježeno. Neviđeno, nezapamćeno i nikada i nigdje zabilježeno!

U postupku disciplinske odgovornosti uređujućem državnom tužitelju izrečena je najblaža kazna – opomena Visokoga sudbenoga i tužiteljskoga vijeća.

U jednom malom općinskom sudu, zbog stanja hitne potrebe, stručna suradnica prijatelju i poznaniku učinila je uslugu i izdala mu potvrdu s računalnoga sustava svoga radnog kolege. Izdavanjem potvrde nisu nastupile nikakve – ni najmanje štetne posljedice.

Takvu potvrdu – ex officio – izdao bi svaki sudac.

U disciplinskom postupku pred istim Visokim sudbenim i tužiteljskim vijećem, mlada stručna suradnica kažnjena je na način što joj je, ionako mali i ponižavajući osobni dohodak za razdoblje od jedne godine, umanjivan za 50 posto. Uz to, izložena je kaznenom postupku i progonu, s mogućnošću gubitka radnog mjesta.

Našu aktualnu društvenu, političku i pravosudnu scenu žestoko potresa afera “Respiratori”. Ozbiljna kaznena djela krađe državnoga novca počinjena su u vrijeme državne nesreće i teških epidemioloških okolnosti. Pravosudnu scenu potresa do sada nezapamćen politički upad u neovisnost pravosudnih tijela – Suda i Tužiteljstva. Svaki čovjek zdravog razuma i očuvanog vida s vrha Trebevića može vidjeti o čemu se radi.

Unatoč svemu, politički prvaci u vrijeme određenja pritvora, iz punih pluća i na sav glas, poručuju da treba spriječiti državni udar, napad na jedan narod, i da se jedan čovjek hitno treba pustiti na slobodu. Kriminalisti, tužitelji, vrhovni suci, vjeruju da se krivnja vidi s vrha svakog sarajevskog nebodera, ali eto, politički mudraci misle da su pritvorenici nevini i bezgrešni. Konačno, u ovoj i ovako uređenoj zemlji sve je moguće.

U trenutku kada se mrtvo tijelo ženske osobe spušta u grobno mjesto, katolički svećenik obrednu molitvu završava riječima:

“Pokoj vječni daruj joj, Gospodine”.

Nakon svega, a naročito afere “Respiratori”, kardinal, reis, vladika i rabin, naše Međureligijsko vijeće, mogli bi posrnuloj bh. pravdi izmoliti baš ovakvu molitvu: “Pokoj vječni daruj joj, Gospodine”.

U posljednjem osvrtu na naše društvene, političke i pravosudne prilike vezane za megaaferu “Respiratori”, glasoviti kolumnist dnevnog lista Oslobođenje Gojko Berić piše:

“Mladi reporter u sarajevskoj Titovoj ulici pita slučajnu prolaznicu:

Što mislite o uhićenju trojice optuženih u aferi zvanoj ‘Respiratori’?

Ne mislim ništa. Sve stranke brane svoje lopove.

Nakon kratke stanke, reporter postavlja novo pitanje:

A što biste savjetovali mladim ljudima?

Da bježe odavde dok ne bude kasno”.•

  • Paromlin:

    Poenta je da "svaka stranka brani svoje lopove" , kako reče jedna slučajna prolaznica reporteru, a svaki od konstitutivnih naroda govore da je bolje da ih krada Čova nego Baka, Dodo nego Baka, Bake nego Dodo .... A hacijenda rastu ... prikaži još!u na Poljinama, tokovi rijeka se mijenjaju da uljepšaju dvorac, vila na Dedinju donosi bogatstvo i sve tako ukrug, a narod, poslušni mediji i političari, hrane mržnjom nacionalizmom ....